Kada su Bošnjaci dočekivali Bajram 2022. godine, bila je također izborna godina i pred njima su stajala brojna pitanja, ali je još uvijek postojala nada da se mnogi, već tada očito nepovoljni, procesi mogu na vrijeme zaustaviti ili barem značajno usporiti.

Tada smo u Stavu, u tekstu "Dileme nema: Izbori su posljednja crta bošnjačke odbrane" upozoravali na to da su izbori ključni za očuvanje bošnjačkog političkog subjektiviteta. Upozoravali smo na opasnost političke pasivnosti u svjetlu onoga što se dešava, na opasnu indiferenrnost ka narušavanju vlastitih političkih prava, na opasnost glasanje za one političke opcije koje dovode u pitanje ne pravo bošnjačkog naroda da se organizuje na nacionalnim osnovima već i samo postojanje partikularnih bošnjačkih interes. Upozoravali smo na rastuće pritiske koji dolaze izvana ali i iznutra, na mobilizaciju srpskog i hrvatskog političkog faktora, na loše namjere stranog....

Četiri godine kasnije više nema smisla pisati o mogućostima opasnih događaja i procesa. Oni su se već dogodili. Danas možemo govoriti o njihovim posljedicama ne samo po opstanak države Bosne i Hercegovine, već i bošnjačkog naroda.

Između dva barajama, onog iz 2022.godina i ovog 2026. godine nije se promijenio samo politički pejzaž Bosne i Hercegovine. Promijenio se čitav svijet.

Nestala je tako draga iluzija bošnjačih elita da je međunarodni poredak neko svetu slovo još uvijek funkcioniše po pravilima koja su važila nakon završetka Hladnog rata.

Globalni poredak je u preslaganju, velike sile danas su zauzete vlastitim obračunima, ratovima, trgovinskim sukobima i geopolitičkim rivalstvima. Balkan se ponovo našao na mjestu na kojem je bio mnogo puta kroz historiju: kao mjesto prelamanja takvih partikularnih interesa, umjesto kakvog-takvog konsenzusa. Doslovno živimo u poslovici: "Kada se slonovi tuku, strada trava".

To je okolnost koju su mnogi u Bosni i Hercegovini odbijali i odbijaju prihvatiti. Na svoju štetu.

Već decenijama među dijelom političke javnosti u Bosni i Hercegovini, naročio bošnjačke, postoji uvjerenje da će neko drugi voditi računa o Bosni i Hercegovini. Da će postojati neki međunarodni mehanizam koji će automatski reagirati svaki put kada domaće institucije zakažu, da je cjelovitost države neki obećani tabu kojeg se niko neće usuditi kršiti, da će strani diplomati biti odlučniji u odbrani Bosne i Hercegovine nego njeni vlastiti političari.

Uprkos svemu što se desilo od 2022 do 2026. godine, uprkos činjenici da je strani faktor uradio sve u svojoj moći da politički neutrališe i do kraja oslabi Bošnjake, uprkos krajnjoj upitnosti postojanja bilo čega što bi se moglo nazvari "međunarodnom zajednicom u BiH", veći dio bošnjačke političke scene se ipak nije kotarisao takvog anahronog intelektualnog i svjetonazorskog prtljaga.

Takva vrsta promišljanja stvarnosti danas zvuče jednako naivno i subudalasto kao što bi zvučalo očekivanje nekog domaćina da će mu stranac čuvati njegovu kuću dok on slatko spava. Jer eto, dao mu je časnu riječ.

Istovremeno sa ideološkom cionizacijom i otvorenim imperijalizmom Sjedinjenih Američkih Država, Evropa također prolazi kroz duboku političku transformaciju. Stranke koje su nekada pripadale krajnjoj političkoj margini danas ulaze u parlamente, vlade i centre odlučivanja. Retorika koja je nekada izazivala sablazan danas se predstavlja kao "zdravorazumska politika" a muslimani su sve češće predmet političkih kampanja, kulturnih polemika i sigurnosnih narativa. Baš kao što su to bili Jevreji pred drugi svjetski rat.

U takvom jednom krajnje opasnom novostvorenom okruženju, bošnjački narod se nalazi u specifičnoj i jako opasnoj poziciji. Iako su Bošnjaci autohtoni evropski starosjedioci a ne novopridošla migrantska zajednica ipak sve češće postaju meta istih stereotipa, istog nijekanja prava na život u Evropi koji se koriste protiv muslimana širom kontinenta i istih mračnih planova koji se protiv njih kuju.

Upravo takva klima ohrabruje hegemonističke projekte iz okruženja koji Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu i suverenu državu nikada nisu pristali prihvatiti kao trajnu i neupitnu činjenicu a Bošnjake kao partikularan narod.

Na žalost, dok se bošnjačka politika rastakala, što pod vanjskim uticajima i infiltracijama što zbog objektivnih unutrašnjih kontradiktornosti, drugi su strpljivo radili na svojim dugoročnim ciljevima.

Dok je bošnjačka politika vjerovala da je dovoljno pisati saopšenja i zahtjevati reakciju "međunarodne zajednice", drugi su gradili lobističke mreže, medijske platforme, političke veze, diplomatske kontakte i etablirali po Bošnjake opasne narative koji će u budućim godinama oblikovati percepciju Bosne i Hercegovine te su na raju tu "međunarodnu zajednicu" skoro u potpunosti pridobili na svoju stranu.

Upravo zbog toga danas svjedočimo situaciji u kojoj se protiv Bošnjaka ne vodi samo politička borba, već i borba za samo tumačenje stvarnosti, ko je ko i šta je šta.

Jedni pokušavaju predstaviti Bošnjake kao remetilački faktor, drugi ih pokušavaju prikazati kao prijetnju a treći kao narod kojem je dopušteno postojati samo pod uslovom da se odrekne vlastitog političkog subjektiviteta.

Takve kampanje nisu nove ali je novo to što se one danas odvijaju u mnogo povoljnijem međunarodnom okruženju nego prije nekoliko godina i što praktično i nemaju institucionalnog odgovora sa bošnjačke strane. A nemaju jer Bošnjaci nemaju autentičnu vlast jer su im na vlast nametnuti nelegitimni saradnici tuđih interesa. Domaći izdajnici.

Zato je najveća razlika između Bajrama 2022. i Bajrama 2026. godine upravo u tome što su mnoge tadašnje opomene o kojima smo pisali danas postale iskustvo okupacije koju živimo. Ono što je nekada bilo upozorenje danas je činjenica a ono što je nekada bio mračni scenarij danas je naša stvarnost. A sve zato jer se nije ozbiljno shvatila opasnost koja nam prijeti.

Nešto će se morati promjeniti u bošnjačkoj političkoj misli i praksi ako uopšte mislimo kao politički narod sa vlastitom državom dočekati Bajram 2030. godine.

Neko će reći da su ovakva opetovana upozorenja Stava alarmistička i pesimistička. No tako se govorilo i za ona iz 2022. godine pa evo gdje smo danas! No tako to biva, sjetimo se sudbine Katona (mlađeg) koji je zbog svog stalnog upozoravanja na propast rimske republike i dolazak tiranije dobio reputaciju napornog zakerala da bi kasnije, kada se ono na šta je upozoravao zaista i desilo, proglašen istina za pronicljiva ali i zloguka i nesrećna savjetnika.

Neprijatna sudbina, ali neko mora buditi bošnjačke kamene spavače i uspavane ljepotice. Naročito za Bajram.