Kada danas izgovorimo riječ "Bošnjak", prva asocijacija nas, vođena decenijama političkih podjela i modernih narativa, obično vodi ka jednoj specifičnoj vjerskoj grupi. Ali, šta ako bismo na trenutak zastali i dozvolili historiji da nam ispriča svoju autentičnu, pomalo zaboravljenu priču? Šta ako bismo otvorili onaj prašnjavi porodični album naše domovine i shvatili da je to ime nekada bilo dovoljno široko, toplo i prostrano da pod svoj svod primi svakog čovjeka koji je disao zrak ove zemlje?

Ovo nije priča o podjelama. Ovo je povratak našem pradjedovskom jastvu, svojevrsni "DNK test za dušu" koji nam otkriva inkluzivni identitet, stariji i plemenitiji od bilo kakvih devetnaestovjekovnih političkih ludačkih košulja.

Dobri Bošnjani: Doba kada je ime bilo teritorija

Kroz cijeli srednji vijek, u poveljama naših banova i kraljeva, stanovnici ovim komadom neba nazivali su se jednostavnim, a tako uzvišenim imenom – Dobri Bošnjani. Bilo je to primarno teritorijalno i civilizacijsko prepoznavanje. Dolaskom Osmanlija, taj osjećaj pripadnosti tlu nije nestao. Naprotiv, naziv Bošnjak zadržao se kao odrednica za ljude iz Bosanskog ejaleta. Živjeli ste u Bosni? Bili ste Bošnjak. Pripadali ste kršćanskoj, katoličkoj, pravoslavnoj ili islamskoj tradiciji? Bili ste Bošnjak. Čak su i osmanski putopisci i administratori stanovništvo nazivali Bosna milleti – bosanskim narodom.

Sjetimo se samo svijetlog lika katoličkog franjevca, Ivana Frane Jukića. Sredinom 19. vijeka potpisivao je svoje radove pseudonimom Slavoljub Bošnjak. Za njega, ljubav prema katoličanstvu i ljubav prema bošnjaštvu nisu bile u koliziji. Obje su bile dvije niti istog tkanja.

Oluja sa istoka i zapada: Kako smo postali "stranci" u vlastitoj kući

A onda je došla sredina 19. stoljeća. Romantičarski nacionalizmi probudili su se u komšiluku, a Bosna je, sa svojim autohtonim, šarolikim, ali jedinstvenim identitetom, postala trn u oku imperijalnim i teritorijalnim ambicijama. Tada počinje ono što bismo danas nazvali najuspješnijom (i najtragičnijom) političkom marketinškom kampanjom na Balkanu.

Ovaj proces nije bio prirodna evolucija. Bio je to vrlo organizovan inžinjering. Vlada iz Beograda šalje Teofila Petranovića u Sarajevo, gdje on oko 1863. osniva tajni "Odbor za širenje srpskog imena". Metodologija je bila surova u svojoj jednostavnosti: učitelji i trgovci bili su plaćani da idu po bosanskim selima i uvjeravaju pravoslavne seljake da oni više nisu Bošnjaci pravoslavne vjere, niti "rišćani", već Srbi. Istovremeno, Vaso Pelagić kroz Bogosloviju u Banjaluci formira učitelje sa istim zadatkom. Slični procesi "nacionalizacije" odvijali su se i među bosanskim katolicima pod uticajem Zagreba, gdje su slane knjige i udžbenici sa ciljem transformacije vjerskog identiteta u nacionalni (hrvatski).

Cilj je bio jasan: izbrisati ime koje nas veže. Jer, ako u Bosni ne postoji autohton narod koji obuhvata sve vjere, onda Bosna postaje "ničija zemlja". Postaje lahak plijen za aspiracije dva susjedna nacionalna identiteta.

Melanholija Safvet-bega: Sveg' mi sv'jeta nema petnaest ljeta

Samo nekoliko decenija kasnije, taj bolni rascjep osjetila je domaća inteligencija. Godine 1891., Safvet-beg Bašagić piše stihove koji i danas odzvanjaju kao najtužnija opomena:

"Znaš Bošnjače, nije davno bilo

Sveg' mi sv'jeta nema petnaest ljeta

Kad u našoj Bosni ponositoj

I junačkoj zemlji Hercegovoj

Od Trebinja to Brodskijeh vrata

Nije bilo Srba ni Hrvata

A danas se kroz svoje hire

Oba stranca ko u svome šire

Oba su nas gosta saletila

 Da nam otmu najsvetije blago

 Naše ime ponosno i drago."

Kada Bašagić piše da "nije bilo Srba ni Hrvata", on ne negira postojanje svojih pravoslavnih i katoličkih sugrađana – on ih voli! On svjedoči zapanjujućoj brzini ("nema petnaest ljeta") kojom je strana propaganda podijelila jedan narod. Za njega su "stranci" i "gosti" zapravo te uvezene nacionalne ideje, ti geopolitički hirovi koji su kidnapovali njegovu braću, ostavljajući zajedničko "najsvetije blago" – ime Bošnjak – razbijeno u paramparčad. Njegova vizija Bosne je cjelovita, "od Trebinja do Brodskijeh vrata", nesputana vjerskim enklavama.

Najopipljiviji dokaz ove istine ne nalazi se samo u prašnjavim arhivama, već i u samom srcu Sarajeva, u kamenu i bojenom staklu Katedrale Srca Isusova. Tamo, na vitražu podignutom 1887. godine, stoji natpis koji današnji ideolozi podjela uporno pokušavaju prećutati ili relativizirati: 'Katolici Bošnjaci grada Sarajeva'. Ta rečenica, zamrznuta u vremenu, svjedoči da je čak i deceniju nakon austrougarske okupacije, bošnjaštvo bilo prirodno i ponosno stanište bosanskih katolika. To nije bio ni administrativni dekret ni politički konstrukt, već autentični potpis zajednice koja je svoju vjeru živjela unutar svog historijskog imena. Ovaj vitraj danas služi kao nijemi, ali neoborivi svjedok epohe prije nego što će agresivni nacionalni inžinjering učiniti da pojam Bošnjak postane 'ekskluzivno vlasništvo' samo jedne grupe, a bosanski katolici i pravoslavci budu primorani da se odreknu vlastitog imena u zamjenu za uvezeni identitet.

Kállayev paradoks i napušteno naslijeđe

Kada je Austro-Ugarska okupirala Bosnu, zajednički ministar finansija Benjamin Kállay pokušao je spasiti ovo jedinstvo kroz projekat "integralnog bošnjaštva". Ali, zašto je propao? Zato što je došao "odozgo". Identitet se ne može dekretom nametnuti iz imperijalnih kabineta. Lažno zavedeni pravoslavci i katolici su se već počeli okretati novim nacionalnim maticama, dok su muslimani vodili egzistencijalnu borbu za vjersku autonomiju.

Tako je ime "Bošnjak" postalo historiografsko siroče. Kako su pravoslavci i katolici sve čvršće prigrlili srpski i hrvatski identitet, muslimansko stanovništvo – koje te identitete u masi nikada nije prihvatilo – ostalo je jedini, pomalo usamljeni čuvar starog imena. Iako su i sami decenijama lutali kroz političke redukcije (pa i kroz nametnutu odrednicu "Musliman" u Jugoslaviji), oni su spasili ime Bošnjak od potpunog zaborava.

Poziv na sjećanje

Redukcija pojma Bošnjak samo na jednu vjersku grupu bila je i ostala atak na samu suštinu Bosne i Hercegovine. Otpor koji danas neki nemuslimani osjećaju prema ovom imenu nije plod drevne historijske istine, već produkt uspješnog nacionalnog inžinjeringa s kraja 19. vijeka.

Ne moramo danas brisati svoje moderno izgrađene identitete da bismo se poštovali. Ali dugujemo sebi istinu. Dugujemo zahvalnost Slavoljubu Bošnjaku (Ivanu Frani Jukiću) i Safvet-begu Bašagiću, koji su, svaki iz svoje bogomolje, gledali u isto nebo i osjećali istu, bezuslovnu ljubav prema ovoj grudi zemlje. Priznati da smo nekada svi bili Bošnjaci znači priznati da su naše veze mnogo dublje, starije i svetije od naših podjela. To je naslijeđe koje čeka da ga ponovo, s ljubavlju, otkrijemo.