Pakistanski ustav, napisan 1973. godine, pretrpio je mnogo udaraca. Prvobitno izjava o demokratiji, bilo je samo pitanje godina prije nego što je započeo obrazac beskrajnih ustavnih amandmana, potvrđujući uzastopne pučeve i vojne diktature.
Pa ipak, u proteklih 15 godina, ustav je, barem naizgled, vratio Pakistanu neku vrstu civilne vlasti. To je bilo do prošlog mjeseca. Dok je parlament žurio da usvoji 27. amandman, kritičari i analitičari su ga široko osuđivali kao "ustavni puč" koji bi trajno učvrstio vojnu dominaciju nad Pakistanom.
- U Pakistanu sada nema ustava. Nema sudstva. Nema društvenog ugovora. Amandman je neoprostiv zločin protiv zemlje - rekao je Mahmood Khan Achakzai, predsjedavajući opozicionog saveza poznatog kao Tehreek Tahafuz Ayeen-e-Pakistan.
- Oni su jednog čovjeka pretvorili u kralja iznad svih.
Općeprihvaćeno je da je samo jedan korisnik 27. amandmana. General Asim Munir, načelnik pakistanske vojske, već je bio najmoćniji čovjek u zemlji. Međutim, sada će postati jedan od najmoćnijih generala u historiji zemlje, s privilegijama sličnim onima prošlih vojnih diktatora, piše The Guardian.
Munir će nadgledati ne samo vojsku, već i mornaricu i zrakoplovstvo. Njegov petogodišnji mandat će ponovo početi i postoji mogućnost ponovnog produženja, što povećava izglede da ostane na svojoj poziciji još najmanje deset godina, što je neviđeni mandat. Također mu je dodijeljen doživotni imunitet od krivičnog gonjenja.
Novi ustavni sud, gdje sudije bira vlada, zamijenit će vrhovni sud. Nekoliko viših sudija podnijelo je ostavke u znak protesta, tvrdeći da je jedina preostala kontrola izvršne i vojne vlasti uništena.
- To je vojna vladavina, ratno stanje pod bilo kojim drugim imenom - rekao je Ayyaz Mallick, predavač humane geografije, specijaliziran za Pakistan, na Univerzitetu u Liverpoolu.
- Tokom direktnih oblika vojne vladavine u Pakistanu vidjeli smo da se događa potpuno ista stvar.
Amandman je također izazvao kritike visokog komesara UN-a za ljudska prava Volkera Turka, koji je upozorio na "dalekosežne posljedice po principe demokratije i vladavine prava".
Za mnoge posmatrače, ovo je bio Munir koji je iskoristio svoj trenutak. Nakon izbora 2024. godine, koji su bili obilježeni dokumentovanim optužbama za namještanje i pristranost, vladajuća koalicija u Pakistanu se široko smatra slabom, nepopularnom i nelegitimnom, te isključivo zavisi od podrške Munira, onoga što je Mallick, opisao kao "vojni respirator", kako bi ostala na vlasti.
U međuvremenu, Munir je na valu popularnosti nakon što su u maju izbila neprijateljstva sa susjednom i rivalskom Indijom, u kojima su obje strane izvele prekogranične napade dronovima i raketama.
Nakon što je Pakistan tvrdio da je oborio nekoliko indijskih aviona, Munir je proglasio pobjedu nad Indijom, što je izazvalo val militarističkog i šovinističkog žara koji je zahvatio zemlju. Sukobi u Indiji bili su ništa manje od "Božijeg dara" za Munira, rekao je Mallick, a načelnik vojske unaprijeđen je u generala s pet zvjezdica.
Munir je počeo da se pozicionira kao svojevrsni globalni državnik. Nakon što je Pakistan nominovao Donalda Trumpa za Nobelovu nagradu za mir zbog njegove navodne uloge u vraćanju Indije i Pakistana s ruba rata, Munir je imao dva nezapamćena sastanka s američkim predsjednikom u Washingtonu.
Za Pakistan, koji je Bijela kuća isključivala iz zemlje deset godina, Munirov uočeni uspjeh u vraćanju zemlje iz hladnoće, čak je i zaradio titulu Trumpovog "omiljenog feldmaršala", dodatno je podigao njegov položaj. Munir je također bio u prvom planu kada je Pakistan u septembru potpisao značajan odbrambeni pakt sa Saudijskom Arabijom.
Za mnoge, nivo moći koji sada leži u Munirovim rukama otkriven je brzinom kojom je odobren 27. ustavni amandman. Dok su prethodni amandmani sedmicama razmatrani, revidirani i debatovani u parlamentu, trebalo je samo nekoliko sati da prođe i kroz Senat, a zatim i kroz Donji dom s potrebnom dvotrećinskom većinom, uz samo manje izmjene.
- Ono što sada imamo je politička vlada čiji je legitimitet toliko krhak da bez podrške vojske, praktično ne bi bila nigdje - rekla je Farzana Shaikh, pridružena saradnica Azijsko-pacifičkog programa u Chatham Houseu.
Dok je Shaikh naglasila da je historija Pakistana historija političkih stranaka koja omogućava vojsci da ostvari vlastitu kratkoročnu političku dobit, dodala je:
- I dalje je izvanredno vidjeti dvije stranke kako popuštaju na način na koji su to učinile.
Posljedice, dodala je, bile su ozbiljne.
- Nema sumnje da je to značajan, rekla bih najznačajniji, korak unazad za bilo kakvu tranziciju ka odgovornoj vladi, a kamoli demokratiji - rekla je Shaikh.
Ovaj ustavni amandman omogućava Muniru da djeluje potpuno nekažnjeno. To je izuzetno opasna situacija.
Zabrinutost je izražena i unutar vojske zbog Munirove novootkrivene koncentracije moći nad sve tri grane vojske, posebno zbog posljedica po njegov autoritet nad pakistanskim nuklearnim arsenalom.
Neki su izrazili zabrinutost da će Munir, čija je reputacija "nepromišljenog operatera" i ideologa, posebno kada je u pitanju njegov tvrdokorni pristup Indiji, sada imati neusporedivu kontrolu nad nuklearnom komandom.
Jedan penzionisani viši general, koji je anonimno govorio iz straha od odmazde, nazvao je amandman "katastrofalnim" i rekao da je ogorčenje "već počelo među drugim snagama, u mornarici i zrakoplovstvu predloženi amandman ne koristi odbrambenoj strukturi; radije koristi samo jednoj osobi".
Pojednostavljenje nuklearne komande pod jedinstvenu kontrolu vojske, efektivno uklanjanje svakog nadzora civilne vlade, također je "duboko problematično", dodao je.
Ministar odbrane Khawaja Asif, među onima koji su glasali za amandman, odbacio je kritike.
- Pakistanske oružane snage su dio države i ako dobro rade, mi ih podržavamo i stojimo uz njih. Parlament je dao imunitet feldmaršalu Muniru jer je dobio rat protiv Indije za zemlju. Reći da je svemoćan je samo nagađanje - kazao je Asif.
Za neke, amandman je jednostavno kodificirao dugogodišnji aranžman, po kojem vojska de facto vodi zemlju i manipulira politikom. Otkako je postao načelnik vojske, smatralo se da je Munir organizovao obračun s popularnim bivšim premijerom Imranom Khanom i njegovom strankom Pakistan Tehreek-e-Insaf (PTI).
Khan i visoki lideri PTI-a sada su iza rešetaka, nakon što su osporili miješanje vojske u pakistansku politiku. Dva aktivna ministra kabineta, finansija i unutrašnjih poslova, priznata su kao Munirova imenovanja.
Ipak, kako je naglasio Walter Ladwig, viši vanredni profesor međunarodnih odnosa na King's Collegeu u Londonu, "dugoročne implikacije ovoga su duboke".
- Ako je ikada bilo pokušaja da se pokuša preokrenuti ili ponovo uravnotežiti moć od vojske i vratiti pod civilnu kontrolu, poništavanje ovog amandmana bit će značajan podvig. Munira je sada teže smijeniti nego premijera ili predsjednika ili bilo kojeg načelnika vojske koji je bio prije njega - izjavio je Ladwig.
Ipak, analitičari su istakli da Munirova novostečena moć donosi i izazove. Pakistan se bori s dvije domaće terorističke pobune, kao i s neprijateljstvima sa susjedima Indijom i Afganistanom, a zemlja se također nalazi usred teške ekonomske krize koju on nije uspio riješiti.
Munir nije bio prvi pakistanski general koji je smislio plan za zadržavanje vlasti godinama, primijetio je Mallick; posljednji vojni diktator zemlje Pervez Musharraf imao je plan koji je trajao decenijama, prije nego što ga je široko rasprostranjeno nezadovoljstvo svrgnulo.
- Kao što historija također pokazuje, ovi dugoročni planovi generala nikada zapravo ne funkcionišu u Pakistanu. Ako novac ne pritječe, cijela stvar se raspada - naglasio je Mallick.
