Mnogo se piše i nagađa o masovnom iseljavanju Bošnjaka u Tursku. Uglavnom, bio je to spas od terora koji nije prestajao nad njima u njihovoj domovini Bosni i Hercegovini. U tri nastavka ćemo pokušati sažeto dati odgovor na ovu tragediju i strašnu patnju izbjeglih. (1.Aneksija Bosne i veliko iseljavanje Bošnjaka u Tursku 2. Iseljavanje Bošnjaka između dva svjetska rata i 3. Iseljavanje Bošnjaka iz Titove Jugoslavije u Tursku)   

Jedna od najvećih bošnjačkih tragedija u historiji, uz duge dvije stotine godina progona i genocida, svakako je masovno iseljavanje iz Bosne i Hercegovine, većinom u Tursku. Iseljavanje se redovno događalo zbog izloženosti Bošnjaka stalnom teroru u njihovoj domovini. O ovoj vrsti patnje bošnjačkog naroda brojna je literatura, a najtemeljitije istraživanja o toj temi uradio je jedan od najvećih živih historičara u BiH prof. dr. Safet Bandžović. To veliko istraživanje je objavio u knjizi "Iseljavanje Bošnjaka u Tursku".

Prvi masovni odlasci iz BiH pokrenuti su kada je na Berlinskom kongresu, održanom u ljeto 1878. godine, Bosanski pašaluk kao autonomni dio Osmanskog carstva predat Austro-Ugarskoj na upravljanje.

"Ulazak austrijske vojske u BiH kod običnog muslimanskog bošnjačkog svijeta pojačavao je strah da će sa slobodom izgubiti i ono što je sačinjavalo suštinu njegovog života – vjeru i običaje..."

Pružen je žestok otpor austrijskoj vojsci. 

"Pucali su iz svake kuce, sa svakog prozora, sa svakih vrata... čak su i žene sudjelovale u pružanju otpora", navodi se u austrijskim dokumentima okupacije Sarajeva. U mnogim dijelovima Bosne i Hercegovine pružen je otpor. Tri mjeseca jedna od najmoćnijih armija Evrope je angažirala 300.000 vojnika, ogromnu artiljeriju i vodila je brojne bitke protiv 100.000 hiljada vojnika, skoro isključivo Bošnjaka. Kad je pao otpor u Sarajevu, prestao je i u svim dijelovima Bosne. 

Uoči austrougarske okupacije 1878. neke bogate bošnjačke familije iz Mostara i Hercegovine, poslale su emisare u Istanbul, tražeći dozvolu za useljenje. Kad su dobili saglasnost iz Mostara i Trebinja su oko sto porodica počele pripreme za iseljenje iz rodnog kraja. Kad se pročulo za njihovo napuštanje domovine, to je oborilo cijene njihove imovine, pa su je morali jeftino prodati i krenuti na dug i nesiguran put. Nakon dolaska u Tursku dio se zaustavio u Istanbulu a dio produžio do Izmira. Ostale familije su nastavile prema Siriji i tu svojim sredstvima kupili zemlju. Ubrzo ih je napalo domicilno stanovništvo, pa su morali krenuti prema pustinjskom dijelu. Dio je krenuo u Palestinu i naselio se u Cezareji, u neposrednoj blizini Haife, na obali Sredozemnog mora. Tamo su ostali do 1948. odakle su, nakon proglašenja Izraela koji je zauzeo to područje, krenuli prema drugim arapskim zemljama.

"Dolaskom Austro-Ugarske, Bošnjaci su se bojali prozelitizma  i uticaja Rimokatoličke crkve, na čelu  sa sarajevskim nadbiskupom Josipom Štadlerom, koji je te akcije otvoreno podržavao". Takvim akcijama su se protivili u prvom redu Mađari a onda i veći dio Habsburške monarhije. 

Vjerovatno zbog ovoga se 1885. u Tursku iselilo 2561. lice, iz Mostara 1.273 i 628 iz Sarajeva.

Razlog iseljavanja iz Mostaru bio je prozelitizam biskupa Paškola Buconjića. On je kupovao imanja iseljenih Bošnjaka iz Nevesinja i Bijelog Polja i na njima se naseljevalo katoličko stanovništvo iz Ljubuškog i mostarskog kotara. Biskup Buconjić je u Mostaru kod Lolića vira, na muslimanskom mezarju, sebi načinio baštu.

Iseljavanje se odvijalo većinom u teškim okolnostima. Britanski konzul javljao je iz Beograda 4. oktobra 1878. svojoj Vladi u Londonu da se u Srbiji nalazi, na proputovanju, znatan broj iznemoglih bosanskih izbjeglica, mahom žena i djece, ističući, ako im se ne pomogne, da će većina umrijeti.   

Prema tim britanskim izvorima krajem 1878. iz Bosne je krenulo 50 hiljada ljudi za Istanbul. Neki izvješatji govore da je u Makedoniji 1878. gladovalo i bilo dovedeno do umiranja čak 60 hiljada izbjeglica. Makedonija je bila na obodu Osmanskog carstva, ali je upravo od 1875. do 1878. godine vođen rat između Rusije i Osmanskog carstva. Ruska vojska je ušla duboko u Osmansko carstvo, zauzela nekoliko važnih gradova. Vođene su krvave bitke. Tek je bitka kod Plevne odvratila ruske pretenzije, nakon pogibije oko 50 hiljada ruskih vojnika. Naravno, odmah su na teritoriji carstva podignuti ustanci poput onog kojeg smo zvali Nevesinjska puška. U tom ustanku su srpski i hrvatski ustanici napravili najgore pokolje nad Bošnjacima Hercegovine.     

Prema francuskim izvorima od 3. januara 1879, u Makedoniji se našlo između 50 i 60 hiljada porodica muhadžira, što iz Bosne, što iz Bugarske. Britanski konzul je u septembru 1879. javljao o 200 hiljada muhadžira. U Skoplju su oni formirali svoja naselja na periferiji iza romskih naselja, a vlasti su isticale da je ovim muhadžirima neophodna "svaka vrsta plemenitosti i milosrđa". U Berovu su se izbjegli uselili u 400 kuća i u centru Berova podigli svoju džamiju, koju su porušili Bugari u Drugom svjetskom ratu. Stanovnike Berova su zvali Bošnjacima.

Ponajviše je tu dolazilo izbjeglih iz Hercegovine, Bileće, Gacka i Nikšića. Ubrzo je počelo veliko umiranje od malarije.

U Albaniji se naselilo 15 hiljada izbjeglih Bošnjaka. Veći broj i na Kosovu. O bošnjačkim muhadžirima je čak pisao i Branislav Nušić: U Feriz-beju i Kosovskoj Mitrovici su se nastanjivali "valjda zato što se tu još osjećaju kao u Bosni", zabilježio je Nušić. U ovim gradovima su podigli i svoje džamije.

Prema dr. Justinu MCCartyju godine 1911. u Makedoniji je živjelo 1.011.809 Muslimana, te 774 hiljade domicilnih kršćana i 554 hiljade Grka. Čete grčkih, srpskih, bugarskih, vlaških i makedonskih odmetnika su muslimane stalno napadali, pljačkali i ubijali. Tako su bugarske komite napale i popalile tri veća bošnjačka naselja samo u 1910. godini. Provođene su akcije tzv. Bugarskog nacionalnog komiteta pa su govorili da će "Bošnjaci zažalili za svojom Bosnom". Taj teror vlasti nisu uspjele spriječiti, jer nisu prestajali napadi na Tursku. Sve to je poticalo dalji bijeg Bošnjaka u unutrašnjost Osmanskog carstva.

Smail Balić je zabilježo da je od 1910. do 1915. u Osmansko carstvo iselilo oko 100 hiljada Bošnjaka. Samo pola godine prije ovih napada komita na Bošnjake u Turskoj je došlo do prevrata. Vojska je preuzela vlast od sultana u julu 1908. pa će nadalje trajati uvođenje nove vlasti. To je iskoristila Austro-Ugarska i proglasila aneksiju Bosne. Istovremeno nikada nisu prestajali napadi na Osmansko carstvo sa svih strana. Ni pola godine nije bilo bez napada drugih država, ustanaka, buna i odmetničkih napada.    

To je period Prvog i Drugog balkanskog rata. Nakon toga nastupio je Prvi svjetski rat i počinju najteže bitke, poput epske bitke na Galipolju. Sve vrijeme u kratkim rokovima događaju se udari na Osmansko carstvo od Rusije, što odmah iskoriste srpske vlade sa bunama. U oktobru 1917. je počela ruska revolucija i totalno napuštanje fronta, pa su Turci sa te strane mogli odahnuti.    

Krajem 1910. i početkom 1911, nakon mladoturske revolucije, opet počela je na južnom Balkanu teška zima i umiranje od gladi i studeni. U jednom izvještaju iz Makedonije se navodi da je "žalosno vidjeti djecu i žene muhadžirske kako se vuku oko kasarni i čekaju da vojnici bace ostatke od svog ručka ili večere. Oko svake kasarne ima ih 20-30 koji su tu od jutra do mraka". Nastupilo je veliko razočaranje i  beznađe među mnogim muhadžirima. Oko 30 porodica je zatražilo u austrijskom konzulatu u Skoplju da im se odobri povratak u Bosnu, a ako im ne odobre, spremaju se pješice krenuti natrag, čim se proljepša vrijeme.

Prema procjenama Vojislava Bogićevića iz BiH se od 1878. do 1912. iselilo 150 hiljada Bošnjaka. Prema prof. dr. Mustafi Imamoviću ta brojka je veća i iznosi 180 hiljada izbjeglih.  

Veliki talas iseljavanja Bošnjaka je pokrenut kada je Austro-Ugarska proglasila privremeni odbrambeni zakon za BiH, što značilo da je stanovništvo obuhvaćeno vojnom obavezom. Bila je manja pobuna, "jer se govorilo kako će se u toj vojsci jesti svinjetina, da se neće smjeti u džamiju, neće im se davati abdest uzimati, morat će vino piti", ubilježio je ove sumnje prof. dr. Muhsin Rizvić.

Austro-Ugarska je sprječavala povratak stanovništva jer je odmah i na neprodata imanja i u kuće muhadžira useljavala koloniste. Tako je u Bosanskoj krajini naselila 12 hiljada seljaka-katolika. Ukupno je naseljeno 30 hiljada takvih kolonista iz Njemačke, Holandije i Rusije. Austro-Ugarsko carstvo je iznijelo podatak da se od 1900. do 1905. iz BiH iselilo 13.750 izbjeglih. Istanbulsko povjereništvo za smještaj izbjeglica je odmah reagiralo: Iz Bosne se u Osmansko carstvo u tom periodu u Tursku doselilo 72 hiljade lica, piše dr. Bandžović.  

Mnogi od iseljenika koji su prolazili kroz Beograd 1909. bili su bez novca, prinuđeni na prošnju. Šest porodica sa preko 30 članova otišlo je čak pješice u decembru te godine preko cijele Srbije ka Osmanskom carstvu. "Među njima je preko dvadesetero sitne, gole i bose dječice", zabilježio je jedan očevidac. 

Novo veliko iseljavanje dogodilo se nakon aneksije BiH 1908. godine. Bilo je i onih Bošnjaka koji su htjeli zaraditi na iseljavanju, pa su agitovali među Bošnjacima da se iseljavaju. Među takvim su 1910. u Bosanskoj krajini bili Mujaga Sarajlić iz Male Kladuše i Hasan-aga Mulalić iz Cazina. Nešto kasnije su se i oni iselili u Tursku.

Samo 1910. kada je iseljenički val dostigao vrhunac, Bosnu je napustilo 17.044 Bošnjaka. 

Kako je trajalo iseljavanje iz Bosne, tako je stanovništvo najprije dolazilo u Sandžak, gdje su stanovnici sebe nazivali Bošnjacima ili "naškim". U 1978. godini je vladalo loše stanje, sandžačke čaršije su bile izložene naglom osiromašenju i gladi, a upravo tada su dolazili muhadžiri iz Bosne. Jedan svjedok je zabilježio: "Na pustim ledinama kraj gradskih naselja muhadžiri su umirali od gladi i zime. Gradovi Polimlja nisu zapamtili ljuće sirotinje i veće neimaštine nego što su bili ti muhadžiri". 

Uz sve nevolje Sandžak je bio stalno izložen napadima srpskih odmetnika. Godine 1905, u maju su Srbi zapalili 40 bošnjačkih kuća u selima oko Pljevalja. Stanovništo je pobjeglo u Pljevlja i u gradu je zavladao "užas i strah da će ustanici sići u Pljevlja i sve živo zaklati".   

Izmučeni od takvog stanja i smrtonosnih napada od brojnih odmetnika, posebno nakon Prvog balkanskog rata Bošnjaci se 1913. počinju vraćati u BiH, pa se do marta 1913. iz Makedonije u BiH vratilo 4000 Bošnjaka sa 1600 djece. Austrougarskom konzulatu u Skoplju su stigli zahtjevi za povratak oko 50 hiljada Bošnjaka, a po bošnjačkim prvacima ta je brojka bila oko 100 hiljada. Dolazio je Prvi svjetski rat i Beč je u tim izbjeglicama vidio moguće dobrovoljce. Repatrijacija je počela od sredine 1012. do sredine marta 1913. Samo do Trsta brodovima, a odatle željeznicom prema Bosni došlo je 5.000 Bošnjaka. Njihova imanja su bili zauzele komšije, pa im je jedina mogućnost bila da se prijave u vojsku monarhije i tako pomognu svoje familije.

"U vrijeme balkanskih ratova Stojan Protić ispred Vlade Srbije šalje povjerljivo uputstvo Makedoniji i Kosovu da se procenat muslimana u narednih 10 godina mora smanjiti na 15 posto. Načelnik Gostivara u Makedoniji je odmah krenuo u pokrštavanje u okolnim selima. Ko nije želio da pređe u pravoslavlje, bio je progonjen ili ubijen", bilježi dr. Safet Bandžović.   

Nakon balkanskih ratova iz nekadašnjih balkanskih provincija iselilo je u Osmansko carstvo oko 200 hiljada muslimana. Hakif Bajrami iznosi podatak da je samo preko Soluna isljeno oko 320 hiljada lica od novembra 1912. do jula 1914. godine.

Razmjere ove bošnjačke tragedije pune očaja i beznađa samo će se nastaviti između dva svjetska rata.  

(Nastavit će se)