Ministarstvo odbrane Sjedinjenih Američkih Država (DoD) i druge sigurnosne agencije usmjeravaju desetine milijardi dolara u nabavku rješenja zasnovanih na vještačkoj inteligenciji (VI), uprkos tome što ključne vladine institucije upozoravaju na nedostatak standardizovanih metrika za mjerenje njihove stvarne vrijednosti i povrata na investiciju.

Analiza dostupnih budžetskih dokumenata i izvještaja pokazuje da se potrošnja odvija bez jasnih mehanizama za reviziju i utvrđivanje odgovornosti. Dok se javni diskurs fokusira na geopolitičku trku u razvoju VI tehnologije sa Kinom, unutar američke administracije izostaje uspostavljanje osnovnih računovodstvenih standarda za praćenje troškova i učinka ovih sistema.

Ovakva praksa, kako navode stručnjaci, stvara sistemsku ranjivost gdje rekordna finansijska ulaganja ne garantuju tehnološku superiornost, već otvaraju prostor za strateški bankrot – situaciju u kojoj konkurentska država sa znatno manjim budžetom postiže veću efikasnost.

Nerazjašnjen odnos cijene i vrijednosti

Iako je Zakon o nacionalnoj inicijativi za vještačku inteligenciju iz 2020. godine postavio temelje za ubrzani razvoj, Ured za odgovornost Vlade (GAO) je u nizu izvještaja, poput onog iz marta 2021. o nabavkama u DoD-u, konstatovao "nedostatak konzistentnih podataka za procjenu performansi VI sistema".

Problem leži u fundamentalnoj jedinici rada VI modela – takozvanom "tokenu". Dok privatne kompanije poput OpenAI, Google i Microsofta naplaćuju svoje usluge vladinim agencijama na osnovu potrošnje tokena, sama Vlada SAD nema uspostavljen interni sistem za mjerenje i optimizaciju ove potrošnje.

U praksi, to znači da agencije kupuju pristup modelima i računarskoj snazi bez preciznog uvida u to koliko "tokena" je potrebno za izvršenje specifičnog zadatka, poput analize satelitskog snimka ili obrade obavještajnih podataka. Time Vlada postaje "price-taker" – entitet koji prihvata cijene koje nameće uzak krug privatnih dobavljača, bez mogućnosti da pregovara ili optimizuje troškove na strateškom nivou.

Ovaj model nabavke čini Vladu SAD-a de facto zavisnom od malog broja privatnih tehnoloških kompanija. Prema dostupnim podacima o javnim ugovorima, ove korporacije diktiraju cijenu ključnog resursa 21. vijeka, efektivno namećući porez na digitalni suverenitet čak i samom Pentagonu.

Iluzija efikasnosti: "Bionički broj zaposlenih" bez revizije

Paralelno sa eskalacijom troškova, u administrativnim krugovima promoviše se narativ o radikalnom povećanju efikasnosti. U javnim istupima zvaničnika i promotivnim materijalima tehnoloških partnera često se koristi termin "bionički broj zaposlenih" (bionic headcount), kojim se sugeriše da će svaki službenik osnažen vještačkom inteligencijom postati višestruko produktivniji.

Međutim, u zvaničnim dokumentima ne postoje metodologije za kvantifikovanje ovog navodnog dobitka. Postupci revizije ne prepoznaju jasne pokazatelje učinka (KPI) za VI sisteme, što tvrdnje o povratu na investiciju (ROI) čini analitički neutemeljenim.

Uvođenje VI sistema ne predstavlja jednostavno ažuriranje softvera, već stvaranje potpuno nove kategorije javne potrošnje koja zahtijeva vlastite računovodstvene standarde. U njihovom odsustvu, umjesto ušteda, otvara se prostor za sistemsko rasipanje resursa i stvaranje dugoročne ovisnosti o vanjskim dobavljačima čije su marže i strukture troškova netransparentne za naručioca.

Problem netransparentne potrošnje na vještačku inteligenciju nije izolovan slučaj, već se uklapa u širi obrazac zabilježen prilikom uvođenja novih vojnih tehnologija. Slično kao kod višegodišnjih projekata razvoja borbenih sistema, gdje su prekoračenja budžeta i neispunjena obećanja o performansama postala pravilo, i ovdje nedostatak rigoroznih mehanizama kontrole prijeti da stratešku prednost pretvori u dugoročni finansijski teret. Institucionalni odgovor, za sada, ostaje na nivou preporuka, dok se alokacija sredstava nastavlja neumanjenom brzinom.