Početkom septembra 1996. godine otišao sam prvi put iz Sarajeva u Trebinje. Korak od 'sedam milja'. Na prste ruke su se mogli prebrojati oni koji su se tada usudili otići u entitet Rs. Iz Sarajeva do Mostara uopće nije bilo javnog prevoza, a kamoli u Trebinje. Uspio sam otići i vratiti se uz pomoć stranaca i Mostaraca. Adrenalinsko putovanje. Ne znam kako su saznali, ali dvojica mojih prijeratnih kolega, arhitekti Vuk i Dragan, doletili su u hotel 'Leotar' da me pozdrave.

U očima sam im vidio da im je bilo drago. Dugo sam politički djelovao u Rs, kao odbornik u SO Trebinje i kao narodni zastupnik u Narodnoj skupštini Rs. Angažman je ličio na Sizifov posao, Gordijev čvor i Tantalove muke. Tri u jedan. Redovno sam komunicirao sa predstavnicima OHR, OSCE, UNHCR, SFOR i američke ambasade u Sarajevu. Iznosio sam naše stavove i posebno insistirao na provođenju Anexa 7. Dejtonskog sporazuma. Uvjerio sam se da niko ništa neće uraditi ako uporno ne tražiš i ne predlažeš rješenja.

Prozivao sam ih putem medija kako bi ih potakao da budu aktivniji. Da me 'skine s grbače' OHR je imenovao specijalnog predstavnika u Trebinju, sjajnog i poštenog Španca Danijela Ruiza. On je bio posebna priča. Uradio je odličan posao. Kvarni Petritsch ga je otjerao, nedugo poslije organiziranih nereda s ciljem sprječavanja polaganja kamena-temeljca za obnovu Osman-pašine džamije u Trebinju.

Bez pomoći i posredovanja međunarodnih organizacija bilo bi teško pomicati stvari naprijed. Propaganda i ratne traume proizveli su zastrašujuće posljedice u glavama ljudi. Amerikanci su arhitekti Dejtonskog sporazuma. Najuticajniji su među diplomatama i domaćim političarima. S njima sam imao odličnu saradnju sve dok smo bili partneri na istom poslu. Bili su impresionirani mojim govorom na otvaranju obnovljene Osman-pašine džamije u Trebinju. Frontalni poremećaj među nama je nastao kasnije, kad su htjeli da budem slijepi izvršilac njihovih 'očekivanja'. Američka diplomatija postane brutalna ako ne igraš po zadatim notama. 

Program liderstva

Politički odjel američke ambasade je ozbiljno opservirao političku scenu u BiH. Između ostalog otkrivali su talente i perspektivne političare koji bi mogli da se  popenju visoko na državnoj ljestvici. Odavno su razvili specijalni International Visitor Leadership Program United States Department of State.

Program je pohodilo preko 500 budućih šefova država ili vlada, 1600 ministara, 1000 parlamentaraca. Impresivne brojke svjedoče o razmjerama svjetskog uspjeha. Sjajno zamišljen i odlično organiziran ovaj program je trebao p(d)okazati učesnicima zašto je Amerika na svjetskom tronu. Mogli smo se uvjeriti u prednosti i dostignuća njihovog državnog modela.

Vojnu nadmoć neću spominjati. Demokratiju su s razlogom uzdigli na najviši stepen. Fasciniraju ulaganja u sisteme obrazovanja i nauke koji ‘usisavaju’ studente i naučnike iz cijelog svijeta. Posjetili smo veliki park National Mall sa US Capitol, White House, Lincoln Memorial, Washington Monument, Thomas Jafferson Memorial, Smithsonians museums itd.

Cijeli komplex je projektiran u oblik upisanog krsta na čijim su krajevima Kongres i Linkolnov mauzolej, a u centru krsta je Washingtonov obelisk sa masonskim simbolima na vrhu. S jedne strane okomite ose krsta je Bijela kuća, a nasuprot je Jaffersonov mauzolej. Interesantno je da svaka američka država ima svoj parlament, ali nijedan ne smije biti viši od kongresa.

Naši entiteti bi se mogli ugledati. Bivši američki predsjednik Thomas Jafferson bio je glavni pisac Deklaracije o nezavisnosti, taj briljantan, možda najljepši govor o slobodi i neotuđivim pravima čovjeka. A bio je robovlasnik. S robinjom je imao i dijete. I prvi predsjednik Washington je bio robovlasnik. Nema vjerodostojnosti ako djela ne slijede riječi. Za tih dvadesetak dana posjetili smo više nego prosječan Amerikanac u njegovom životu. Nezaboravni su doživljaji i iskustva o lijepom i moćnom licu Amerike. Nažalost, upoznao sam i ružno lice, na mom putu od ‘zvijezda do trnja’.

Pogrešan govornik

Imali smo susret sa uglednim profesorima političkih nauka. Ja sam govorio o američkoj invaziji na Irak. Pokazalo se da su glavni povodi za rat bili lažirani. Irak nije posjedovao oružje za masovno uništenje niti je sarađivao sa Al-Qaedom. Rekao sam da Amerika može vojnički pobijediti bilo koga, ali da pravi problemi nastaju poslije pobjede. Demokratiju ne možeš dovesti na tenkovima.

Šta činiti ako te narod neće? Bio sam otvoren i kritičan. Čak i moje kolege su bile iznenađeni. Prenijelo me, šta li? Njihovi profesori su izbjegavali ovu temu. Bilo im je neugodno. Nekoliko godina nakon toga, Muhamed Ibrahimović, bivši ministar odbrane, podsjetio me je na ovaj događaj. ‘Sjećaš li se Tarik kad si ono ‘zašiljio’ u Americi? Tvoju diskusiju, Amerikanci su stavili na internet i potpisali mene.’ Nasmijao sam se grohotom, mada njemu baš nije bilo do smijeha. Nisam je uspio pronaći da se prisjetim šta sam sve ‘stavio u usta’ ni krivom ni dužnom Muhamedu.

ZaSIPAnje

Ubrzo nakon imenovanja za ministra sigurnosti BiH Amerikanci su došli i poručili da ‘očekuju’ od mene da direktor SIPA bude njihov pulen. Mjesto je ostalo upražnjeno, jer je prvi direktor SIPA Sredoje Nović postao ministar civilnih poslova. Prema proceduri direktora imenuje VM BiH, poslije provedenog javnog konkursa, sa liste uspješnih kandidata.

Trebao sam sve uštimati da bi na čelo nezavisne policijske agencija došao njihov favorit. Da stvar bude gora on nije imao podršku nijedne vladajuće stranke. Bio sam na tankom ledu. Obavijestio sam ih da mogu ubijediti bošnjačke ministre da glasaju za njega, a neka se oni pobrinu za podršku srpskih i hrvatskih ministara. Nisu to uradili, nego su meni upisali ‘veliki minus’. Čak sam prvi konkurs poništio, jer su komisija i jedan kandidat napravili ‘zvrčku’ s namjerom da kompromitiraju i mene i proceduru.

Na kraju je direktora SIPA imenovalo Vijeće ministara sa liste uspješnih kandidata, čemu je prethodio međustranački dogovor. Od tada do danas direktor je uvijek bio Srbin iako sam ukazivao da je to loša praksa, te da treba osigurati etničku rotaciju u cijelom sigurnosnom sektoru. Neki mediji su prenosili naručene optužbe da favoriziram etničku pripadnost nauštrb stručnosti?! Moj prijedlog nije prošao. Ipak, bila je domaća radinost. To sada traže od nas…

(Ne)miješanje u rad policije

Amerikanci su okupljali direktore agencija za provođenje zakona, na sastancima u ambasadi i drugim mjestima. Ministra sigurnosti kojem su direktori odgovorni nisu zvali. On se ne smije miješati u operativni rad policije. Valjda oni smiju?! Kad im zatreba u sve se miješaju. Nekim direktorima je bilo neprijatno radi toga, ali su se ponašali oportunistički.

Dobijao sam informacije da sam meta objeda i optužbi. Jadnici su mislili da će time zaraditi neki poen. Neka sebi odgovore da li se tako pravi sigurnosni sistem države ili se pak, razara hijerarhija paralelizmom i vaninstitucionalnim djelovanjem? Jednom su mi došli i rekli da su oni nešto dogovorili na sastanku, a da bi ja to trebao provesti. Na tu drskost odgovorio sam u stilu: ‘Kad ste se dogovorili onda to provedite! Zašto meni dolazite?’

'Neka piše'

James J. Tillman je bio šef američkog Međunarodnog programa pomoći u kriminalističkoj obuci (ICITAP) u BiH. U policijskom, obavještajnom i pravosudnom miljeu smatrali su ga najmoćnijim američkim diplomatom ‘u sjeni’. Na jednom sastanku u mom kabinetu iznenada mi je iznio nemoralnu ponudu. ‘Slobodna Bosna’ je napisala onaj tekst protiv vas’, rekao mi je s lukavim smiješkom.

Bio sam zatečen, pa sam poslije kratke stanke procijedio: ‘Jeste’. Radi efekta je malo odšutio, a onda zavjereničkim tonom kazao: ‘Ako bi vi revidirali vaše stavove i mi bi se potrudili da tako ne piše o vama’. Opet sam šutio. Onda sam prevalio: ‘Neka piše!’ Tillman je bio zapanjen. Sigurno se sjećate onog događaja kada je bivši ambasador Murphy postrojio i naružio naše ‘nezavisne’ novinare. Neki tvrde da je to ‘meka moć’. Nakon desetak godina službovanja u BiH Tillmana je uhapsila američka federalna policija pod sumnjom za korupciju. Dočekao je da Slobodna Bosna o njemu piše.

Udarna (g)rupa

Udarna grupa za borbu protiv terorizma, interresorno koordinaciono tijelo, podnijela je godišnji izvještaj o radu. Napisan kao srednjoškolska zadaća imao je svega tri stranice. Članovi su dobili ukupno 60.000 KM honorara iz budžeta. Nisam htio da podržim ovakav rad i izvještavanje, a imao sam primjedbe i na organizacioni koncept.

Smatrao sam da dominantno u SIPA-i treba razvijati antiterorističke kapacitete, umjesto neefikasne državne koordinacije. Amerikanci iz političkog odjela ambasade SAD su hitno zatražili sastanak, jer su pogrešno zaključili, ili im je podmuklo sugerirano, da se radi o opstrukciji. Bilo ih je 4 ili 5, a među njima politički savjetnik Michael Murphy, koji je poslije dogurao do ambasadora. Bio je nervozan i odbojan.

Jedan mlađi u toj grupi je bio posebno ‘nabrijan’. Agresivno je poskakivao na stolici. Rekao sam im da sam pročitao izvještaj o radu Udarne grupe, a da oni sigurno nisu, jer da jesu, ne bi me kudili. ‘Zašto da javašluk tako skupo plaćamo?’ Opet su mi upisali minus.

U BiH ima obrazli ljudi

Ovo je samo dio poduže priče o mojim iskustvima sa američkom diplomatijom. Kada su ultimativno zahtjevali smjenu sa pozicija u Vijeću ministara rekli su predsjedniku: 'Znamo mi da je on pošten, ali mora otići!' Jedan visoki stranački funkcioner i kolega se 'uklopio' seljačkom izjavom da mjesto ministra sigurnosti nije za poštena čovjeka?!

Prvi zamjenik visokog predstavnika Rafi Gregorijan i ambasador English su mi iza kulisa 'radili o glavi', dok su u javnosti glumili francuske sobarice. Ovih dana Amerikanci su prijetnjom iznudili ostavku visokog predstavnika Schmidta, a na Vijeću sigurnosti UN su mu odali 'priznanje' za predan rad. Diplomatska giljotina. Ja nisam podnio ostavku, jer bi dobrovoljno priznao greške.

One što su mi natovarili nisam napravio. Poslije samo par mjeseci na jednom prijemu u japanskoj rezidenciji američki ambasador English je prišao i izvinio mi se. 'Izvini' zvuči cinično kada ti unište karijeru. Postao sam 'persona non grata' u domaćim institucijama. Niko me nije htio primiti. Učinio je to moj dobri hadži Rahmija Hodžić, direktor Agencije za policijsku podršku. Uzeo me je za savjetnika. Hvala Bogu, još ima obrazli ljudi u BiH. Bošnjački ministar predložio je Vijeću ministara smjenu direktora, da nas obojicu (s)maknu. Bezuspješno. Tokom cijelog mandata niko od Amerikanaca nije se htio susresti s Rahmijom. Amerika je čemerika.