"Država se transformiše u državu sa praznim institucijama, vođenu mesijanskom religijskom ideologijom i održavanu vojnom silom", primećuje Abed Abou Shhadeh, politički aktivista sa sedištem u Jafi.

U magli koju je stvorila orkestrirana kampanja nasilja i obmane Netanyahuovog režima – usmjerena na destabilizaciju Islamske Republike Iran, uvođenje monarhiste sa sjedištem u SAD-u i oživljavanje diskreditovanog i odvratnog "Paunovog prijestolja" – moglo bi se oprostiti pretpostavka da Shhadeh opisuje Iran.

Nije bio. Shhadeh je mislio na sam cionistički kolonijalni režim, piše Palestine Chronicle.

Razlozi koje on nudi to jasno pokazuju. U gotovo potpunom odsustvu značajne domaće opozicije, Izrael sistematski demontira vlastite državne institucije, učvršćuje izvršnu vlast, slabi pravosuđe i narušava dugogodišnje političke i društvene norme.

Shhadeh ispravno tvrdi da se Netanyahu kocka s pretpostavkom da čak ni fasada demokratije i poštovanja ljudskih prava više nije potrebna.

Izraelsko arogantno i prezrivo prkosi Povelji UN-a i međunarodnom pravu samo pojačava dugogodišnju istinu: Izrael nikada nije bio liberalna demokratija, već projekt koji se održavao isključivošću, militarizmom i nekažnjivošću.

S obzirom na to da je globalna pažnja namjerno preusmjerena na Iran, Netanyahu i njegova kriminalna klika ratnih vođa iskoristili su priliku da dodatno ohrabre administraciju Donalda Trumpa da se povuče iz međunarodnih institucija i pozdravi ubrzani kolaps globalnog poretka zasnovanog na pravilima.

Uprkos rekordnim nivoima izraelske emigracije – takozvane "obrnute alije" – i režimu koji bilježi najnižu stopu rasta stanovništva u posljednjih nekoliko decenija, Netanyahuova opsesija ubijanjem Palestinaca i suočavanjem s njihovim saveznicima širom regije nije se smanjila.

Naprotiv, njegova želja za vječnim ratom se samo pojačala, ohrabrena saznanjem da Trump ostaje vjerni udvarač – spreman da sarađuje u orkestraciji i izvršavanju operacija promjene režima protiv Irana.

Kada je Netanyahu pokrenuo sveobuhvatni vojni napad na Iran 2025. godine, njegovi ciljevi su se protezali daleko izvan sabotiranja iranskih nuklearnih kapaciteta. Promjena režima je oduvijek bila centralna u planu.

Očekivalo se da će dugotrajni vojni napadi izazvati široko rasprostranjene nemire, otvarajući put kolapsu Islamske Republike.

Na oba fronta, Netanyahu je podbacio - uprkos tome što je uvukao Sjedinjene Države u sukob i oslobodio američku vojnu moć.

Mnogo prije ovog poniženja, Netanyahu se već etablirao kao glavni arhitekta onoga što analitičari opisuju kao višedecenijski rat u sjeni protiv Irana.

Ova tajna kampanja uključivala je ciljana ubistva iranskih nuklearnih naučnika, opsežne cyber napade i uspostavljanje Mossadovih mreža i ćelija spavača finansiranih ogromnim sumama ilegalnog novca.

Izvještavajući iz Jerusalema, dopisnik New York Timesa David M. Halbfinger je primijetio da nijedna zemlja ne prati događaje unutar Irana opsesivnije od Izraela, koji Islamsku Republiku smatra i smrtnim neprijateljem i egzistencijalnom prijetnjom.

Halbfinger je potvrdio Netanyahuovu fiksaciju, napominjući kako izraelski premijer neumoljivo prikazuje iransko rukovodstvo - posebno vrhovnog vođu ajatolaha Alija Khameneija - kao globalnu prijetnju ravnopravnu nacističkoj Njemačkoj.

Novinar i autor Mel Frykberg opširno je dokumentirao Netanyahuove dugogodišnje ambicije promjene režima u Iranu.

Ona se prisjeća da je još 1992. godine Netanyahu - tadašnji član parlamenta - upozorio da je Iran udaljen samo tri do pet godina od razvoja nuklearne bombe. U svojoj knjizi "Borba protiv terorizma" iz 1995. godine, ponovio je tu tvrdnju, tvrdeći da je Iran "najviše pet do sedam godina" udaljen od sastavljanja nuklearnog oružja.

Frykberg nas dalje podsjeća da je Netanyahuu 1996. godine predstavljen dokument o politici pod nazivom "Čist prekid: Nova strategija za osiguranje carstva", koji je sastavila studijska grupa koju je predvodio američki neokonzervativac Richard Perle.

Dokument je otvoreno zagovarao promjenu režima širom Sjeverne Afrike i Bliskog istoka, predlažući rušenje sedam država koje bi se zamijenile režimima koji su pogodniji za izraelsku i američku stratešku dominaciju.

Redoslijed je bio eksplicitan: prvo Irak, zatim Sirija, Liban, Libija, Somalija, Sudan - i konačno Iran. Mirovni pregovori s arapskim svijetom odbačeni su kao inferiorni u odnosu na prisilnu promjenu režima.

Bivši američki general Wesley Clark je 2006. godine otkrio da mu je pokazan povjerljivi memorandum Pentagona u kojem je navedena gotovo identična strategija: rušenje sedam zemalja u pet godina - Iraka, Sirije, Libana, Libije, Somalije, Sudana i Irana - od kojih se svaka doživljava kao neprijateljska prema interesima SAD-a i Izraela.

Gledano kroz ovu historijsku prizmu, nedavni napadi na Teheran nisu odstupanja, već nastavak dugogodišnjeg zajedničkog američko-izraelskog projekta.

Ipak, Netanjahuov najveći izazov danas nije ideološki – on je unutrašnji, strukturalni i egzistencijalni.

"Izraelska država brzo postaje izdubljena ljuštura", piše Ori Goldberg.

"Institucije propadaju, javni službenici odlaze, a politički imenovani ljudi lojalni samo svojim pokroviteljima popunjavaju prazninu. Izrael koji se pojavljuje ide prema institucionalnom, finansijskom i kulturnom siromaštvu – ili potpunoj imploziji."

U nedavnom članku, Goldberg je objasnio zašto se geopolitički utjecaj Izraela smanjuje čak i dok se unutrašnja disfunkcija ubrzava.

U oštroj suprotnosti s Islamskom Republikom Iran - čije institucije, uprkos ogromnom vanjskom pritisku, ostaju netaknute - Izrael se pojavio kao pravi uzročnik regionalnog haosa.

Implozija koje se Netanyahu boji više nije vanjska. Ona se odvija iznutra.