Prošlo je tačno 235 dana otkako je Michael J. Murphy, američki ambasador u Bosni i Hercegovini, napustio svoju dužnost. Ambasadorska pozicija od 16. februara ostala je upražnjena, a američku diplomatsku misiju u Sarajevu trenutno vodi John Ginkel, koji djeluje kao otpravnik poslova.

U julu prošle godine tadašnji predsjednik SAD-a Joe Biden nominirao je Douglasa D. Jonesa za novog ambasadora u BiH. Njegovu nominaciju trebao je potvrditi Senat, a s obzirom da se to nije dogodilo do kraja 2024. cijela procedura krenula je od početka.

Nije valjda

(Kol)umne misli Michaela Murphyja: Penzioner koji je u državnu vlast uvukao Dodika i Čovića, a suspenzijom bošnjačkog glasa za ministra postavio Ramu Isaka, "zabrinut" za Bosnu!

Ovaj diplomatski vakuum vraća fokus na pitanje: zašto Amerika već više od sedam mjeseci odugovlači s imenovanjem ambasadora u BiH?

Za poređenje, najduži prethodni period bez američkog ambasadora dogodio se nakon odlaska Patricka S. Moona, kada je prošlo 457 dana prije nego što je na tu poziciju stupila Maureen Cormack. Iako se dugi procesi imenovanja ponekad mogu objasniti birokratskim razlozima, trenutni politički kontekst - kako u BiH, tako i na globalnom nivou - upućuje na mogućnost dubljih političkih kalkulacija.

Nakon Murphyjevog odlaska, kao mogući nasljednik spominjao se Douglas D. Jones, kandidat blizak administraciji Joea Bidena. Međutim, prema dostupnim informacijama iz diplomatskih izvora, njegovu kandidaturu nije prihvatio Donald Trump.

Umjesto toga, kao potencijalni prijedlog Trumpove administracije spominjala se Olga Ravasi – američka državljanka srpskog porijekla, poznata po otvorenom lobiranju za interese Milorada Dodika i Republike Srpske. Ravasi je godinama aktivna u organizaciji "Srbi za Trampa", a bila je i čest gost na RTRS-u i drugim proruskim medijima. U izbornoj noći izjavila je da je "za Srbe, Republiku Srpsku i srpski narod bitno da Donald Trump pobijedi na predsjedničkim izborima u Americi".

Srpski lobisti pripremaju teren

Olga Ravasi, Dodikova lobistica i čelnica organizacije "Srbi za Trumpa", kandidatkinja je za ambasadoricu SAD-a u BiH

Ovakve izjave i lobističke aktivnosti otvaraju pitanje da li je odlaganje imenovanja ambasadora djelimično posljedica utjecaja srpskih i proruski orijentisanih lobista u SAD-u, koji preko svojih kanala nastoje preoblikovati američku politiku prema BiH.

U tom kontekstu treba posmatrati i posjetu Roda Blagojevicha, bivšeg guvernera Illinoisa, koji je nakon izlaska iz zatvora postao otvoreni lobista za Dodika i RS. Tokom boravka u BiH, Blagojevich je u više navrata kritikovao visokog predstavnika Christiana Schmidta, nazivajući ga "neizabranim Nijemcem" s "kolonijalnim ovlaštenjima koji “radi protiv interesa Srba u BiH" i "tretira Republiku Srpsku kao svoju koloniju".

Srpski korijeni

Pomilovani američki guverner Dodikov saveznik: Rod Blagojevich u lobističkoj misiji za RS

Ove izjave nisu slučajne, niti izolovane. U diplomatskim krugovima sve se češće govori o mogućnosti da Sjedinjene Američke Države smanje ili potpuno ukinu finansijsku podršku OHR-u (Uredu visokog predstavnika). Ukoliko bi se to zaista dogodilo, posljedice bi bile dalekosežne: OHR bi ostao bez ključnog finansijskog i političkog oslonca, a to bi nesumnjivo išlo u korist ruskih interesa, koji se već godinama zalažu za ukidanje OHR-a i očuvanje Dejtonske strukture u njenom najrigidnijem obliku.

Takav scenarij otvorio bi i šire geopolitičke dileme. Naime, ponašanje SAD-a prema ruskoj invaziji na Ukrajinu, posebno u narativima Trumpove političke struje, pokazuje elemente popustljivosti. Postoji teorija da Trump, predstavljajući sebe kao borca za "američki nacionalni interes", zapravo reinkarnira realpolitičku logiku Henryja Kissingera iz 1970-ih godina. Tada je Kissinger, kako bi oslabio Sovjetski Savez, inicirao zbližavanje sa Kinom. Danas se čini da Trump pokušava učiniti obrnuto – zbližiti se s Rusijom kako bi obuzdao Kinu kao glavnog američkog rivala.

Geopolitički pritisci

Da li je NATO kroz Dejtonski sporazum s Rusijom dogovorio podjelu sfera u BiH i na Balkanu

Ako bi takva politika bila primijenjena u BiH, povlačenje američkog angažmana - kroz odsustvo ambasadora, slabljenje podrške OHR-u ili pasivnost u ključnim političkim trenucima – otvorilo bi prostor da Evropska unija preuzme lidersku ulogu. Međutim, postavlja se pitanje da li su Njemačka, Francuska i Velika Britanija spremne i sposobne da samostalno stabilizuju BiH, bez američke uloge.

Vrijedi podsjetiti i na Brexit, koji se dogodio za vrijeme Trumpove administracije. Neki analitičari smatraju da je Trump svojom politikom doprinosio dezintegraciji Evropske unije, nastojeći je oslabiti i time smanjiti njenu geopolitičku autonomiju.

U konačnici, ključna tačka u ovoj slagalici ostaje OHR, koji i dalje formalno ima ključnu ulogu u implementaciji Dejtonskog sporazuma. Međutim, ponašanje visokog predstavnika Christiana Schmidta, često okarakterisano kao neodlučno i oprezno, možda je rezultat svijesti o tome da više ne uživa punu podršku Sjedinjenih Američkih Država. Ukoliko bi SAD zaista uskratio podršku OHR-u, to bi značilo povlačenje iz vlastitog mirovnog projekta.

Neimenovanje američkog ambasadora u BiH već 235 dana nije samo administrativno kašnjenje. To je potencijalni indikator šire geopolitičke promjene, u kojoj Balkan ponovo postaje mjesto sudara velikih interesa – američkih, ruskih, ali i evropskih. Kako će se ovo pitanje razvijati u mjesecima pred nama, ostaje da se vidi. No jedno je jasno: tišina Washingtona u Sarajevu sve je glasnija.