Donald Trump suočen je s izazovom oblikovanja svoje trajne politike na Bliskom istoku, posebice u kontekstu izraelsko-palestinskog sukoba. Dok su prethodni američki predsjednici često isticali palestinsku intransigenciju kao glavni problem, Trump bi za istinski utjecaj trebao razmotriti lekcije iz povijesti i način na koji je Ronald Reagan vodio odnos s Izraelom tokom rata u Libanu 1982. godine. Iz Reaganove politike vidi se da SAD može zahtijevati odgovornost čak i od najbližih saveznika i da saveznička očekivanja ne smiju nadjačati američke interes.
U ranim 1980-ima Izrael je u ratu s Libanonom i Sirijom demonstrirao izvanrednu tehnološku i vojnu superiornost. Tokom prvih sati sukoba 1982. godine izraelske snage srušile su 85 sirijskih aviona i neutralizirale gotovo sve sirijske protuzračne sisteme. Napredak Izraela kulminirao je opsadom Bejruta, uz masovno bombardiranje koje je izazvalo bijes američke administracije. Reagan je tada otvoreno prijetio sankcijama i osudio bombardiranje, upotrijebivši izraz holokaust prema izraelskom premijeru Menachem Beginu. Njegov pritisak bio je učinkovit: u roku od 20 minuta Begin je naredio obustavu napada, što je Reagana iznenadilo zbog stvarne moći koju su SAD tada imali nad saveznikom.
Kasniji događaji u Libanu dodatno potvrđuju važnost američke odlučnosti. Nakon povlačenja PLO-a, izraelski saveznici počinili su masakr u palestinskim izbjegličkim kampovima, što je izazvalo šok i osudu američkih dužnosnika, uključujući Reagana.
Lekcije za Trumpovu politiku su višestruke. Prvo, SAD kao dominantna sila na Bliskom istoku ima stvarnu moć oblikovati ponašanje svojih saveznika i može zahtijevati promjene kada akcije tih saveznika ugrožavaju američke interese ili moralne standarde. Drugo, američki angažman u regiji treba biti pažljivo odmjeren; nepotrebno trošenje američkog ljudstva i resursa u nejasnim sukobima nije obavezno. Treće, superiornost u savezničkim odnosima znači da SAD može uvjetovati vojnu i ekonomsku pomoć te zadržati pravo veta na upotrebu resursa i oružja.
Primjenom ovih principa Trump bi mogao postići trajni utjecaj u regiji bez slijepog priklanjanja saveznicima. Mogao bi koristiti diplomatski i ekonomski pritisak da oblikuje izraelsku politiku prema američkim interesima, istovremeno štiteći reputaciju SAD-a i izbjegavajući nepotrebne vojne sukobe. Reaganov primjer pokazuje da je moguće istovremeno održavati savezničke odnose i postaviti čvrste granice, a ključ uspjeha leži u prepoznavanju moći koju SAD ima i odlučnosti da je primijeni.
Pouka iz Reaganove politike prema Libanu i Izraelu je jasna: američka moć je stvarna i može se učinkovito koristiti da se oblikuju događaji u regiji; saveznici nisu iznad kontrole, a svaka američka vojna ili ekonomska pomoć treba imati jasno definiran cilj. Ako Trump želi ostaviti trajni pečat na Bliskom istoku, primjena ovih principa može mu omogućiti da uistinu vodi, a ne samo reagira, oblikujući mir i stabilnost prema američkim interesima i moralnim standardima.
