Almir Grabovica stručni je saradnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Doktorirao je 2024. godine, a fokus njegovog naučnog istraživanja bio je na značaju i ulozi sudske prakse njemačkih sudova u procesuiranju ratnih zločina počinjenih na teritoriji Bosne i Hercegovine, s posebnim osvrtom na osudu velikosrpske ideologije u savremenom društvenom kontekstu.

Autor je i koautor desetina naučnih i stručnih radova, a među značajnijim publikacijama izdvaja se koautorska knjiga: "Bošnjaci sigurne zone UN-a: Žepa u logorima u Srbiji 1995–1996".

Empirijska naučna istraživanja

Povod za razgovor je njegova nova knjiga "Tragovi genocida: Grapska 1992–1995", u kojoj Grabovica analizira zločine počinjene nad Bošnjacima u ovom kraju, dajući novi doprinos dokumentiranju i razumijevanju genocidnih obrazaca iz perioda agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Vaša knjiga "Tragovi genocida: Grapska 1992-1995", rezultat je višegodišnjeg naučno-istraživačkog rada. Možete li nam ukratko opisati metodologiju koju ste koristili u dokumentovanju zločina u Grapskoj i širem dobojskom području?

- Knjiga je nastala na temelju provedenih teorijskih, te posebno empirijskih naučnih istraživanja. Krenuo sam od osnovnog istraživačkog pitanja: Zašto je trebalo proći više od tri decenije da bi ova tematika bila predmetom naučnog interesovanja, istraživanja i prezentovanja u obliku i formi naučne studije? U skladu s tim, postavljen je i osnovni cilj istraživanja. Radi se o izvornoj akademskoj i naučnoj studiji, u kojoj se kombinuje empirijsko istraživanje s konceptualnim teorijskim razmišljanjima. Obuhvaćena je cjelina procesa naučnog saznanja od pojedinačnog i posebnog do naučnog saznanja generalnog i općeg. Za potrebe pribavljanja empirijskih podataka korištena je metoda analize sadržaja dokumenata, kao i metod ispitivanja tehnika intervjua sa instrumentima usmjerenim orjentacionim intervjuom.

Kako ste došli do arhivskih materijala i dokaza koji potvrđuju da se u Grapskoj dogodio genocid?

- Proces pronalaženja dokaza i istraživanja genocida i drugih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava je dugotrajan i zahtjeva pažljivo postupanje s izvorima, kritički pristup i stalnu verifikaciju podataka. Uvijek je važno da istraživanja budu bazirana na dokazima i provjerljivim informacijama, kako bi se osigurala istina i pravda za žrtve. Većina ozbiljnih istraživanja počinje pristupom arhivama koje sadrže zvanične dokumente, kao što su vladini izvještaji, vojne arhive, diplomatska prepiska, sudski procesi, izvještaji međunarodnih organizacija i drugi relevantni materijali. Značajnu ulogu u prikupljanju dokaza igraju svjedočenja ljudi koji su preživjeli genocid ili koji su bili svjedoci događaja. Jedan od najvažnijih izvora dokaza dolazi iz suđenja za ratne zločine i genocid. To su procesi koji se vođeni pred međunarodnim sudovima kao što je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju ICTY ili nacionalni sudovi u ovom slučaju njemački sudovi.

Viši regionalni sud u Düsseldorfu i Evropski sud za ljudska prava kvalifikovali su zločine u Grapskoj kao genocid. Koliko je ta presuda važna za međunarodno razumijevanje genocida nad Bošnjacima izvan Srebrenice?

- Presude njemačkih sudova, posebno slučaj Nikole Jorgića, imaju izuzetnu važnost u razumijevanju i dokazivanju genocida nad Bošnjacima izvan prostora Srebrenice. Iako se u javnom i pravnom diskursu, oslanjajući se prvenstveno na presude ICTY-a, genocid često sužava na područje Srebrenice iz jula 1995, presude njemačkih sudova pružaju čvrst i međunarodno priznat dokaz da je genocid nad Bošnjacima počinjen i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine – uključujući Doboj-Grapsku, Kalesiju-Osmaci, Kotor- Varoš i Foču.

Kroz proces protiv Nikole Jorgića pred Višim regionalnim sudom u Düsseldorfu i kasnije pred Visokim federalnim sudom Njemačke, utvrđeno je da su ubistva, mučenja, protivzakonita zatvaranja i prisilna protjerivanja bošnjačkog stanovništva u dobojskoj regiji predstavljala čin genocida. Sudovi su jasno zaključili da su djela izvršena s namjerom uništavanja bošnjačke zajednice u njihovoj društvenoj cjelovitosti i osjećaju zajedničke pripadnosti, što je suštinska odrednica pojma genocida prema Konvenciji o genocidu iz 1948. godine.

Njemački sudovi

Ova pravna utvrđenja dodatno je potvrdio i Evropski sud za ljudska prava u predmetu "Jorgić protiv Njemačke", ističući da su njemački sudovi pravilno primijenili međunarodne pravne norme i da nisu prekršili temeljna ljudska prava aplikanta. Time je ojačan princip univerzalne jurisdikcije u procesuiranju genocida, što dodatno naglašava težinu i važnost ovih presuda.

Nikola Jorgić je osuđen na četverostruku doživotnu zatvorsku kaznu i osam kazni u trajanju od sedam do devet godina zatvora. Te kazne – objedinjene u jedinstvenu doživotnu zatvorsku kaznu za zločine počinjene u dobojskoj regiji – nepobitno pokazuju da su zločini nad Bošnjacima u Grapskoj (ubistva, zlostavljanja, progon i fizičko uništavanje civila) bili dio šire politike genocida. Ove presude nose višestruku važnost: one su međunarodno priznate, utvrđuju širi obim genocida nad Bošnjacima, razbijaju mit o lokalizaciji genocida samo na istočnu Bosnu, te daju osnovu za dalje pravne, historijske i naučne analize o karakteru rata u Bosni i Hercegovini kao agresije praćene genocidom.

U knjizi ističete da su zločini u Grapskoj bili dio šireg organizovanog velikosrpskog projekta. Koji su ključni elementi koji pokazuju planiranost i sistematičnost tog projekta?

- Logičan zaključak istraživanja u okviru ove knjige jeste da zločini počinjeni na području Doboja predstavljaju klasičnu operacionalizaciju velikodržavnih ideologija, politika i praksi koje su rezultirale masovnim zločinima nad civilnim stanovništvom. Sistematska ubistva, protivpravna zatvaranja, mučenja, seksualna zlostavljanja i prisilna deportacija Bošnjaka i Hrvata, sprovedeni su u okviru organizovanih akcija koje su imale za cilj stvaranje etnički homogenih (srpskih) teritorija. Pravosudni procesi pred međunarodnim, stranim i domaćim sudovima dokazali su odgovornost pojedinaca poput Nikole Jorgića, Biljane Plavšić i drugih učesnika u zločinačkom poduhvatu, dok su neka suđenja još uvijek u toku. Recentna praksa njemačkih sudova, kao i Evropskog suda za ljudska prava je na primjeru Grapske doprinijela – ne samo presuđivanju odgovornih za stravične zločine i genocid nad bošnjačkim stanovništvom Grapske – već i međunarodnoj osudi velikosrpskog projekta klanja, ubijanja i protjerivanja  civilnog stanovništva. Time je ojačan princip univerzalne jurisdikcije u procesuiranju genocida što dodatno naglašava težinu i važnost ovih presuda.

U trećem poglavlju svoje knjige koji nosi naslov "Zločin genocida u Grapskoj kod Doboja" elaborirali ste zločine koji su se dogodili nad civilnim stanovništvom navedenog mjesta. Možete li nam reči nešto više o tome?

- Treće poglavlje knjige je fokusirano na analizu i elaboraciju zločina nad Bošnjacima Doboja kroz primjer studije slučaja -Case Study- dobojskog naselja Grapska. Ostvaren je empirijski uvid u dinamiku i oblike počinjenih zločina. Tako su ovom poglavlju, pored detaljnog opisa okolnosti izvršenja zločina i samog čina izvršenja zločina nad civilnim bošnjačkim stanovništvom, predstavljeni i rezultati empirijskih naučnih istraživanja koji su imali za cilj utvrditi identitete žrtava. Također, predstavljeni su i rezultati empirijskog naučnog istraživanja koji su imali za cilj utvrditi identitete Bošnjaka Grapske koji su bili zatočeni u logorima i drugim zatočeničkim objektima širom Republike Bosne i Hercegovine, što je jedna od posebnih specifičnosti kada su u pitanju bošnjački logoraši iz Grapske kod Doboja.

Masovne grobnice predstavljaju snažan dokaz genocidne namjere. Šta konkretno govore nalazi iz grobnica o obimu i brutalnosti zločina?

- Snažan dokaz o postojanju genocidne namjere čine i masovne grobnice otkrivene na prostoru Grapske koje svjedoče o pokušajima prikrivanja tragova zločina. Pažnja je usmjerena na prezentovanje osnovnih obilježja do sada pronađenih masovnih grobnica, a što je uključivalo i identitete posmrtnih ostataka Bošnjaka koji su ekshumirani i identifikovani. Ono što je posebno važno naglasiti u ovom kontekstu jeste i činjenica da do danas nisu pronađeni posmrtni ostaci svih ubijenih Bošnjaka Grapske te da se za njima još uvijek traga. Shodno navedenoj elaboraciji eklatantan primjer pojavnih oblika masovnih grobnica u Bosni i Hercegovini su upravo one pronađene u Grapskoj kod Doboja.

Prva masovna grobnica u Grapskoj

Prva masovna grobnica u Grapskoj formirana je sakupljanjem tijela stanovnika ovog naselja ubijenih prilikom oružane okupacije mjesta 10. maja 1992. kada su ubijena 34 civila. Tom prilikom ubijeno je 30 osoba iz Grapske, dok su četiri ubijene osobe iz Bukovačkih Čivčija, a koje su privremeno utočište bile pronašle u Grapskoj. Tijela ubijenih civila prikupljali su zarobljeni mještani. Sakupljena tijela sahranili su u masovnu grobnicu na lokalnom mezarju u Grapskoj, u neposrednoj blizini džamije 14. i 15. maja 1992. godine. Ekshumacija ove grobnice obavljena je 20-21. oktobra 2000. po povratku stanovnika njihovim kućama, a zajednička dženaza i pokop žrtava izvršeni su 25. novembra iste godine na novoformiranom šehidskom mezarju u Grapskoj.

Zločinci su 13. juna 1992, na treći dan kurbanskog bajrama, ubili i 25 zarobljenika koji su prikupili tijela 34 Bošnjaka ubijena 10. maja. Oni su pokopani u drugoj masovnoj grobnici u neposrednoj blizini kafane Grapska. Ovi ubijeni civili su od 10. maja do 13. juna 1992 – pored pokopavanja tijela u masovnu grobnicu – obavljali i druge prinudne poslove. Grobnica je formirana u plitkom kanalu koji je zakopan. To je za posljedicu imalo ubrzano raspadanje tijela što je prouzrokovalo i nesnosno širenje neugodnog mirisa koji je smetao prolaznicima srpske nacionalnosti. Zahtijevali su od svojih vlasti premještanje grobnice. Prema nepotvrđenim saznanjima dobijenim iz svjedočenja očevidaca, sekundarna grobnica bila je u Šljunkari pored rijeke Bosne, uz putnu komunikaciji prema Modriči. Međutim, tijela nisu pronađena na ovom lokalitetu. Neka nepotvrđena svjedočenja govore da su ovih 25 tijela kasnije iskopana iz Šljunkare i bačena u Bosnu. Ovu pretpostavku potvrđuju posmrtni ostaci Hidić Muhameda pronađeni u Sremskoj Mitrovici 25. februara 2002. godine. Njegovo tijelo je odnijela Bosna u Savu, a ona dalje do Sremske Mitrovice u Vojvodini. Preostala tijela ili njihovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni.

Presuda Nikoli Jorgiću u Njemačkoj ima višestruku pravnu i simboličku vrijednost. Zašto je ona toliko važna i kako se razlikuju od presuda ICTY-ja kada je u pitanju pojam genocida?

- Iako su procesuiranje ratnih zločina i kažnjavanje zločinaca uglavnom preuzeli ICTY i sudovi država u kojima su počinjeni, oni su se ticali i njemačkih sudova. Savezna kriminalistička policija (BKA) osnovala je 1993. vlastitu istražnu jedinicu koja je tokom svog desetogodišnjeg rada istražila oko 130 zločina vezanih za ratove u bivšoj Jugoslaviji. Neki od njenih formiranih predmeta predani su ICTY-u, a neki su sudski procesuirani u Njemačkoj. Njemačka je bila posebno aktivna u procesuiranju zločina počinjenih na području bivše Jugoslavije u odnosu na druge države koje su, također, imale pravne osnove za sudsko procesurianje ratnih zločinaca koji su se skrili u njima nakon počinjena zločina. Na zahtjev njemačkog Saveznog javnog tužitelja početkom 1994. raspisana je potjernica za Duškom Tadićem zbog sumnje da je počinio krivično djelo genocida i nanošenja teških tjelesnih povreda. Time je Njemačka, kao članica UN, jasno potvrdila prihvatanje obaveze saradnje s međunarodnom jurisdikcijom kroz usvajanje specijalnog zakona kako bi osigurala predaju optuženih osoba ICTY-u. Jedini razlog zašto nije podignuta optužnica protiv Tadića pred bavarskim Vrhovnim sudom bio je taj što je ICTY prethodno preuzeo postupak.

Suđenje za genocid u 11 slučajeva

U predmetu protiv Nikole Jorgića Krivični sud Visokog federalnog suda u Njemačkoj po prvi put se bavio pravnim pitanjem utvrđivanja da li su namjerna ubijanja, zlostavljanja i uklanjanja (protjerivanje, deportacije) osoba u skladu sa aktima genocida i ako su ta djela počinjena, mogu li biti procesuirana od strane njemačkog suda. Jorgiću je suđeno za genocid u jedanaest slučajeva. Tri su uključivala ubistva ukupno 30 osoba, a ostalih osam nanošenje teških tjelesnih povreda i/ili nezakonito zatvaranje. Za ova tri osuđen je na četverostruku doživotnu zatvorsku kaznu. Za ostalih osam osuđen je od sedam do devet godina. Sve kazne su potom sumirane u jedinstvenu kaznu doživotnog zatvora. Državni Vrhovni sud je izjavio da je utvrđena krivica (odgovornost) optuženog izuzetno teška. Utvrđeno je da je Jorgić bio vođa grupe u dobojskoj regiji koja je, u saradnji sa srpskim vlastima, bila uključena u izvršenje akata terora nad bošnjačkim stanovništvom, a u skladu s politikom "etničkog čišćenja". Treći Krivični sud federalnog Visokog suda odbio je njegovu žalbu jer je Vrhovni državni sud s pravom preuzeo nadležnosti njemačkih sudova i zbog toga što je potvrdio i konstitutivne činjenice člana § 220a Krivičnog zakonika (genocid) svojim rezultatima. Sud je naveo da je genocid, prema Konvenciji o genocidu od 9. decembra 1948, krivično djelo koje svi narodi moraju procesuirati. Zbog toga je odluka njemačkog pravosuđa u postupku protiv Jorgića protumačena kao ispravna. Kao opravdani razlozi navedni su: optuženi je boravio u Njemačkoj od maja 1969. do početka 1992, a i nakon tog datuma je ostao u njoj registrovan kao prisutan; njegova supruga je Njemica, a kćerka ima njemačko državljanstvo, obje žive u Njemačkoj (posjetio ih je nekoliko puta nakon izvršenih zločina); uhapšen je u Njemačkoj nakon što je svojevoljno ušao u nju; nadležnost za izricanje kazne za genocid uključuje i nadležnost za izricanje kazne za ubistvo koje je optuženi počinio s namjerom počinjenja genocida.

Koliko je važna uloga naučnih istraživanja poput Vašeg u borbi za istinu i pravdu, posebno u kontekstu negiranja genocida?

- Uloga naučnih istraživanja u borbi za istinu i pravdu, naročito u kontekstu negiranja genocida, izuzetno je važna. Naučna istraživanja ne samo da pomažu u dokumentovanju i razumijevanju predhodnih događaja, već igraju ključnu ulogu u očuvanju historijske istine i suočavanju s prošlošću, što je neophodno za izgradnju društva zasnovanog na pravdi i pomirenju. Dakle, uloga naučnih istraživanja u borbi za istinu i pravdu je ključna jer ona ne samo da razotkriva laži i negiranja, već pruža oslonac za dalje pravne, političke i društvene inicijative. Naučni rad je sredstvo za očuvanje istine, doprinosi prevenciji zločina u budućnosti i omogućava žrtvama da se njihove patnje prepoznaju i da dobiju pravdu.

Knjiga ima i snažnu memorijalnu dimenziju. Šta biste poručili mlađim generacijama koje kroz Vaš rad žele razumjeti historiju genocida i važnost kolektivnog sjećanja?

- Ova dokumentirana i naučno verifikovana istraživanja predstavljaju doprinos istini, pravdi i pamćenju zločina nad Bošnjacima u velikosrpskoj agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu, te su trajni podsjetnik na obavezu procesuiranja odgovornih i očuvanja sjećanja na ubijene. Kolektivno sjećanje nije samo o pamćenju prošlosti; ono igra važnu ulogu u oblikovanju budućnosti. Svaka nova istraživačka studija koja se bavi genocidom, ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti i međunarodnog prava pruža ključne dokaze koji mogu pomoći u procesuiranju odgovornih. Ova istraživanja služe ne samo za pravdu žrtvama, već i kao moralna obaveza prema svim generacijama koje dolaze.