Donedavno je visoka predstavnica EU za vanjsku politiku Kaja Kallas držala rekord kao zapadna zvaničnica s najslabijim poznavanjem historije Drugog svjetskog rata, imajući nevjerovatnu drskost, ili neoprostiv nedostatak svijesti, da prošle godine tvrdi kako joj je novost to što su Rusija i Kina odigrale ključnu ulogu u njegovom ishodu.
Ali čak su i ti komentari bili zanemarivi u poređenju s februarskim govorom američkog državnog sekretara Marca Rubija.
Na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji smjelo je izjavio: "Pet stoljeća, prije kraja Drugog svjetskog rata, Zapad se širio - njegovi misionari, hodočasnici, vojnici, istraživači slijevali su se s njegovih obala kako bi prelazili okeane, naseljavali nove kontinente, gradili ogromna carstva koja su se prostirala širom svijeta."
Nije ponudio nikakvu naznaku o ogromnoj cijeni koju je ostatak čovječanstva platio zbog takve zapadne kolonizacije, niti bilo kakvo kajanje.
Govor je odisao uobičajenom američkom izuzetnošću, ovaj put vješto prikrivenom iza ohrabrujućih izjava o važnosti transatlantskih odnosa, izazivajući gromoglasan aplauz psihički krhke evropske publike.
Rubio je potom dodao da su se Ujedinjene nacije pokazale "nemoćnim u ograničavanju nuklearnog programa radikalnih šiitskih klerika u Teheranu".
Za zapisnik, Vijeće sigurnosti UN-a nikada nije dalo mandat nijednom generalnom sekretaru koji je tu dužnost obavljao decenijama za rješavanje iranskog nuklearnog problema.
Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA), tijelo UN-a, ipak je godinama provodila invazivne inspekcije kako bi provjerila iransko poštivanje međunarodnih konvencija o neširenju nuklearnog oružja. Zaista, iranski nuklearni program bio je efikasno ograničen sporazumom iz 2015. godine koji su potpisali Teheran i svjetske sile. Trump je sporazum raskinuo tri godine kasnije, uz Rubiovu punu podršku.
Rivalstvo velikih sila
Ovo je samo dio historijske i političke pozadine relevantne za ilegalni i ničim izazvani rat koji su SAD i Izrael pokrenuli protiv Irana 28. februara.
Rubiovom govoru u Minhenu prethodio je važan i "heretički" govor kanadskog premijera Marka Carneya na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu.
Carney je skinuo veo licemjerja koji je više od tri decenije karakterizirao tvrdnje zapadnih lidera o važnosti tzv. svjetskog poretka zasnovanog na pravilima. Naveo je "pukotinu" koja je okončala ugodnu fikciju i uvela surovu stvarnost suparništva velikih sila, gdje "jaki čine što mogu, a slabi moraju trpjeti ono što moraju".
Carneyjev govor istakao je kako zapadne demokratije odbacuju poredak zasnovan na pravilima kada on postane nezgodan, dok se međunarodno pravo primjenjuje s različitom strogošću u zavisnosti od identiteta prekršitelja i žrtava.
Drugim riječima, to je prevara prožeta dvostrukim standardima, gdje velike sile nisu pokazale nikakvo kajanje zbog korištenja, Carneyjevim riječima, "ekonomske integracije kao oružja, carina kao poluge, finansijske infrastrukture kao sredstva prisile, lanaca snabdijevanja kao ranjivosti koje treba iskoristiti".
Njegov govor zvučao je prilično poznato nakon onoga što se upravo dogodilo u Venecueli i onoga što se trebalo dogoditi u Iranu.
Carney je pozvao tzv. srednje sile, poput Kanade, EU i azijskih zemalja, da djeluju zajedno, jer "ako nismo za stolom, onda smo na meniju" u nastajućem globalnom poretku. Zaista, srednje sile sada trpe glavne ekonomske posljedice iranskog rata, usred poremećaja globalnog snabdijevanja energijom, hranom i mikročipovima.
Carneyjev govor u Davosu je tragikomično dočekan ovacijama - distopijska reakcija, blago rečeno, s obzirom na to da je upravo oštro kritizirao pogrešne i licemjerne politike koje su iste zapadne elite, koje su mu aplaudirale, zagovarale decenijama.
Kognitivna disonanca
Rubiov govor u Minhenu, jednako tragikomično, dočekan je još jednim ovacijama. To je politička zagonetka koju bi samo psihijatrija mogla objasniti - oni koji su aplaudirali Carneyju u Davosu dio su iste elite koja je kasnije učinila isto za Rubija u Minhenu, iako su ta dva govora bila potpuno suprotna.
Kako je zapadna, a posebno evropska kognitivna disonanca mogla dosegnuti takve vrhunce?
Carney i Rubio izvukli su iste zaključke o kraju trenutnog svjetskog poretka, ali njihove dijagnoze uzroka bile su dijametralno suprotne.
Carney je ukazao na licemjerje i dvostruke standarde liberalnih demokratija, koji su fatalno osakatili njihov legitimitet i kredibilitet u očima ostatka svijeta. Rubio je naglasio smiješne, opskurne spletke koje su orkestrirali navodni neprijatelji, gdje se komunisti, imigranti, muslimani, Kinezi i tako dalje proizvoljno trpaju u istu grupu.
Ako su dijagnoze uzroka sloma toliko različite, takva će biti i rješenja predložena za vraćanje minimalne stabilnosti međunarodnom sistemu.
U rješavanju nezakonitog i ničim izazvanog napada na Iran, zapadne demokratije ponovno su pokazale sve pogrešne dvostruke standarde i distopijske stavove koje je Carney nabrojao u svom govoru u Davosu.
Vijeće sigurnosti UN-a usvojilo je 11. marta rezoluciju koju je podnio Bahrein, a koja osuđuje iranske regionalne napade, dok je ostalo zaglušujuće nijemo o izraelsko-američkim napadima, od kojih je većina potekla iz istih zemalja koje je Iran napao u znak odmazde. Trinaest od 15 zemalja članica glasalo je za rezoluciju, dok su Kina i Rusija bile suzdržane.
Međutim, mjesec kasnije, čini se da napreduje racionalniji i razumniji pristup. Dana 7. aprila, pokušaj arapskih zemalja da u Vijeću sigurnosti UN-a donesu rezoluciju kojom bi se odobrila vojna akcija protiv Irana radi ponovnog otvaranja Hormuškog tjesnaca naišao je na veto Kine i Rusije.
Nakon presedana s Libijom 2011. godine, kada se još jedna rezolucija UN-a o zoni zabrane leta pokazala kao zapadni "smokvin list" za totalni rat i promjenu režima, Rusija i Kina nisu bile voljne ponovno rizikovati potencijalnim davanjem pravnog pokrića američko-izraelskom napadu na Iran, piše nekadašnji italijanski diplomata Marco Carnelos za Middle East Eye.
Početna
Najnovije
Najčitanije
Na vrh