Pitanje iz naslova nije historijska zagonetka. Prije bi ga okarakterisali kao ogledalo. Ogledalo u koje se treba pogledati svaka politika koja misli da se granice mogu crtati na osnovu procenta stanovništva u susjednoj državi. Priča o Istri i italijanskim pretenzijama na nju nije samo priča o prošlosti, ona je gorka lekcija za sadašnjost. Pogotovo za našu, bosansku sadašnjost.

Da raščistimo odmah: teza da Istru treba vratiti Italiji je opasan i glup revizionizam. Ali logika koja stoji iza te teze je nešto što nam je, nažalost, bolno poznato. Ako hrvatska politika smatra da na osnovu postojanja Hrvata u Bosni i Hercegovini ima pravo da kroji sudbinu te države, otima njene resurse i sanja o njenim komadima, onda po istoj toj logici Italija ima apsolutno pravo da traži Istru nazad. Princip je isti, sve su ostalo nijanse.

Hajde da vidimo kako taj princip izgleda na istarskom primjeru.

Mletački šmek i slavensko srce

Niko pametan ne spori da je Istra stoljećima bila pod Venecijom. Mletačka Republika je skoro 500 godina držala obalu, ostavila svoje lavove na zidinama, arhitekturu, dijalekte i onaj specifični mediteranski šmek. To se vidi i osjeti u Rovinju, Poreču, Puli. Ali to je bila priča gradova, priča obale.

Unutrašnjost Istre, njeno selo, njeno srce – to je uvijek bilo slavensko. Hrvatsko i slovensko. Živjela su tu dva svijeta, jedan uz drugi. U gradu se pričao talijanski, na selu se znojilo i radilo na hrvatskom i slovenskom. Jedni su pisali historiju, drugi su je nosili na svojim leđima.

Nakon pada Venecije, pa dolaskom Austrije, ta slavenska većina počinje da diše, da se budi kulturno i politički. Ali onda dolazi Prvi svjetski rat i sve okreće naopačke. Italija, kao lešinar, čeka svoju priliku. Ulazi u rat na strani pobjednika pod jednim uslovom – da joj se na tanjiru isporuče teritorije. Među njima i cijela Istra. Rapalskim ugovorom 1920. godine, san postaje java. Istra postaje italijanska.

I tada počinje pakao. Musolinijevi fašisti dolaze na vlast i pokreću brutalnu, sistematsku politiku italijanizacije. Nije to bio nikakav "kulturni uticaj". Bilo je to kulturno i biološko čišćenje. Slavenska imena su se dekretom mijenjala u talijanska. Ivan je postajao Giovanni, Kovačić je bio Covaci. Jezik je zabranjen u školama, u crkvi, na ulici. Ljude su progonili, zatvarali, ubijali i bacali u fojbe samo zato što su se usuđivali biti ono što jesu. Cilj je bio jasan i nedvosmislen: izbrisati svaki trag da su Slaveni tu ikada postojali.

Kako je Tito "oteo" Istru?

Odgovor je jednostavan: nije je oteo, nego ju je oslobodio. Tačnije, oslobodio ju je narod Istre. Hrvati i Slovenci, dovedeni do ruba opstanka, masovno se pridružuju partizanskom, antifašističkom pokretu. Dok je Zagreb koketirao sa fašizmom, istarski seljak je uzeo pušku i otišao u šumu da se bori protiv Musolinijevih crnokošuljaša i njemačkih nacista.

Ta borba, bila je glavni i jedini argument jugoslavenske strane na mirovnim pregovorima poslije rata. Na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1947, veliki svjetski igrači morali su priznati stanje na terenu. Jugoslavija je dobila Istru ne zato što je neko bio dobar i milostiv, već zato što je demografski bila slavenska i zato što je tu istu Istru oslobodila od fašizma. To nije bio poklon nego cijena pobjede.

Naravno, taj period ima i svoju tamnu stranu. Desio se egzodus, odlazak velikog broja etničkih Talijana. Procjenjuje se da je preko 300 hiljada Talijana natjerano u egzodus. Neki su otišli u strahu od nove komunističke vlasti i odmazde, drugi pod pritiskom, treći jer se nisu mirili sa životom pod novom zastavom. Istovremeno, desili su se i zločini, osvete nad fašistima, kolaboracionistima, ali i nevinim ljudima, koji su završavali u istim onim fojbama. To je crna mrlja i historijska činjenica koju niko ne smije negirati.

Brojevi protiv mitova

Ključni argument italijanskih desničara danas, kao i nekih naših komšija kad gledaju preko granice, jeste demografija. "Tamo živi naš narod", kažu. Pa da vidimo kako stoje brojevi u Istri.

Prema popisu stanovništva u Hrvatskoj iz 2021. godine, u Istarskoj županiji živi oko 195.000 ljudi. Od tog broja, kao Talijani se izjašnjava oko 9.700. To je, da prevedemo u procente, otprilike 5% stanovništva.

Pet posto.

Priča da je Istra "zapravo talijanska" je, dakle, čisti mit. Politička propaganda koja nema nikakvo utemeljenje u realnosti. Zašto se onda stvara drugačiji utisak? Zato što je Istra zvanično dvojezična regija. Talijanski jezik je ravnopravan, natpisi su dvojezični, talijanska manjina ima sve i jedno pravo koje se može zamisliti, svoje škole i institucije. I to je civilizacijski doseg moderne Hrvatske, nešto čime se Istra ponosi. Ali to nije dokaz da je Istra talijanska. To je dokaz da je normalna.

Princip je isti, sve su ostalo nijanse

I tako, evo nas opet na početku. Ponovo ogledalo.

Ako je argument za prekrajanje granica postojanje nacionalne manjine, zašto bi taj princip važio za Hrvate u Bosni, a ne za Talijane u Hrvatskoj? Logika je ista. Pozivanje na "historijsko pravo", na "kulturni prostor", na "zaštitu naroda" – sve su to iste fraze, isti izgovori za jednu jedinu stvar: teritorijalnu pretenziju prema komšiji.

Hrvatska politika koja danas rovari po Bosni i Hercegovini, koja prijeti blokadama, podržava separatiste i sanja o trećem entitetu, koristi identičan mentalni sklop kao i italijanski neofašisti koji sanjaju o Istri i Dalmaciji. To je politika 19. vijeka, politika krvi i tla, koja u 21. vijeku može donijeti samo novu nesreću.

Istra je najbolji primjer kako se ta logika demontira. Ona ne pripada ni Zagrebu ni Rimu na imperijalni način. Pripala je onima koji su se za nju borili protiv najvećeg zla 20. vijeka, a danas pripada svim njenim građanima – bili oni Hrvati, Talijani, Srbi ili Bošnjaci. Oni tamo žive zajedno, poštujući jedni druge, i to je jedino važno.

Svaki pokušaj da se taj suživot naruši, bilo u Istri ili u Bosni, opasno je poigravanje sa duhovima prošlosti. A naši balkanski ormari su, kao što znamo, već prepuni kostura.