Davno je bilo, a bilo je ovako:

U stolarskoj radnji mog druga R. vodi se žučna rasprava, akademska, usudio bih se reći, jer, osim R., mi ostali, nas trojica, završili smo fakultete, a što nas, opet, i legitimira i daje nam za pravo da, baš onako akademski, presipamo iz šupljeg u još šuplje. Doduše, ja nerado. Uzgred, niko od nas nema stalan posao, nismo članovi ničega i, posljedično, živimo živote koji bi se, uljepšano rečeno, mogli nazvati maštovitom egzistencijalnom improvizacijom.

Izopćeni smo. Oduzeto nam je pravo da učestvujemo. U fer igri. Igri znanja, vještina i sposobnosti. Pa, dok slušam M. kako vehementno i na momente apokaliptično govori o pošasti globalizacije, sjetih se Spinoze, koji je, parafraziram, rekao da je čovjekov pravi poziv da učestvuje, a ako ne može i nema pravo učestvovati, izgubljen je. I zebnja me obuze od takve primisli.

– Sve je počelo rušenjem Berlinskog zida! Tada se srušio i tzv. bipolarni svijet, svijet kakve-takve ravnoteže, vojne prije svega, a raspad Sovjetskog Saveza najveća je pobjeda Zapada uopće! I šta se nakon toga dešava?! Forsiranje zapadnjačkih, opet tzv. demokratskih procesa u državama socijalističkog lagera nije više bilo neophodno, jer...

– Nije sve počelo rušenjem Berlinskog zida – prekide ga D. – Globalizacija se, u raznim formama i intenzitetima, javljala i ranije, kroz stoljeća i milenije! Pa, “Put svile” je klasična globalizacija! A ono o zapadnjačkim demokratskim procesima koji nakon propasti komunizma i socijalizma nisu više bili neophodni je tačno, ali to nije tvoja misao, pročitao si to negdje, samo se ne mogu sjetiti izvora! Nemoj to raditi, ne priliči ti!

- Ama šta ti to meni?! Pa ja sam sociolog, Bog ti pamet dao – obrecnu se M.

- Bio sam u Berlinu, davno, krajem šezdesetih godina. Ogroman, lijep, uredan grad. Eh, kad se samo sjetim – tiho će i više za sebe R.

Šutimo i čekamo da čujemo čega se to R. sjetio. Ali on ništa, ni mukajet. Uze čašu s vodom, otpi kratak gutljaj, pogleda kroz širom otvorena vrata na opustjelu, jarko osunčanu ulicu i reče:

- Omora. Bit će kiše.

- Nedavno u mahali u kojoj sam rođen i u kojoj sam proveo najveći dio života otkrio sam meni do tada nepoznatu pješačku stazu, a kojom se, za tili čas, može doći do, recimo, onog novog tržnog centra. U nevjerici, pitao sam nekog tipa, otkad postoji ta pješačka staza. Veli, oduvijek. Zanimljivo – okrećem zapaljiv razgovor na drugu stranu.

- Dobro! I? Šta s tim? Zbunjen je M.

- Ništa osobito, osim što me je i porazilo i duboko zamislilo saznanje da kroz tolike godine nisam dokraja upoznao najuže životno okruženje. A javila se i zazorna zapitanost:

Koliko je tek u meni, u mom biću takvih meni neznanih staza, i dobrih i loših, i osvijetljenih i onih u tminu ušuškanih, na koju li ću natrapati? I poučen tim naoko banalnim, a za mene krupnim iskustvom, ili, možda, iluminirajućom inicijacijom, po zna koji put vratio sam se sebi, samom sebi.

- Smeta ti ova naša šupljara o globalizaciji – pita pronicljivo D.

- Vidi! Sjećaš li se onih starih mahalskih granapa iz našeg djetinjstva? Unificiranih, s istim rafama, istim asortimanom robe, istim drskim, neljubaznim prodavačicama!?

- I s demirima! Svi su granapi bili okovani demirima – dodade R.

- Da, i s demirima! A sjećaš li se – uvijek ih je bilo, dvojica – trojica – onih ljudi ispred granapa: čuče, piju mlako pivo, a kutija “Opatije” viri im iz čarape? I kako onako neuki, neupućeni, ničim izazvani, osim možda pivom, pretresaju povijesna kretanja i planetarna gibanja! Trebam li još nešto reći?

- Ne – suho procijedi D.

Uslijedi teška, neugodna tišina, a do maločas jarko osunčanu ulicu naglo poklopi mrkla stumračina. R. je bio u pravu. Bit će kiše.

- Eh, ovo sam htio reći – kao iz sna, prenu se R. – Kad sam birvaktile bio u Berlinu vidio sam nekog čovjeka kako se ispružio na klupi i spava, a lice je pokrio novinama. Priđem bliže i vidim na licu mu “Front slobode”, naše, tuzlanske novine. I ništa tu nije čudno, donio čovjek novine iz Bosne, ili mu ih je dao, ali, brate, upečatljiva, jaka, prejaka, slika. Znaš, ono, “Front slobode” usred Berlina! Baš upečatljivo! Eto tako.

Niko ništa ne reče. Gledamo na ulicu u prve, krupne kapi kiše. Jedna po jedna, lijepe se za vreli pločnik i umah isparavaju. Potom pljusak. Prolom. Vodena zavjesa. Uspavljujuće dobovanje teških kišnih kapi po krovu stolarske radnje. I mir, čudesan mir. A R., kao da mi je pročitao misli, sjetnog, snenog lice, jedva čujno prošaputa:

- Lijepo, jako lijepo.