Produžetak primirja, koje to zapravo nije, u Siriji za 15 dana produžava agoniju PKK-a i čini vojno, za razliku od političkog, riješenja – ujedinjenje i ostvarivanje teritorijalnog integriteta Sirije – vjerovatnijim. Odbijanje priznanja da tzv. Sirijske demokratske snage, odnosno rebrendirani sirijski ogranak PKK-a, ne predstavljaju nikog osim njih samih, te da je projekat osnivanja PKKistana ili federalizacije ili autonomije definitivno propao, može dovesti do (bespotrebnog) krvoprolića.

Krvoproliće koje Damask želi da izbjegne. Uprkos garancijama jednakih političkih i ljudskih prava za Kurde, ponude pozicija u vladi i guvernerske funkcije u osnovi ultrašovinistička organizacija odbija svaku vrstu kompromisa. U šta se pouzdaju je misterija. Pokušaji da demostracijama (često vrlo nasilnim) po evropskim gradovima podignu svijest svjetske javnosti o izmišljenom "genocidu nad Kurdima", čini se, ne daju željene rezultate – vojne snage Damaska nisu ušle ni na jednu od dvije preostale teritorije pod kontrolom SDF/PKK-a na kojoj Kurdi možda čine relativnu većinu. Za to vrijeme SDF/PKK šalje kamikaze dronove na vladine snage (iranske proizvodnje).

Višedecenijska ljubavna afera Britanije, Francuske i Njemačke sa PKK-om (i derivatima) je prema posljednjim vijestima najvjerovatnije pri kraju. Naime, vlade spomenutih zemalja pozivaju SDF da se integriše u novu Siriju, odnosno da poštuje i sprovede sporazum od 18. januara.

Kada ministarstvo vanjskih poslova Izraela, koji, ne treba podsjećati, sprovodi genocid u Gazi, iz sve snage lobira za PKK pišući po X-u: "Dok svijet raspravlja o naslovima, manjine se brišu u tišini. Kurdi u Siriji suočavaju se s raseljavanjem, represijom i nasiljem. Samo zbog toga što jesu. Ljudska prava nisu selektivna. Tišina nije neutralnost", to kod publike sa više od dvocifrenog broja moždanih ćelija može izazvati samo bumerang efekat.

Umjesto da viknu "nemojte nam više pomagati" zvaničnici SDF/PKK-a prizivaju u pomoć genocidnu tvorevinu Izrael, potpuno se ogolivši. Ko god vjeruje u njihov "antiimperijalizam" treba da potraži stručnu pomoć. Nažalost, ima ih.

Očekivalo bi se da (potencijalna) propast i nestanak organizacije koja je više od četrdeset godina izvor terorizma, desetaka hiljada smrti i ekonomske štete koja se mjeri hiljadama milijardi dolara bude radosno pozdravljen konsenzusom svih političkih igrača. Dobro, možda ne svih, jer teško je to očekivati od političkog krila PKK-a sada u obliku parlamentarne stranke Partije narodne ravnopravnosti i demokratije (DEM).

Međutim, samo neko ko ne poznaje tursku opoziciju, a naročito najveću i "državotvornu" Republikansku narodnu partiju (CHP), može biti iznenađen činjenicom da ta partija žali zbog mogućnosti da PKK završi na đubrištu historije, gdje mu je i mjesto, kako je rekao (malo blažim rječnikom) sam osnivač PKK-a Abdullah Öcalan.

Koliko god to paradoksalno zvučalo, CHP je svaki diplomatski i/ili vojni uspjeh Turske u posljednjih dvadeset godina proglašavala katastrofom. Ta nesposobnost da pravilno tumači vanjsku politiku i svijet, iako u redovima partije ima gomilu bivših diplomata i oficira, nije čak ni ideološke prirode koliko je (suludi) miks domaće sa vanjskom politikom, neka vrsta ograničenog, tunelskog vida i želje da se partija vrati u kompradorsko sedlo u kome je decenijama (do dolaska AK partije na vlast) bila dok je Turska tavorila.

"Katastrofa" po "katastrofa" i Turska je postala nezaobilazan igrač na svjetskoj sceni, o regionalnoj da ne govorimo.

Da nije tragična i štetna, ta kognitivna disonanca bi bila komična. Kako se ne nasmijati kada lider CHP-a Özgür Özel ne priznaje legitimitet sirijske vlade i tranzicionog predsjednika Al Sharu nazivajući ga pripadnikom HTS-a (Hayat Tahrir al-Sham) sa kravatom, ne primjetivši gdje je Al Sharaa do sada primljen i koga je sve primao u Damasku. Naime, prije samo nekoliko sedmica Özel se žalio kako u Briselu niko nije imao ni pet minuta za njega (tamo je išao kako bi klevetao sopstvenu zemlju).

Isti Özel je pozivao tursku vladu da pregovara sa Assadom bukvalno (najbukvalnije) 8. decembra 2024. u vrijeme kada je Bashar već bježao iz zemlje. Treba biti talentovan za takve promašaje.

Napisah maloprije da tu nema puno ideologije. Nije baš tako, naime za CHP je bolje da se Turska graniči sa terorističkom, ali "sekularnom" tvorevinom, nego sa "islamističkom" zemljom koja provodiji šariju – iako je to, što se tiče Sirije, za sada čisti konstrukt, odnosno plod mašte.

- Možete vikati koliko god želite o "Colani, član HTS-a, ostatak ISIL-a" itd. Opsežna međunarodna legitimnost koju je Sharaa stekao učinila je vaše pokušaje ponižavanja besmislenim - napisao je Ahmet Hakan u Hürriyetu.

Nakon što je DEM stranka nazvala Sharu "članom ISIL-a, teroristom", glasnogovornik AK partije Ömer Çelik odgovorio je: "Kao da je organizacija koju oni podržavaju udruženje ljubitelja kanarinaca".

Taj pokušaj redukcije i pojednostavljenja (Sharaa = ISIL) ne samo da nema uporišta u činjenicama nego ignoriše jasno definisana očekivanja Ankare od Damaska, koje je ministar vanjskih poslova objasnio odgovorom na pitanje: "Šta očekujemo od vlade u Damasku?

Da ne predstavlja prijetnju susjednim zemljama, da ne sarađuje s terorističkim organizacijama, da ne ugnjetava manjine i druge etničke/vjerske grupe i da očuva teritorijalni integritet i jedinstvo zemlje. To su bile četiri osnovne stvari koje su svi željeli vidjeti.

Prenijeli smo ove zahtjeve Ahmedu Shari i njegovim saradnicima. Gledajte, zemlje regije i mi to očekujemo od vas. Ako možete ispuniti ovo, svi će vam pomoći. Ako ne možete, ljudi će početi raditi protiv vas, rekli smo im".

Osim što Özgür Özel ignoriše očigledno – to jest da Damask zapravo ispunjava očekivanja – desperatno pokušava reviziju historije tvrdnjom da Turska najviše trauma ima od terorizma ISIL-a. Da, Turska je bila žrtva nekoliko ISIL-ovih terorističkih napada i dan-danas se unutar zemlje bori skoro svakodnevno protiv ćelija te terorističke grupe, ali tvrditi da su to najveće traume "zaboravivši" više od četrdeset godina terorizma, otprilike 50 hiljada žrtava i nebrojeno gazija u ratu sa PKK-om je više od bezobrazluka.

Ahmet Hakan objašnjava sav taj CHP igrokaz: "Oni su obeshrabreni jer: Assad je pao. Oni žale. Damask je sada pod kontrolom proturske vlade. Oni žale. SAD je podržao novu vladu u Damasku. Oni žale. Trump je ostavio dosje Sirije Erdoğanu. Oni žale. SDF je izgubio američku podršku. Oni žale. SDF je izgubio. Oni žale. San PKK-a o osnivanju odvojene državice u Siriji završio se za dva dana. Oni žale.

Njihova situacija je sljedeća: Njihov moral je nizak. Ne mogu spavati. Pesimizam ih je obuzeo. Ne smiješe se. Ljuti su.

Ali zašto?

Postoji samo jedan razlog: Misle da je Erdoğan profitirao od ovoga, i to je ono što ne mogu podnijeti".

Cüneyt Özdemir, novinar za koga se nikako ne bi moglo reći da je posebno naklonjen AK partiji i/ili Erdoğanu piše: "Erdoğanovo prisustvo na svjetskoj sceni nije slučajnost, već rezultat ogromnog truda. Tokom svog mandata, svjedočio je odlascima 5 američkih predsjednika, 8 britanskih premijera i 4 francuska predsjednika. Više od 500 posjeta 177 zemalja od 2003. godine učinilo ga je ne 'dobitnikom na lutriji', već jednim od najstarijih aktera u globalnoj politici. Odbaciti ovaj obim diplomatske aktivnosti jednostavno kao 'događaj tokom vremena' znači ignorisati neuporediv učinak".

Eh, šta je sve turska opozicija u stanju ignorirati.