Na prošlosedmičnom Samitu SAD – Centralna Azija, Kazahstan je najavio da će postati prva zemlja u Centralnoj Aziji koja se pridružuje Abrahamovim sporazumima, američki posredovanom sporazumu o normalizaciji odnosa između Izraela i arapskih i muslimanskih zemalja, iniciranom tokom prve Trumpove administracije.

Jačanje strateških odnosa

Odluka Kazahstana predstavlja značajan diplomatski uspjeh Trumpove administracije i potvrđuje predviđanja da bi ta zemlja mogla koristiti sporazume kako bi ojačala strateške odnose s Washingtonom. Dok neki zapadni analitičari naglašavaju simbolički karakter poteza, stručnjaci poput Josepha Epsteina iz Turan Research Centra iz Washingtona ističu da bi ovaj korak u budućnosti mogao imati stvarnu diplomatsku težinu. Prema Epsteinu, Astana pristupanjem Abrahamovim sporazumima otvara novu fazu, pretvarajući ih iz inicijative za mir na Bliskom istoku u proameričku koaliciju umjerenih muslimanskih država.

Ipak, tumačiti ovaj potez kroz ideološku ili bliskoistočnu prizmu promašuje njegovu suštinu. Abrahamovi sporazumi nisu ideološka platforma za Kazahstan, već pragmatičan alat za smanjenje geopolitičke zavisnosti od Moskve i jačanje strateškog partnerstva sa SAD-om. Odluka Astane ostaje prvenstveno motivirana nacionalnim interesima i kalkulacijom koristi.

Geopolitički kontekst Središnje Azije

Neki analitičari proširenje sporazuma vide kao pokušaj formiranja nove koalicije protiv Irana. Međutim, realnost Centralne Azije ovu interpretaciju ograničava. Iran nema značajan utjecaj u Kazahstanu; dvije zemlje nemaju zajedničku granicu, a trgovinska razmjena je ograničena. Prijetnje koje Astana percipira dolaze primarno od salafističkog ekstremizma i utjecaja Talibana, a ne od Irana.

Također, moguće je da Izrael želi udaljiti Kazahstan i druge centralnoazijske zemlje od Turske, regionalnog rivala. No, Ankara jača veze sa sunitskim zemljama Centralne Azije kroz Organizaciju turskih država, što dugoročno ograničava uspjeh takve strategije. Kazahstan jednostavno nije u poziciji da igra ključnu ulogu u bliskoistočnoj diplomatiji. Ne posjeduje historijski utjecaj Turske ili Irana, vjerski autoritet Saudijske Arabije niti finansijsku moć UAE-a ili Katara. Predsjednik Tokajev je sam priznao da ne očekuje praktične rezultate od sporazuma, opisujući potez kao 'skromni doprinos'.

Simbolika i pragmatizam

Iako je pristupanje Abrahamovim sporazumima prvenstveno gest prema Washingtonu, za Izrael predstavlja diplomatski uspjeh. Pokazuje da, unatoč kritikama izraelskih akcija u regiji i stagnaciji velikih dogovora poput onog sa Saudijskom Arabijom, zemlje i dalje vide koristi u održavanju odnosa s Izraelom.

Pristupanje Kazahstana, iako simbolično, održava momentum sporazuma i potvrđuje njihovu dugoročnu relevantnost.

Nova faza američke diplomatije

Potez Kazahstana također odražava promjenu američkog pristupa Centralnoj Aziji. Na samitu, Washington se nije fokusirao na propovijedanje o demokratskim vrijednostima ili ljudskim pravima, što je ranije bio standard, ali neučinkovit. Umjesto toga, američki zvaničnici ponudili su pragmatičnu saradnju, bez pritiska da zemlje biraju strane u globalnoj politici. Ovakav pristup naglašava realističnu diplomaciju i poštivanje regionalnih interesa, što može dugoročno učvrstiti američko prisustvo u Centralnoj Aziji.

Kazahstan se pridružuje Abrahamovim sporazumima iz pragmatičnih razloga, ne radi stvaranja ideološkog bloka niti uspostavljanja koalicije protiv Irana ili Turske. Odluka je strateški promišljena, omogućava Astani da balansira između velikih sila, diversifikuje geopolitičke opcije i ojača veze sa Sjedinjenim Državama.

Ovaj potez pokazuje da male i srednje sile poput Kazahstana koriste diplomatske instrumente kako bi maksimizirale svoju autonomiju i sigurnost u složenoj međunarodnoj igri. Za SAD, ovo je signal da Abrahamovi sporazumi, unatoč izazovima, i dalje imaju diplomatsku vrijednost i mogu služiti kao instrument šire strategije u globalnoj politici.