Datum koji je u arhivama opsade Sarajeva upisan crnim slovima kao dan s najviše ispaljenih projektila na grad jeste 22. juli 1993. godine. Iako je agresija na glavni grad Bosne i Hercegovine počela u proljeće 1992. godine, tog ljetnog dana 1993. zabilježen je vrhunac destrukcije. Prema podacima posmatrača Ujedinjenih nacija, na sarajevske općine ispaljeno je rekordnih 3.777 granata u samo 24 sata.

Ovaj datum u historiografiji opsade označava eskalaciju brutalnosti i demonstraciju vojne moći s brda oko Sarajeva, u okviru širih vojnih operacija Vojske Republike Srpske tog ljeta. Obruč oko grada je tada bio maksimalno stegnut, a intenzitet artiljerijskih napada imao je jasnu strategiju potpunog infrastrukturnog uništenja grada i slamanje morala civilnog stanovništva.

Statistika razaranja

Da bi se razumjela razmjera napada od 22. jula 1993. godine, potrebno je sagledati prosjek. Tokom 1.425 dana opsade Sarajeva, na grad je dnevno padalo u prosjeku 329 granata. Više od desetostrukog premašivanja tog prosjeka na današnji dan prije 33 godine značilo je da je projektil na grad padao u prosjeku svake tri sekunde.

Ciljevi napada nisu bili isključivo vojnog karaktera. Zabilježena su teška oštećenja na stambenim objektima od Dobrinje do Starog Grada, bolničkim kompleksima, uključujući bolnicu Koševo, te na objektima od vitalnog značaja za snabdijevanje stanovništva.

Službe Hitne pomoći i vatrogasne brigade radile su na ivici ljudskih i tehničkih mogućnosti. Zbog konstantne artiljerijske vatre, kretanje gradom bilo je gotovo nemoguće, što je otežavalo izvlačenje ranjenih i gašenje požara koji su gutali cijele stambene blokove. Nedostatak vode, struje i osnovnih medicinskih sredstava dodatno je pogoršao ionako katastrofalnu humanitarnu situaciju.

Kultura sjećanja kao barijera revizionizmu

Značaj 22. jula 1993. leži u njegovoj dokumentarnoj vrijednosti. U vremenu kada svjedočimo sve učestalijim političkim pokušajima revizije historije i minimiziranja karaktera rata u Bosni i Hercegovini, broj od 3.777 ispaljenih granata predstavlja neoboriv materijalni dokaz o neselektivnom teroru nad gradom i njegovim stanovnicima.

Sudovi u Hagu (ICTY) su kroz presude vojnom i političkom rukovodstvu Republike Srpske, uključujući presude Stanislavu Galiću, Dragomiru Miloševiću, Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću, pravno okvalificirali i sankcionirali kampanju teroriziranja Sarajeva snajperskim djelovanjem i granatiranjem.

Međutim, institucionalno sjećanje unutar samog bh. društva ostaje ključno. Sjećanje na 22. juli je obaveza prema 11.541 ubijenom građaninu, među kojima je bilo 1.601 dijete.

Sarajevo je preživjelo 22. juli 1993. godine, ali ožiljci tog dana – vidljivi na fasadama, asfaltu i u sjećanjima preživjelih – zahtijevaju kontinuirano novinarsko, historijsko i obrazovno bilježenje. Istina o opsadi Sarajeva mora biti temelj na kojem se gradi kolektivno sjećanje i upozorenje budućim generacijama.