Autor Emir Mušović dalje u knjizi "Vojevanje Zmaja od Bosne u Novopazarskom sandžaku 1831-1832" navodi da je nakon ulaska sultanove vojske u Bosanski ejalet i zauzimanja Sarajeva, daljnji put Husein-kapetana i njegov boravak u Austrijskom Carstvu jedan od bolje historiografski obrađenih perioda s brojnim podacima.
Husein-kapetan je iz Gradačca s porodicom, užom svitom i u pratnji najbližih saradnika (Ali-paše Fidahića, Mujage Zlatarevića, Krupa-kapetana, Emin-kapetana, sarajevskog mule) i još 100-200 pratilaca 16. juna 1832. prešao u Slavoniju.
Zmaj od Bosne
Za njega je bio namijenjen karantin u Slavonskom Brodu, a odatle je 4. juna upućen prema Osijeku.
Tamo ostaje do polaska u Zemun i Beogradsku tvrđavu. Njegovo pismo austrijskim vlastima od 13. jula 1832. godine otkriva da još uvijek nije bio siguran da li će biti predat osmanskim vlastima, pa tako piše:
(...) danie moe hitenj bilo i da se nisam pouzdo na Rieč njiovog veličestva i vašeg prevozhoditeljstva Gospodin Meternich i dana bi puška po Bosni pucala. Toga radi umoljavam se i preporučujem se vašemu prevozhoditeljstvu milostivi gospodin Metternich da biste se smilovali i na mene pozor imali kao na ednoga iz tuđega carstva pribjegavšeg ovamo pod vaše krilo čoveka, dame nebi u nemile ruke dali opet natrag a nemogu vjerovati iako ljudi govore daće to ovaj Dvor koga poznaju sva carstva za naistarieg i naimilostivieg i vaše prevozhoditeljstvo učini, no imam nadeždu daću dobropomilovan biti (...)
Na drugoj strani, osmanska vlast upućuje i službeni zahtjev austrijskoj strani da se Husein-kapetan "pošalje, preda i isporuči".
Prethodno je bosanski franjevac Ilija Starčević (1794–1845) boravio u Beču i dobio garancije da vođa bosanskih pobunjenika, u slučaju potrebe, može preći na njihovu teritoriju, što se ubrzo i desilo. Husein-kapetan Gradaščević u Habsburškoj Monarhiji, piše Mušović, faktički je bio politički zarobljenik s obećanjem da neće biti predat drugoj strani. Nije se mogao kretati po vastitom nahođenju niti je mogao raspolagati pokretnom imovinom i dragocjenostima koje je ponio sa sobom.
Nezadovoljan odnosom austrijskih vlasti, krajem 1832. odlučio se na povratak u Osmansko Carstvo:
(...) i da sam znao da ću ovaki reziluk erpeti i muke od svakoga podnositi, dašto nebi nikoga prelazio voljo bi na onoj strani poginuti no ovamo na ovu stranu prohoditi (...)
Od uže porodice s Huseinom su bili: supruga Hanifa, koja je u tom trenutku bila trudna i kasnije je rodila kćerku Šefiku, sin Muhamed i mlađi brat Bećir-beg Gradaščević. U pratnji je bio i Ali-beg Gradaščević iz Modriče.
"Prikupivši imetka, što se u Gradačcu zateklo, poslao je Husejin napred marvu, harem i dragocenosti, a sam se krenuo iz jutra 16. jula te je na obalu Save prema Županji prispeo okotog dana oko podne", piše 1922. godine Aleksandar Ivić u svojoj knjizi o boravku Husein-bega Gradaščevića u Slavonskom Brodu.
"Husejin je bio vitez od glave do pete. On je znao da pritekne u pomoć, ljudima koji su dopali nevolje. On je bosanskim vezirima Hadži Mustafi paši, Abdulrah-manu i Ali Namik-paši pomogao, kada su od sviju bili napušteni, izbavio ih je iz opasnosti i o svom trošku izdržavao njih i njihove porodice. Tako se on ponašao spram svojih neprijatelja, a on je u Austriju došao kao prijatelj, i po prethodnoj dozvoli, te se je nadao da će tu biti primljen kao gost. Ali Austrija nije znala za sentimentalnost, Husejinovu marvu prodadoše austrijske vlasti bud zašto, turski novac promeniše u austrijski ispod vrednosti, dragocenosti prodadoše ispod cene", citat je iz knjige Boška Lovrenskog "O Husein begu Gradaščeviću - Zmaju od Bosne".
Važno je napomenuti da je 30. aprila 1832. godine Husein-kapetan naredbom (iradom) osmanskih vlasti proglašen otpadnikom i osuđen na smrt. Sva njegova pokretna imovina prodata je na javnoj dražbi u Sarajevu zajedno s imovinom Emin-bega Dženetića i Mujage Zlatarevića.
Nepokretna je trebala biti konfiskovana u korist osmanske države kao vid ratne odštete (imala status mirije - državne imovine) pobune.
To je za posljedicu imalo vrlo teško materijalno stanje njegove supruge i dvoje maloljetne djece u Istanbulu.
Irada o pogubljenju
Dakle, preduvjet povratka Husein-kapetana bio je zvanično pomilovanje od Osmanske Carevine, odnosno povlačenje spominjane naredbe (irade).
Osim molbi koje je uputio austrijskom caru Franji II, Husein-kapetan je imao prepisku s egipatskim pašom Mehmedom Alijem te s knjazom Milošem u vrijeme karantina u Osijeku zajedno s Ali-pašom Fidahićem i manjim brojem pristalica.
Iz Osijeka sredinom septembra 1832. godine uputio je jedno pismo i knjazu Milošu. O tome je izvještavao upravnik Beogradske policije Cvetko Rajović 18. septembra iste godine.
Izvještaj otkriva da je Husein-kapetan, razočaran ponašanjem Monarhije, bio u dosluhu s vođom pokreta u Egiptu Mehmedom Ali-pašom. Paša je trebalo da se zauzme za njegov status kod sultana.
No, austrijske vlasti pratile su svaki Huseinov potez i dokopali su se jednog od tih pisama.
To pismo Mehmeda Ali-paše bilo je razlog da austrijske vlasti isplaniraju još više otežati Husein-kapetanove kontakte s Bosnom njegovim premještanjem iz Osijeka (zajedno s Ali-pašom Fidahićem) u neki udaljeniji dio Carstva pa se u izvještaju spominje Komoran.
U sarajevskom časopisu Gajret (Sarajevo: 1925) nepoznati autor objavio je tekst "Zmaj od Bosne" u Beogradu - Po podacima Državne Arhive, koji sadrži još pojedinosti koje su prethodile slanju navedenog izvještaja Cvetka Rajovića, upravnika beogradske policije.
Prva je da je Milošev povjerljiv čovjek Jovan Trkić išao još početkom jula 1832. na razgovor kod Husein-kapetana u Osijek.
Tom prilikom Husein-kapetan je tvrdio da "bosanska buna još svršena nije" i pokazao mu četiri pisma (jedno od tih pisama Murat-bega Beširevića, ostrožačkog kapetana, bilo je kasnije uhvaćeno).
Druga pojedinost je da Rajević o tome 8. jula 1832. godine šalje knjazu Milošu u Kragujevac pismo koje vremenski prethodi navedenom izvještaju.
Uz svih tih događaja primjetno je da Husein-kapetan i dalje je vodio intenzivnu prepisku i istovremeno bio predmet interesovanja različitih uhoda. Pošto je egipatski paša imao velike uspjehe na bojnom polju, sultanu je bilo u interesu što hitnije rješavanje ovog problema. Vojska angažirana u Bosanskom ejaletu trebalo je da pritekne u pomoć na frontu prema Mehmedu Aliju.
To potvrđuje još jedan dokument koji je autor Mušović pronašao. Radi se o izvještaju potpukovnika Franje baruna Benka od 15. avgusta 1832. godine. Poslao ga je hrvatskom banu Vlašiću (1766–1840). Između ostalog, iz njega saznajemo i tačan datum dolaska Mahmuda Hamdi-paše u Travnik.
Barun Benko se našao se na audijenciji i čestitanju kod Mahmuda Hamdi-paše u Travniku u ime Austrijske Carevine. On o događajima u Bosni, po samom dolasku vezira u Travnik, banu Vlašiću piše da:
...Niti kod prve a niti kod druge audijencije nije Vezir ništa govorio o izručenju kapetana Huseinbega Gradaščevića, ali je prijateljski zamolio, da bi se Huseinbega poslalo malo dalje od granice, jer je nedavno uhvaćeno jedno pismo Husein begovo iz Osijeka na kapetana Murad bega Beširevića, gdje mu piše, da njihova stvar još nije propala, nego neka ustraje dalje, pošto su događajima u Egiptu Porti vezane ruke. -Molba vezireva izgleda da je opravdana, te se preporuča istu uzeti na znanje i daljnje shodno odrediti...
Naredba o zapljeni imovine Husein-kapetana Gradaščevića
Iz izvještaja Rajevića i baruna Benka vidljivo je da se Husein-kapetan najviše nadao pomoći Mehmeda Ali-paše.
S pravom, jer tek kada su dobijene njegove garancije odlučio je da krene u Osmansko Carstvo, odnosno u Zemun, koji je tada bio u Habsburškoj Monarhiji.
Husein-kapetan u Zemunu i Beogradskoj tvrđavi
U Zemunu je Husein-kapetanu za konak određena zgrada zemunskog Magistrata.
Za sigurnost brojne pratnje brinula je vojna komanda Zemuna.
Fermanom pročitanim 8. oktobra 1832, sultan je dozvolio njegov povratak i naredio da ne može ostati u Bosanskom ejaletu i bilo kojem evropskom dijelu Carstva. To je pokolebalo Husein-kapetana i on u Zemunu ponovo traži da mu se odobri ostanak u Beogradu.
No i taj zahtjev je odbijen.
Nakon nekoliko dana promišljanja, Husein-kapetan s pratiocima definitivno kreće u Beogradsku tvrđavu 14. oktobra 1832. godine. Tu mu je beogradski muhafiz Husein-paša priredio svečani doček. O tome svjedoči ljekar knjaževske porodice dr. Bartolomeo Kunibert:
"Za vreme njegovog boravljenja u Beogradu oni su stojali pred njim u neprestanom obožavanju. Husejin-paša obasu ga brižljivošću i uvaženjem koje zaslužuje nesrećna hrabrost. Pošto je usled tuge i brige za svoju budućnost pao u bolest, to ja bih pozvan da mu pritečem u pomoć svojim znanjem i veštinom, te tako imadoh prilike imati čestih dodira s njim i onima što ga okružavahu. Doznadoh iz njegovih usta više zanimljivih pojedinosti o njegovom nesrećnom preduzeću, kojega sam jedan deo izložio... Bosanske starešine, govoraše on, činile su gorkih prekora Husejinu zbog učinjene neraeudnosti prema Milošu, kome trebaše laskati a ne vređati ga i stvarati ga opasnim neprijateljem, kao što on to mogaše postati."
Husein-kapetan je u Beogradskoj tvrđavi u kratkom periodu boravio i sa starijim bratom Osman-pašom Gradaščevićem.
Ovaj, kao bivši mutasarif (snadžakbeg, beglerbeg) Zvorničkog sandžaka, nije direktno učestvovao u vojnim operacijama protiv svog brata Husein-kapetana, već se sklonio u Beograd.
U osmanskim dokumentima stoji da mu je naređeno da se po Huseinovom dolasku u tvrđavu vrati u Bosanski ejalet kako bi bile izbjegnute moguće komplikacije.
Osman-paša je preselio na bolji svijet 1834. godine.
Beogradska tvrđava
Mušović navodi da je Husein-kapetan (zajedno s Mujagom Zlatarevićem, Ali-pašom Fidahićem i Mehmed-kapetanom iz Krupe) 14/26. decembra 1832. krenuo iz Beogradske tvrđave za Istanbul u pratnji dvojice visokih upravnika (zaptija) saraja rumelijskog beglerbega. Tamo stiže 28. decembra 1832. godine.
Zna se da je krajem maja 1833. boravio u zgradi Vojne komande Osmanske Carstva, nekadašnjem sjedištu janjičara. To je današnja zgrada Istanbulskog univerziteta na Bajazitu.
Za razliku od brojnih saradnika (Ali-paše i Mahmud-paše iz Zvornika, Tuzle kapetana i drugih), Husein-kapetan je odbio od sultana ponuđen visoki čin u novoj vojsci.
Nekoliko mjeseci ranije, u februaru 1833. godine carske vlasti izdaju posebnu zapovijest u kojoj nalažu da hanuma Gradaščevića Hanifa ima biti pod nadzorom i pridobiti da bude uz carsku vlast u Istanbulu.
Možda je jedan od razloga za to upravo činjenica što su osmanske vlasti planirale da mu Husein-kapetanu ponude novi položaj, koji je on glatko odbio.
I u Istanbulu, kao i u Habsburškoj Monarhiji, imao je status pobunjeničkog zarobljenika bez bilo kakvog utjecaja, ali je slao pisma u Bosnu održavajući veze i kontakte kako je to činio i u Osijeku.
Iz osmanskih dokumenata koji su bili na raspolaganju autoru, nema podataka o načinu Huseinove smrti, mada je mala vjerovatnoća da bi o tome ostali pisani tragovi.
Kako je do kraja ostao vjeran bosanskoj pobuni i dosljedan sebi, on tvrdi da se ne može sa sigurnošću isključiti umiješanost osmanskih vlasti u njegovu smrt, naročito ako se uzme u obzir da je imao svega 32 godine: "Suštinski jedino je osmanska strana imala interes od uklanjanja Husein-kapetana Gradaščevića. U tu svrhu poslao je sve viđenije bosanske prvake (kapetane, ajane, ulemu) na 'prevaspitanje', što nije bio slučaj čak ni sa srpskim ustanicima. Takava jedna odluka osmanskog sultana zavrijeđuje posebnu studiju. Na taj način sultan je sputao i nacionalni bošnjački pokret u njegovom začetku."
Šta se desilo s porodicom Husein-kapetana Gradaščevića
Huseinov sin Muhamed-beg Gradaščević vratio se iz Istanbula zajedno s majkom Hanifom i sestrom Šefikom u Gradačac 1836. godine.
Njima je dozvoljeno da napuste Istanbul 28. aprila 1835. nakon nekoliko upućenih molbi, nakon što su u Carigradu proveli nešto više od dvije godine.
Molba Hanife žene Zmajeve da se vrati u Bosnu
Najvjerovatnije je da se Gradaščevićeva porodica uputila u Sarajevo, gdje su pokušali prvo riješiti egzistencijalna pitanja.
Naime, iako je bio vrlo mlad (pretpostavlja se da je rođen 1822. godine), "Muhamed-beg krajem decembra 1835. godine podnosi centralnim vlastima zvanični zahtjev da upravlja zeametom (zemljom) svog oca. Također je tražio da bude upisan kao rezervni timarski spahija (novi rod vojske osnovan 1834. godine - redifa). Ovo se na odobravanje proslijedilo molbom (arzom) novom bosanskom valiji Davud-paši", stoji u knjizi.
U Sarajevu im je pripomogao muteselim Sarajeva Mustafa-paša Babić. P
retpostavka je da je on pripremio arz koji je Visokoj Porti proslijedio novi bosanski namjesnik. On je jedan od ajana koji su napustili Kosovo, što mu nije smetalo da se nađe pri ruci kapetanovoj porodici kada im je najpotrebnije.
Prema Kreševljakoviću, Muhamed-beg je boravio kod Mustafa-age Zlatarevića, velikog prijatelja njegovog oca, a vjerovatno radi rješavanja spomenute molbe.
Umro je 1854. godine i ukopan je u haremu džamije Husejnije u Gradačcu.
Mezar Muhamed-bega Gradaščevića, sina Zmaja od Bosne
Pored Muhamedovog mezara u haremu džamije nalazi se još osam nišana, od kojih dva nemaju tarihe.
Tu je 1872. godine ukopan i Mahmud-beg, sin Osman-paše Gradaščevića.
Inače, Gradaščevićeva supruga i kćerka su tek 1857. godine dobile nadoknadu u vidu državnih davanja (plaće) od strane Osmanske Države za ranije oduzetu imovinu.
Kćerka Šefika rodila se u Osijeku 1832. godine za vrijeme Huseinovog boravka u tom gradu pod Habsburškom Monarhijom pa mu se njegova hanuma nešto kasnije s djecom pridružila u Beogradskoj tvrđavi. Dugo se mislilo da sin i kćerka Husein-kapetana, Muhamed i Šefika, nisu imali djece. Međutim, muzejski savjetnik i arheolog Muzeja Sarajeva Adnan Muftarević došao je 2021. godine do historijskog otkrića. Naime, u Muzeju arheologije i etnografije turskog grada Edirne čuva se nadgrobna ploča s mezara Hatidže Šefike, unuke Husein-kapetana Gradaščevića. Tarih na nišanu kazuje da je kći Muhamedova bila udata za osmanskog kajmekama Halila Fehmi-bega uz Edirne, koji je bio zapovjednik 12. puka. Dakle, unuka Husein-kapetana udala se u Osmanskom Carstvu i preminula 28. maja 1887. godine.
Nišan Hatidže Šefike, unuke Zmaja od Bosne u Edirne
Ko su bili Hašim-beg i Jusuf-aga iz Prijepolja
Mušoviću je bio na raspolaganju bio neobjavljeni rukopis "Porijeklo i loza porodice Hašimbegović" autora Muriza-ef. Hašimbegovića.
O tome autor navodi da "Za Hašim-bega (oko 1769–1831) ne zna se pouzdano ko su mu bili roditelji, kao ni da li je prije dolaska u Prijepolje tamo imao rodbinu te šta ga je opredijelilo da dođe u kasabu. Prethodno je živio u Brusnici (okolina Gornjeg Milanovca), gdje je bio muselim Rudničke nahije. Na ovo mjesto postavljen je uz pomoć knjaza Miloša (moguće je da je riječ o rodbinskim vezama) i očigledno je da su oni već od tada bili u prijateljskim odnosima (Vuk Stef. Karadžić navodi da su bili pobratimi), što će svi kasniji događaji i potvrditi".
Dalje navodi: "Miloš је u tom periodu bio obor-knez za Požešku, Rudničku i Kragujevačku nahiju (nasljeđujući taj položaj 1810. godine nakon smrti svog polubrata Milana). Imajući u vidu prilike u ustaničkoj Srbiji (1804–1813) pod Karađorđem, kao i ponovno izbijanje nemira i ustanka pod Milošem, Hašim-beg se 1815. godine s porodicom prebacuje u Prijepolje. Te godine izvjesni Arsenije Lomo podigao je bunu u Jesenici napadajući na Osmanlije ('haračlije'), a borba se prenijela i u Kačar, u Rudničkoj nahiji. Tada Miloš Obrenović pomaže Hašim-begu i daje mu pratnju do Užica, odakle on odlazi u Prijepolje. S njim su tada pošli i trojica njegovih sinova - najstariji Derviš-beg (oko 1790–1831), Husein-beg i Jusuf-beg. Hašim-beg je u Prijepolju stekao vrlo brzo veliki imetak (spominje se da je došao s 'tovarom blaga'), pa će u ovim odsudnim događajima kao pristalica sultana biti jedna od utjecajnijih ličnosti".
Već je ranije u ovom tekstu spominjano ...govori se da se je Prepolje sa svim poaralo samo nisu dali (H)ashin begovu kuću da poaraju…pa se dalje opisuje: "Kuća u kojoj je živio Hašim-beg nalazila se u sokaku ispod sadašnje pijace. Bila je to velika kuća sa dvije avlije, konakom, štalom i baščom, a bila je opasana visokim zidom od ćerpiča pokrivenim strehom. Tu kuću je kasnije naslijedio njegov unuk Selim-beg i praunuk Omer-beg".
U ranijim tekstovima o ovoj temi također je spomenut i dobar odnos između Hašim-bega i knjaza Miloša, što potvrđuju i podaci Knjažeske kancelarije. Naime, kada su u Sarajevu izbili nemiri 1826/1827. godine zbog ukidanja janjičarskog odžaka, Kolašinci - koji su i tada kao 1831. godine stali na stranu bosanskih pobunjenika - napali su na Prijepolje i Hašim-bega.
O tim događajima knjaz Miloš je obaviješten ovako: ...Usuđuem se Sijateljstvu Vašem pokronjejše javiti, da sam danas od Save rođaka Đurđevskog moeg razumeo, dase Hašin Beg još u životu naodi; kaže Sava dasumu kiradžie iz Bistrice blizu Priepolja, kazivale, da je živ i zdrav, a da je cela istina da su Kolašinci na njega udarili bili, no on se već dokopao Grada, gdi i sad prebiva...
Inače, u samom Prijepolju pristalice bosanskog Pokreta za autonomiju bile su izrazito nadmoćne. Na strani centralne osmanske vlasti, osim Hašim-bega, historiografija nije zapamtila neku drugu ličnost, navodi Mušović.
Suprostavljen njemu, na strani Husein-kapetana Gradaščevića, bio je prijepoljski ajan Jusuf-aga Jusufagić iz poznate prijepoljske porodice Jusufagića. Jusuf-aga je početkom marta 1831. pokušao smijeniti Hašim-bega s muselimskog položaja. Po kazivanju Vase Popovića: ...tako je u Prepolje ustao Jusuf Aga s nekom partiom na Ašin-bega damu oduzmu Muselimstvo, a druga partija s turske i srbske strane ustala je da ga opet održe na mesto i veziru pisalisu da drugoga nežele za Muselima imati.
Hašim-beg je 18. septembra 1831. godine proslijedio podatke knezu Užičke nahije Jovanu Mićiću o tome da se Husein-kapetan "sam zavezirio" i prešao iz Sarajeva u Travnik.
To su u dokumentima (pismima Knjaževske kancelarije) posljednje informacije koje su potekle direktno od njega. No, nije poznat konkretan povod zbog kojeg je Hašim-beg zajedno s najstarijim sinom Derviš-begom krajem oktobra 1831. odveden u Travnik.
I već 8. novembra javljeno je da je Gradaščević posjekao Hašim-bega i sina mu.
Međutm, poslije ponovnog uspostavljanja osmanske vlasti, muselimi u Prijepolju opet su iz kuće Hašimbegovića.
Ovdje se mora spomenuti i uloga knjaza Miloša Obrenovića nakon nemilih događaja, djeca Hašim-bega, dva mlađa sina Husein i Jusuf, prvo su poslali pismo i poklone ("darak u bezu zavijen") srbijanskom knjazu.
U pismu su zahtijevali da prebjegnu na njegovu teritoriju. Knjaz odgovara da se Hašim-begova djeca žale i plaču do Boga na Bošnjake... i ...ja im ne znam što drugo odgovoriti im no da beže, amo ka nama... Taj naum provest će se u djelo tek sredinom aprila 1832. godine, 15-ak dana prije odlučujuće Bitke u Prijepolju.
Samo muška djeca Hašim-bega u pratnji deset momaka prispjela su u Čajetinu, a kasnije su otišli i direktno kod knjaza Miloša.
Autor je razgovarao s potomkom Hašim-bega Emirom Hašimbegovićem.
On mu je prenio porodično usmeno predanje da su krajem 19. stoljeća njegovi preci otišli u Travnik da pronađu mezare Hašim-bega i Derviš-bega.
Ali, po dolasku saopćeno im je da su oni koji su tada bivali zadavljeni ukopavani u neobilježenim mezarima i tako je mjesto njihovog ukopa ostalo nepoznato.
