Bez obzira na zajednička gostovanja predsjednika stranaka NiP i SDP-a po Trojki bliskim medijima u kojima se pokušavalo javnosti predstaviti da su Nermin Nikšić i Elmedin Konaković u jednako dobrim odnosima kao što je to bio slučaj prije skoro četiri godine kada su odlučili da je sasvim normalna stvar u jednoj demokratiji biti dio nametnute vlasti pod pokroviteljstvom međunarodnog faktora, suspendujući volju građana, pukotine u fasadi su vidljive. 

No, kao što to inače biva sa neprirodnim političkim savezima koji nemaju ni vidljiv trag zajedničkih vrijednosti osim onih da je vlast o tako slatka, na prvi znak veće krize koja će uzdrmati temelje koalicije Naša stranka-SDP-NiP, svako se od sudionika sakrio u vlastitu političku rupu pokušavajući krivicu prebaciti na partnersku stranku.

Najeklatantniji primjer jeste tragična tramvajska nesreća u Sarajevu iz februara ove godine kada su u otvoreniji sukob došli Naša stranka i SDP, prvenstveno zbog činjenice da je njen premijer Nihad Uk pokušao na tragediji priskrbiti sebi političke poene glumeći moralnu vertikalu podnošenjem ko zna po koje redu ostavke, time se direktno sukobljavajući sa SDP-ovim Adnanom Štetom koji je ostavku ponudio nešto ranije, bivajući praktično izigran.

Nevolje u raju

Trojka se raspada

Drugi primjer jeste pokušaj akvizicije Telemacha, koju je strastveno zagovarao Konaković koji se sa pozicije ministra vanjskih poslova BiH direktno miješa u sve nivoe političkog odlučivanja u našoj zemlji, sve do nivoa mjesne zajednice, a protiv koje je prvobitno bio Nikšić.

Budući da su oba primjera važna, ali ne nužno suštinski relevatna za poentu, okrenimo se onome što je najveći problem Naše stranke i Naroda i pravde u odnosu na SDP, koji, ma što tvrdili, više nije cijelim svojim korpusom na brodu koji tone, a zove se Trojka.

Ova godina donosi Opće izbore, vrijeme kada će se, odveć je svima poznato, potvrditi da stranke Trojke ne uživaju podršku građana i ne trebaju biti vlast u BiH vertikalno, uz jednu ključnu iznimku. Oni koji su Trojku doveli na vlast više nisu tu i niko nema namjeru miješati se u izborni proces iz vana.

To znači da partneri unutar Trojke moraju spasiti što se spasiti da kako se konstrukcija ne bi u potpunosti urušila, a oni ostali bez realnog političkog kapaciteta za bilo šta.

Stoga se NiP sada ponaša kao Snaga naroda Rame Isaka čiji su eksponenti sa samo jednim zastupnikom u federalnom Parlamentu sebi omogućili učešće u federalnoj Vladi te direktorske pozicije u institucijama. To čitamo iz činjenice da je NiP potpisao sporazum o predizbornoj koaliciji sa Strankom penzionera i Socijaldemokratima BiH- strankama zaista zavidnog političkog utjecaja i mogućnosti.

Krah sistema

Kako je došlo do toga da živimo najnesposobniju vlast u BiH ikada?

Za to vrijeme se SDP priključuje SDA, BH Zelenima, SBB-u, PDA i NES-u za zajednički nastup u bh. entitetu Rs, a NiP plačljivo putem medija koje kontrolira konstruira priče o redefiniranju vlastitog odnosa prema svom partneru iz Trojke.

Naše stranke nigdje, osim par dramatičnih egom obojenih nastupa Sabine Ćudić koja je ucjenom namjeravala držati SDP i NiP blizu, kako bi njen projekat politički život nastavio barem u Kantonu Sarajevo, ali izgledi su da ni tu nema previše šanse.

Irelevatan faktor kakav zaista jeste, Naša stranka se za razliku od NiP-a čak ni ne trudi svoj, ma koliko minoran utjecaj proširi, već se poput političkog krpelja hvata za slamku spasa infrastrukturno većih partnera.

SDP bi ostao dio Trojke, ali i ne bi. Nekada bi Nikšić blokirao Konakovićeve pozive, a onda shvatio da mu ipak nedostaje. Šansu za ostanak SDP-ovih kadrova u vlasti ne bi propustio, ali bi ipak glumio alternativu sam sebi.

Opravdano pitanje Dvojke nije bez meritornosti. Gdje se pozicionirao i šta radi SDP?