Šta je čekalo muslimane u slučaju da su ostali pod četničkom vlašću, kaže historičar Željko Karaula, vidjelo se kasnije u istočnoj Bosni. Kada su u julu 1941. podignuti ustanci u Srbiji i Bosni i Hercegovini, partizani i četnici su zajedno bili u borbi protiv okupatora. Međutim, kasnije, shodno ideologijama izgradnje novog poretka kod partizana, kod četnika vraćanja stare Jugoslavije,  a kasnije stvaranja tzv. velike Srbije sa etničkim čišćenjem nesrba, posebno muslimana – došlo je do raslojavanja u ta dva pokreta, a saradnja je bila najduža u istočnoj Bosni.

Italijanske vlasti su novembra 1941, nakon što se uvidjeli da se NDH ne može adekvatno suprotstaviti ustanku, ponovo zaposjele Treću zonu (Višegrad, Goražde, Foča) i još jednom sklapaju sporazum s četnicima. Cilj je bio oslabiti vlast NDH. Prema dogovoru u Priboju novembra 1941, zaključeno je da se oružane snage NDH povuku s tog područja koje je stavljeno pod nadzor italijanske vojske, dok su četnici tu imali potpunu slobodu kretanja i djelovanja. Prema detaljima dogovora iz decembra 1941, italijanske snage su predale Foču četnicima Rogatičkog odreda pod komandom Sergija Mihailovića.

Već nakon nekoliko dana počelo je sistematsko ubijanje muslimana, paljevine, pljačke, mučenja, silovanja... Prema svjedočenju zarobljenog domobrana Dragutina Očka, četnici su tada zvjerski ubili približno 3.000 muslimana u Foči i 2.000 u Goraždu. Većinom su ih vodili na drinski most, tu ih klali i bacali u vodu. Nakon toga preostalo muslimansko stanovništvo se dalo u zbjegove. Ured za izbjeglice Velike župe Vrhbosna u Sarajevu evidentirao je 12.000 izbjeglica, u Mokrom kod Sarajeva 1.400, a 3.000 muslimana je još bilo na putu za Sarajevo. Pokolj muslimana u Foči trajao je do 20. januara 1942. kada su  je oslobodili partizani. Međutim, nakon njihovog povlačenja, četnici ponovo ulaze u Foču 19. avgusta te godine i ubijaju još 3.000 muslimana.

Informacije o četničkim zločinima u istočnoj Bosni došle su do Sandžaka pa je s ciljem uobličenja političke platforme za zaštitu muslimana u Sandžaku od četničke prijetnje, početkom oktobra 1942. u Godijevu kod Bijelog Polja organizirana konferencija. U njenom radu učestvovali su Sulejman Pačariz, Osman Rastoder, Ćazim Sijarić, Husein Rovčanin i drugi komandanti muslimanskih milicija i muslimanski prvaci, a prema ćetničkom komandantu Vojislavu Lukačeviću, i ustaški predstavnici i predstavnici Kosovskog komiteta.

Narednih mjeseci počeli su napadi na srpska sela u dolini Lima u kojima su bili stacionirani četnički odredi Rada Korde te na Ćalovića klisuru, a u ovom drugom su navodno učestvovali i Italijani. U četničkom dokumentu o tim događajima stoji: "(...) tendencija je muslimanskih prvaka da se unište sva srpska sela i isteraju Srbi iz zone Bistrica – Cvrsko – Pećarska - Zahumska i Ćaloviće. Na taj način potpuno bi potisnuli naš uticaj iz Sandžaka i vezali se delovi muslimanski oko Brodareva, Prijepolja i Nove Varoši sa onima u okolini Sjenice, i dalje sa Metohijom i Albanijom".

Nakon toga, Pačariz dobija učestale prijetnje smrću, ali su ga italijanske vlasti uzimale u zaštitu kada je to bilo potrebno. Prema Živkoviću, "Italijani su stoga uhapsili po 25 najviđenijih pravoslavaca i muslimana iz Prijepolja, te im na jednoj konferenciji zapretili da će ukoliko se nešto desi komandantu Pačarizu ili njegovoj porodici, od prisutnih lica za odmazdu streljati njih deset".

Nakon konferencije u Godijevu, četnički vojvoda Pavle Đurišić je u Kolašinu, prilikom pozdravnog govora Pirziju Biroliju, rekao da su „muslimani vekovni neprijatelji  našeg naroda“.

Na udaru optužbi Ahmeta Salihbegovića i Avda Hajdarevića

Pačariz je i dalje insistirao da se nastave napadi na četnička uporišta, ali dobija oponente u muslimanskom vojnom i političkom vodstvu unutar svoga okruga pa i u svojim jedinicima. Ne podržava ga ni komandant italijanskog garnizona u Prijepolju. U komandi svoga odreda suprotstavili su mu se Ahmet Salihbegović i Avdo Hajdarević.

"Pošto nije uspeo da ga ukloni optužujući ga kod Italijana 1942. da je komunista, Pačariz se našao na udaru Salihbegovićevih optužbi polovinom 1943. godine. Zajedno s još nekoliko muslimana varošana, Salihbegović je Nemcima, koji su se tada nalazili u Prijepolju, komandanta Muslimanske milicije predstavio kao pljačkaša, palikuću i partizanskog saradnika“, navodi Živković u djelu Sandžak 1941-1943."

Nakon tih optužbi, njemačke vlasti su zatvorile Pačariza, a Salihbegović staje na čelo Muslimanske milicije. Nekoliko mjeseci kasnije Pačariz je pušten na slobodu intervencijom nekolicine uglednih muslimana.

Slijedi razdoblje u kojem se nisu mogli ostvariti zaključci iz Godijeva. Četnici pripremaju 1943. odmazdu, oživljavajući svoje ranije planove o čišćenju teritorije od muslimana. Da bi podigao moral u svojim jedinicama, Pačariz širi glasine o povratku NDH u Sandžak. Prema ustaškim izvještajima, 8. januara 1943. počeo je žestok napad četnika Pavla Đurišića na muslimane u Sandžaku, posebno u Bjelopoljskom, Pribojskom i Sjeničkom srezu. Mnoga muslimanska sela su u potpunosti spaljena. Približno 800 ljudi iz Muslimanske milicije pobjeglo je s porodicama prema Peći, jer Italijani nisu dopustili da se sa svojim porodicama povuku u Bijelo Polje.

Četnički komandant Bojović je toga dana sa svojih 2.000 četnika napao sela između Bijelog Polja i Pljevalja, ali ih je Muslimanska milicija odbila. Prema ustaškim izvještajima, italijanske trupe u Prijepolju, Bijelom Polju i Sjenici su čak i pomagale četnike. Pačariz i Rovčanin su dobili informacije o Đurišićevom planu da napadne Komaran (selo između Prijepolja i Brodareva) i tamošnju miliciju. Miliciji je ponestajalo municije, a Italijani je nisu davali te su plaćali jedno punjenje po 40 kuna, navodi se u ustaškim izvorima.

Martovska konferencija muslimanskih prvaka

U takvoj situaciji, Muslimanska milicija je sve teže djelovala. Ukupan broj žrtava, prema američkom historičaru Munozu, bio je između 5.000 i 10.000 muslimanskih žena i djece. Poginulo je i mnogo pripadnika Muslimanske milicije pa je došlo do rastrojstva u njihovim redovima. Četnički teror i masovna ubistva muslimana u Sandžaku, potpuno razaranje i uništavanje njihovih domova i naselja u Bjelopoljskom, Pljevaljskom, Pribojskom, Čajničkom i dijelu Fočanskog sreza tokom 1943. postali su nepodnošljivi. Muslimanski prvaci su 2. i 3. marta 1943. na konferenciji u Prijepolju donijeli rezoluciju kojom traže od italijanskih vlasti da preuzmu muslimansko stanovništvo u potpunu zaštitu na način koji okupatorska vlast nađe za potrebno. A ako ne postoji mogućnost da uspostave takav pravni poredak u kojem će zaštititi od daljnjih stradanja preostalih 80.000 muslimana, mole guvernera za Crnu Goru generala Birolija da se muslimani "izsele iz Sandžaka u potpunosti na mjesto koje bude određeno". U trećoj tački rezolucije kažu da su spremni s pravim predstavnicima srpskog naroda naći način suživota te mole Birolija da kontaktira drugu stranu po tom pitanju kako bi došlo do dogovora.

Na toj konferenciji nije bilo Pačariza ali je pethodno učestvovao u biranju ljudi iz Prijepolja za delegaciju. Činili su je: Alija Aginčić, Ahmed Salihbegović, Ćamil Čičić i Murat Šećeragić. Od vođa muslimanskih milicija bili su: Husein Rovčanin i Hasan-aga Zvizdić. Važno je da  u rezoluciji izražavaju rezerve  prema onim muslimanskim grupacijama  i vođama koje podržavaju pridruživanje Sandžaka u NDH i autonomaške težnje muslimana kako u BiH tako i u Sandžaku. No rezolucijom nije došla u pitanje podrška njemačkom Trećem rajhu. U slučaju da pobijede "Anglosasi i Rusi" konstatira se da bi došlo do obnove Jugoslavije i Velike Srbije te "prepuštanje naše sudbine u ruke Srba", a mi znamo iz povijesti (...) šta nas u tom slučaju čeka. A ako se to i dogodi,  onda je muslimanima BiH i Sandžaka jedina varijanta bliska saradnja s Hrvatima, jer će Hrvatska "obstati i nakon rata u bilo kojem obliku. Na taj način ćemo izbjeći osvetama i podpunom uništenju od strane Srba."

U jednom od izvještaja vladi NDH stoji da nikakve mirovne ponude muslimana Sandžaka nisu prihvaćene, a vjeruju i da neće biti jer je jedini cilj četnika Draže Mihajlovića "uništenje muslimanskog stanovništva u Sandžaku".  S druge strane, stoji u izvještaju, italijanske snage sve više naoružavaju četnike u Sandžaku jer ne žele povratak partizana na to područje iz istočne Bosne. Četnici još i dobijaju redovnu plaću od Italijana i hrane se zajedno s njiihovom vojskom. Kod vođa muslimanskih milicija postojala je bojazan da bi taj savez bio iskorišten protiv muslimana te su uputili predstavku Biroliju u kojoj ga obavještavaju o sukobu s partizanima i njihovom uništavanju te mu daju svoje ljude za borbu protiv "partizanskih komunista". Prema izvorima RAVSIGUR-a (Ravnateljstvio za javni red i sigurnost), italijanski odgovor nije stigao, ali je za pretpostaviti da je predstavka u italijanskim vojnim krugovima naišla na odobravanje.

Neuspjela regrutacija muslimana u Waffen-SS diviziju

Međutim, samo nekoliko dana nakon što je predstavka stigla četnici su brže-bolje reagirali preko svojih veza sa italijanskom komandom te su Italijani razoružali i raspustili pljevaljsku Muslimansku miliciju od 300 ljudi. Kada je dobio tu odluku, Pačariz je zatražio od Italijana da se Milicija, umjesto raspuštanja, "prebaci na bilo koji od frontova, pa bilo to u Rusiju ili Afriku". Bio je to očit pokušaj da se raspuštanje Muslimanske milicije odgodi, navodi Karaula u svojoj studiji.

U izvještaju stoji i da muslimani u Sandžaku u sve većem očaju "nestrpljivo očekuju viijest o osnivanju dobrovoljačkih SS-postrojbi u koje bi, ako bi smjeli, javio se veliki broj sandžačkih muslimana".

Nijemci su procijenili da je krajem maja 1943. u Sandžaku bilo 8.000 do 10.000 pripadnika Muslimanske milicije. Procjene su obavljene u svrhu zauzimanja te teritorije u operacijama protiv partizana. U izvještaju komandanta njemačke vojske u Srbiji navodi se da je muslimansko stanovništvo posebno revoltirano zbog četničkih pokolja nad njima januara/februara 1943. "Otuda smrtno neprijateljstvo između Muslimana i četnika. Oni očekuju spas od njemačkih trupa i treba ih smatrati i sa njima postupati kao sa dobrim saveznicima".

Navode i da Muslimansku miliciju, koja se sastoji od seoskih straža, ne treba razoružavati. Nijemci su čak na području oko Novog Pazara pokušali obaviti dobrovoljnu regrutaciju muslimana za Waffen-SS diviziju, a na talijanskom okupacionom području  polutajno, ali su naišli na veoma slab odziv. No to ih nije zaustavilo u namjeri pa su prešli i na  prisilnu metodu.

Prema obavještajnom biltenu štaba Prve sandžačke proleterske divizije od 3. maja 1943, Nijemci su u Prijepolju vlast prepustili Pačarizu. U još jednom od partizanskih izvještaja od 17. maja iste godine piše da kada su u jednom prepadu zarobili nekog Pačarizovog borca, on im je rekao da ih je Pačariz obavijestio o povlačenju Italijana iz Prijepolja u Italiju preko Crne Gore. Istovremeno Nijemci preuzimaju vlast na muslimanskim milicijama i usmjeravaju ih u borbu protiv četnika, što se vidi iz ratnog dnevnika vrhovne komande Wermahta u kojem je 24. juna zabilježeno:  "(...) prilikom čišćenja u rejonu Sjenice (...) od strane muslimanske milicije pod nemačkom komandom poginulo 50 četnika".

(U posljednjem nastavku o višestrukoj igri njemačkog pukovnika Kremplera, ko je na čelu Muslimanske milicije u Komaranu naslijedio Huseina Rovčanina i kako je Sulejman-ef. Pačariz okončao svoj životni put i borbu za opstanak Bošnjaka/muslimana u Sandžaku)