Kada se 1. novembra 2024. godine na Željezničkoj stanici u Novom Sadu srušila betonska nadstrešnica, usmrtivši šesnaest ljudi, malo ko je mogao pretpostaviti da će upravo taj događaj pokrenuti najozbiljniju političku krizu u Srbiji od dolaska Srpske napredne stranke na vlast.

Nadstrešnica je u međuvremenu postala mnogo više od mjesta tragedije. Za veliki dio javnosti postala je simbol korumpiranog sistema. Protesti koji su uslijedili prerasli su u studentske blokade, a zatim u društveni pokret kakav Vučićeva vlast do tada nije imala nasuprot sebi.

Prošla su 22 mjeseca, a studenti su i početkom septembra ove godine ponovo izlazili na ulice podsjećajući na šesnaest poginulih i zahtijevajući odgovornost.

Upravo je trajanje protesta promijenilo političku računicu.

Vučić je ranije uspijevao preživjeti protestne talase oslanjajući se na superiornu stranačku infrastrukturu, kontrolu najvećeg dijela medijskog prostora, disciplinirano biračko tijelo i, možda najvažnije, nesposobnost opozicije da nezadovoljstvo pretvori u političku alternativu.

Ovoga puta pojavilo se nešto što nije nastalo u opozicionim stranačkim centralama. Studenti.

Vučić je dobio protivnika kojeg nije birao

Studentski pokret dugo je odbijao klasičnu stranačku identifikaciju. Upravo mu je to omogućilo da privuče dio građana koji nisu nužno tradicionalni opozicioni birači, ali više ne žele postojeći sistem.

Sada se taj društveni kapital počinje pretvarati u izborni.

Istraživanje CRTA-e i Democracy Action Laba Univerziteta Stanford, provedeno u junu ove godine, pokazalo je nešto što bi prije dvije godine izgledalo gotovo nezamislivo: među opredijeljenim biračima studentska lista imala je 44,9 posto, a SNS 35,7 posto podrške. SPS je bio na 3,8 posto, dok su ostali politički akteri pojedinačno ostajali ispod cenzusa.

I NSPM, koji teško da se može svrstati među političke simpatizere studentskog pokreta, bilježi isti trend, premda sa znatno manjom razlikom. Njihovo julsko istraživanje studentskoj listi daje 39,6 posto, a naprednjačkom bloku oko 37,5 posto. Autori istraživanja pritom zaključuju da je protivnika vlasti u Srbiji više od njenih pristalica, ali upozoravaju da to samo po sebi ne znači da će Vučić izgubiti izbore.

Vučić možda prvi put nakon dugo vremena nema većinu društva iza sebe, ali to još uvijek ne znači da protiv njega postoji većina sposobna da se politički sabere.

Opozicija ponovo može pomoći Vučiću

Najveći saveznik Aleksandra Vučića na narednim izborima mogla bi biti opoziciona razjedinjenost.

Studentska lista očigledno je usisala veliki dio opozicionog biračkog tijela. Ali parlamentarne opozicione stranke zbog toga nisu nestale. Dio njih namjerava izaći na izbore, što otvara mogućnost više antirežimskih kolona.

Tu počinje surova izborna matematika.

Cenzus u Srbiji iznosi tri posto. Nekoliko opozicionih lista trenutno se, zavisno od istraživanja, nalazi upravo oko te granice. NSPM je još ranije bilježio opozicione grupacije na 4,3, 3,4, 3,1 i 3 posto, uz neke druge neposredno ispod crte.

Ako bi dvije ili tri antirežimske liste ostale na, recimo, 2,5 ili 2,8 posto, stotine hiljada glasova građana koji su izašli upravo zato da glasaju protiv vlasti ne bi proizvele nijedan mandat za liste kojima su dati.

Posredno bi povećale udio mandata onih koji su cenzus prešli, pa samim tim i SNS liste.

Zato pitanje narednih izbora neće biti samo koliko glasova imaju studenti, nego koliko će glasova propasti između studentske liste i stare opozicije.

Izborna noć bez pobjednika

Zbog toga postoji još jedan problem o kojem se manje govori. Šta će se dogoditi dan poslije izbora?

Politička atmosfera već je toliko polarizirana da je sasvim zamisliv scenarij u kojem će u izbornoj noći obje strane proglasiti pobjedu.

Nije bez značaja što je još istraživanje NSPM-a iz maja 2025. pokazivalo da gotovo polovina ispitanika nije vjerovala da su u Srbiji mogući demokratski i pošteni izbori.

Drugim riječima, Srbija bi na izbore mogla izaći bez elementarnog konsenzusa o tome da će poraženi priznati rezultat. To je recept ne za završetak krize, nego za njen nastavak.

Pogled prema Drini

U takvoj izbornoj utakmici nijedan glas neće biti nevažan.

Zato će pažnju ponovo privući državljani Srbije koji žive u Bosni i Hercegovini, prije svega u entitetu Republika Srpska.

To nije nova pojava. Na parlamentarnim izborima 2023. godine samo u RS-u bilo je otvoreno 16 biračkih mjesta, a pravo glasa imalo je više od 11.500 prijavljenih državljana Srbije. U Banjaluci, Bijeljini, Trebinju, Doboju, Prijedoru, Palama, Višegradu i drugim mjestima glasalo se za sastav Narodne skupštine susjedne države.

Politički interes režima za njihovu mobilizaciju, itekako postoji ali sada u znatno većem broju. Aktivnosti u tom smjeru već su mjesecima prisutne u manjem bh entitetu.

U tijesnoj izbornoj utakmici logično je očekivati da će naprednjačka infrastruktura pokušati mobilizirati svaki dostupan bazen svojih birača, pa tako i državljane Srbije s druge strane Drine.

Upravo zato će broj biračkih mjesta u Bosni i Hercegovini, broj prijavljenih glasača i način njihove mobilizacije biti detalji koje će vrijediti pažljivo pratiti.

Manjine između dva bloka

Postoji još jedan dio izborne slagalice koji u beogradskim analizama često ostaje na margini.

To su manjinske liste.

Za njih ne važi klasični izborni prag od tri posto, pa u tijesnoj parlamentarnoj većini nekoliko manjinskih mandata može dobiti mnogo veću političku težinu nego što sugerira njihov broj glasova.

Tu su Mađari u Vojvodini, Albanci Preševske doline, ali i posebno zanimljiv Sandžak.

Bošnjačka politička scena već se priprema za izbore. Ali, bez jedinstvenog nastupa.

No, ukoliko rezultat između vlasti i antirežimskog bloka bude tijesan, nekoliko bošnjačkih poslanika može se naći u položaju jezička na vagi.

Ako padne Beograd, zatrest će se Banja Luka

Za Bosnu i Hercegovinu ipak je najvažnije nešto drugo. Moguća promjena vlasti u Srbiji ne bi ostala na granici.

Politički odnos Aleksandra Vučića i Milorada Dodika posljednjih godina nije bio samo odnos dvojice političara koji se povremeno sastaju. Beograd i Banja Luka razvili su model političke sinhronizacije u kojem se potezi jedne strane često nadopunjuju potezima druge.

Vučić je Dodiku davao ono što mu je najpotrebnije, politička leđa.

Kad god bi vlast u Banjoj Luci ulazila u sukob sa Sarajevom, visokim predstavnikom ili zapadnim diplomatama, iza nje je stajala mogućnost oslanjanja na Beograd. Vučić pritom nije morao prihvatiti svaki Dodikov potez. Bilo je dovoljno da ga ne ostavi politički izoliranog.

Zauzvrat, Dodik je Vučiću godinama nudio sliku gotovo plebiscitarne podrške iz Republike Srpske. Bio je To odnos uzajamne političke koristi.

Zato bi eventualni odlazak Vučića bio politički potres i u Banjoj Luci.

Ne zato što bi nova vlast u Beogradu preko noći promijenila odnos Srbije prema Republici Srpskoj. Takva očekivanja bila bi naivna. Državni interesi i veze Srbije s RS-om mnogo su dublji od jednog čovjeka.

Ali Dodik bi izgubio ono što danas ima, predvidljivog partnera u Beogradu s kojim je godinama gradio zajedničku političku koreografiju.

A političar koji je navikao imati Beograd iza leđa sasvim drugačije izgleda kada je u Beogradu na vlasti neko koga je vrijeđao i omalovažavao.

A poslije Vučića?

Tu dolazimo do pitanja koje se često zanemaruje u euforičnim projekcijama o kraju naprednjačke vlasti.

Čak i ako studentska lista pobijedi, pitanje je šta onda?

Studenti su već otvorili pitanje koje pokazuje da njihova ambicija nije samo smjena vlade. U januaru su kao dio budućeg programa javno istaknuli lustraciju i punu primjenu Zakona o porijeklu imovine.

Ta riječ "lustracija" u Srbiji ima posebno težak politički sadržaj.

Ako bi nova većina zaista pokušala otvoriti pitanje odgovornosti ljudi koji su tokom prethodnih godina upravljali institucijama, javnim preduzećima, medijskim regulatorima i drugim dijelovima državnog aparata, promjena vlasti ne bi bila obična smjena ministara.

Bio bi to pokušaj demontaže sistema koji je građen duže od decenije.

SNS nije samo stranka sa članstvom i centralom u Beogradu. Tokom godina vlasti izgradio je mrežu kroz lokalne samouprave, javna preduzeća, državnu administraciju i veliki dio medijskog prostora. Čak i izborni poraz ne bi značio da ta infrastruktura preko noći nestaje.

Zato bi pobjeda studentske liste možda bila kraj jedne političke epohe, ali teško da bi bila početak mirnog perioda.

Vjerovatnije bi označila početak borbe za samu državu i njene institucije.

Srbija ulazi u nepoznato

Aleksandar Vučić je tokom dugog perioda vlasti navikao Srbiju na izbore čiji se pobjednik uglavnom znao prije nego što kampanja počne.

Ovoga puta nije tako.

Prvi put postoji politički blok koji u relevantnim istraživanjima može biti jači od SNS-a. Prvi put studentski pokret ima mogućnost da protestnu energiju pretvori u parlamentarnu snagu. Ali istovremeno postoji rascjepkan opozicioni prostor, nekoliko lista oko cenzusa, manjinske stranke čiji mandati mogu odlučivati većinu i vlast koja raspolaže infrastrukturom kakvu nijedan njen protivnik nema.

Zbog toga najveća nepoznanica možda nije ko će pobijediti, Već hoće li Srbija nakon izbora imati rezultat koji će obje strane priznati.

Pad nadstrešnice u Novom Sadu otvorio je krizu koju vlast nije uspjela zatvoriti. Ulice su iz te krize proizvele studentski pokret, studentski pokret izbornu listu, a izborna lista prvi ozbiljan izazov Vučićevoj dominaciji.

Sada se politički proces vraća tamo gdje je u demokratiji od početka trebao biti, pred biračku kutiju.

Ali Srbija pred tu kutiju ne dolazi smirena.

Dolazi poslije skoro dvije godine protesta, s dubokim nepovjerenjem između dva politička pola i sa sviješću obje strane da se ovoga puta ne odlučuje samo o tome ko će sastaviti narednu vladu.

Zato će naredni izbori možda trajati samo jedan dan. Ali posljedice mogle bi trajati mnogo duže.