fbpx

TESPIH OD ĆILIBARA

Divlje ruže penju se uz bijeli zid Majkine kuće. I danas osjećam njihov zamamni miris koji bi ispunjavao nosnice onima koji su tu sjedili. Jedanput sam tu prolazio kad se otvorio ljetni pljusak. Majka Zuhra izišla je iz kuće s kišobranom i pokušavala zaštititi svoje ruže. Zastao sam u nevjerici. Ugledala me i nasmiješila se. Mislim da su se i njene ruže smiješile

 

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

 

Vidim ga i sad.

Svjetlost se prelijeva u njegovim bobama, od starozlatne do jesenje smeđe, i u svakoj se događa neki prizor.

Već viđeni.

Sve je moje djetinjstvo u njemu.

I zamišljaj onog što sam čuo o sudbini moje Majke.

 

Mehanizam uspomena nešto je što je zaista teško razumjeti.

Znaš sve što se nekad negdje dogodilo, ali svi događaji i razgovori u vezi s tim nastavljaju živjeti kao da je riječ o predstavi.

Bilo je istraživača. Dolaze iz svih oblasti. Ali ono što na kraju zaključe zapišu i objave ne čini se posve uvjerljivim.

Istraživači su se umnožili, ali magija kao da je netaknuta.

Čini se da se mehanizam najbolje osjeća u snu.

Ondje možeš razgovarati i sa sjenama.

 

Neki su prizori vječno tu, kao inicijalna slova u staroj knjizi.

Ostala slova ih prate pokorno poput stada:

 

Divlje ruže penju se uz bijeli zid Majkine kuće.

I danas osjećam njihov zamamni miris koji bi ispunjavao nosnice onima koji su tu sjedili.

Jedanput sam tu prolazio kad se otvorio ljetni pljusak.

Majka Zuhra izišla je iz kuće s kišobranom i pokušavala zaštititi svoje ruže.

Zastao sam u nevjerici.

Ugledala me i nasmiješila se.

Mislim da su se i njene ruže smiješile.

 

Bilo je još nešto, nalik na igru, što me je podsjećalo na to.

Stojim u ramazansko predvečerje ispred džamije oko koje je nastao grad.

Čekam da se upale kandilji.

Majka ih nije mogla vidjeti jer su bili zakriveni velikim zgradama.

Kad bi se upalili, kandilji su blistali kao njene ruže.

S tom slikom sam trčao da joj javim očekivanu vijest.

 

Majka mi je bila sklona otkako pamtim. Volio sam je. Razgovarala je sa mnom kao s odraslim.

I pričala mi priče.

Bile su to priče iz vremena koja nisam mogao prepoznati. Niti zaista zamisliti.

Jednom mi je ispričala priču iz nekadašnjeg života koja se doimala kao junačka pjesma.

Takvo je bilo i njeno kazivanje.

Ponavljanje prijetnji u ritmičkim dijelovima i sve ostalo što ide uz to.

Nije bila sretna što mi to govori, ali znala je da to želim i zato je nepresušno govorila.

Vjerovao sam svaku njenu riječ.

I ono što mi je bilo drago čuti i ono što baš i nije.

Bila je to istina koju nikako drukčije ne bih mogao saznati. Znao sam to.

Čitao sam u to doba romantičke pjesnike i pomislio da bih od njene pripovijesti mogao načiniti mali ep. I napisao sam ga. Strasno. Izmislio sam posebnu strofu i okov od rima i izgledalo je sve savršeno skladno. Kao nanovo pronađeno nekad izgubljeno djelo. Tako mi se činilo u drami pisanja.

Međutim, što sam više čitao tu poemu u godinama što su dolazile, bio sam sve nezadovoljniji.

Nije bila stvar u izvedbi. Ona je zaista mogla podnijeti svaku provjeru. Nešto se u tim stihovima opiralo onome u što sam vjerovao kao sublimni dio života.

Suha, mrzla netrpeljivost bila je u njoj.

Možda ona koju je Majka osjetila i pamtila iz vremena kad se sve dogodilo. I koju mi je nehotice prenijela.

Bio sam dječak i nisam to mogao znati.

Iskustvo je bilo tek na početku.

Zato sam poemu spalio i pohranio je u svojoj glavi kao u kutiji koja čeka.

I nije mi žao zbog tog.

 

U rukopisima koje sam potom pisao posvetio sam joj mnoge stranice.

Nevidljiva, vidljivi je dio nekih mojih pripovijesti. Čak i kratkih priča. Poema kojom sam se bavio još uvijek je zatočena u kutiji koja misli.

Zuhra.

Naziv koji je oduvijek na nebu.

Venera.

 

Ne znam šta bi Majka kazala na to?!

 

Okretao sam u rukama i gledao njen tespih od svijetlog i tamnog meda kao neko čudo.

Bio je to ćilibar.

Neki bi rekli jantar.

Niko ne zna kako je sišao s jantarnog puta i preobrazio se u najbliži predmet njenim rukama.

Tajne smole vječno ostaju tajne. Nikad se trenutak kaplje više ne može ponoviti.

Ni insekt koji je ostao zarobljen u stvrdnutoj kaplji iako je dotad letio svojim malim krilima u mamni dan.

Kad ga prsti dotaknu, trzne se u svom mikrosvijetu i moli s njom.

Tespih na stoliću pokraj njena uzglavlja.

Svako je zrno u njemu svijet za sebe.

I u njemu je skriveni svijet.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Ma, znate šta – prekide šutnju Gadafi – naš svijet još misli da će ovo zlo koje nas je snašlo brzo proći, da je sve ovo nekakav nesporazum, greška. A vidi onog Jasera Arafata?! Počeo čovjek ratovati u petom razredu osnovne škole, a sad mu skoro sedamdeset! Možeš misliti, čovječe, koliko je on primirja potpis’o u životu, pa ništa

Kad sam upoznao Sulejmana Mašovića, imao je impresivnu biografiju iza sebe. Kazivao mi je dr. M. Huković da je svjedočio njegovim razgovorima s grupama ljudi na međunarodnim simpozijima – bilo je začuđujuće pratiti njegovo “prešaltavanje” iz jednog u drugi svjetski jezik, uz evropske i arapski i turski. Doktorat prava stekao je nakon što je diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1946. godine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!