fbpx

Teške manipulacije ozbiljnim javnozdravstvenim izazovom: Hitna Konakovićeva hospitalizacija ili zbrinjavanje

U već poslovičnim napadima blažeg oblika logoreje, što na online skupštinskom zasjedanju, što u izjavama za medije, Konaković tako miješa babe i žabe, svjesno brka nadležnosti u javnom zdravstvu, iz neznanja ili svjesno brka pojam hospitalizacije sa zbrinjavanjem pacijenta, alarmantno govori o velikoj stopi smrtnosti od virusa korona u Kantonu Sarajevo bez da takvu tvrdnju potkrijepi ikakvim činjeničnim pokazateljem, savjetuje populis (jer, on to zna iz iskustva) kako se pravovremeno treba uzimati terapija antikoagulansima i uz to, kao egzemplaran primjerak “nekoga iz mase”, priča o vlastitom samotretmanu

Piše: Nedim S. HODŽIĆ

Krize, kakva je ona uzrokovana pandemijom virusa korona, prave su prilike za bujanje različitih oblika medijske manipulacije kao i najezdu potpuno neutemeljenih i neargumentiranih instant-rješenja. Tačnije, pseudorješenja bez ikakve naučno-empirijske i stručne podloge i bez definiranih procedura i mehanizama njihove primjene. Zato, niti najmanje nije začudno to što posljednjih mjeseci diljem svijeta, u našem bližem okruženju, a i u ovdašnjem cyber-prostoru, svakodnevno svjedočimo bjesomučnim nastojanjima pojedinaca i grupa, željnih popularnosti i pomahnitalih za klikom više, koji nude različita (alternativna) objašnjenja i rješenja za sve. Pa i za samu pandemiju virusa korona.

Nema sumnje da, jednodobno, i tzv. mainstream mediji nerijetko posežu za različitim udžbeničkim oblicima medijske manipulacije masama. Čine to svojim bombastičnim naslovima potpuno neadekvatnim samom sadržaju, katkad potpirujući opću histeriju i dodatno doprinoseći produbljenju krize i stanju frustracije, zbunjenosti i obeznađenosti populisa. No, o medijima, onim mainstream i alternativnim, nekom drugom prilikom. Krize poput ove, čiji smo i sami sudionici evo već oko pola godine, prilično su plodno tlo za pojavu i snažnije prisustvo u javnom prostoru političkih avanturista i egzibicionista. Oni u ovakvim krizama vide svoju šansu za, barem kratkoročno, ispaljivanje u političku orbitu i, napose u predizbornom vremenu, pridobijanje dijela glasača koji će im svojim glasovima omogućiti da i oni, konačno, “uspiju u životu” i, vrlo često, konačno se realiziraju kao osobe u kapacitetu za koji su odavno mislili da ga posjeduju, ali im sistem, elite, establišmenti i sl. to ranije nisu omogućavali.

I to je, rekli bismo, sasvim razumljiva pojava. Jedna od takvih prolaznih političkih pojava u liku Ivana Pernara prethodnih je godina zabavljala i ovdašnju javnost svojim političkim angažmanom u susjednoj nam Hrvatskoj. A njezin nešto sofisticiraniji i idejno-politički značajno profiliraniji bosanskohercegovački pandan kršni je Hercegovac Nebojša Vukanović, koji je, gle čuda, za relativno kratko vrijeme uspio zadobiti simpatije i u entitetu Federacija BiH. Ruku na srce, njemu se baš i ne bi mogao predvidjeti skori politički krah, bar ne u domenu njegovih ambicija koje i nisu toliko megalomanske.

No, mnogo je zanimljivija i za ozbiljne analize i ekspertize podatnija jedna druga ovdašnja politička figura, osoba koja ne snima jeftine selfie videouratke, osoba koja se nije pojavila niotkuda ni iznebuha, osoba koja za sebe voli kazati da ima više od dvadeset godina političkog iskustva kao i, kakvu-takvu, profesionalnu karijeru. Čovjek je to koji je bezmalo dva desetljeća, opet po vlastitom priznanju, bio odani pripadnik vladajuće stranke – SDA, a time i vladajućeg zakonodavnog i izvršnog establišmenta u Kantonu Sarajevo.

Pa je, evo ima tome već dvije i po godine, okrenuo ćurak. Još tada smo predvidjeli da se njegovi politički domašaji poklapaju s administrativnim granicama spomenutog kantona. Dvije i po godine kasnije, možemo samo ponoviti tu tezu uz, možda, blagu korekciju – ti su domašaji nešto skromniji pa i ne dobacuju baš do rubnih općina Kantona Sarajevo. Pogađate, riječ je o Elmedinu Dini Konakoviću, lideru Naroda i pravde i zastupniku u Skupštini Kantona Sarajevo, ali i neformalnom staratelju “šestorke”. Pardon, “četvorke”!

Otkud Konaković u priči o medijskim egzibicionistima i alternativcima, ponuđačima instant-rješenja za sve probleme, samostalnim medijskim prodavačima magle i ublehe, pitate se. Zar se jedan već odavno etabliran političar, makar i kantonalnih dometa, bivši kantonalni premijer… uopće može uspoređivati s prolaznim populistima tipa Ivana Pernara? Može. Ključna je veza populizam. Uz primjese svjesne manipulacije medijskom pažnjom koju dobiva, za razliku od Pernara, koji bi se mogao vaditi i na neuračunljivost, psihičke smetnje poput paranoidnosti i deluzija. Dino, za razliku od njega, svoja djela čini pri punoj svijesti, ubrojivo, s direktnom nakanom izazivanja populistički toniranih manipulacija.

A populizam je, prema jednoj prilično pojednostavljenoj definiciji (holandski politolog Cas Mudde), “ideologija koja društvo dijeli na dvije antagonističke skupine – običan narod i korumpirane elite”. Skoro da nećete naći niti jedan medijski istup Elmedina Konakovića, od njegova razlaza s “korumpiranom elitom” i prebjega u tabor “naroda” (i pravde!), a da ne sadrži elemente populizma. Ovdje se nećemo vraćati na niz primjera iz tog razdoblja, zadržavajući se samo na onom najnovijem koji itekako zavređuju pažnju u vremenu krize izazvane pandemijom virusa korona i koji, također, predstavljaju zloupotrebu javnog i medijskog prostora u svrhu manipulacije ozbiljnim javnozdravstvenim izazovom.

Naime, nakon što je proteklih sedmica u više navrata najavljivao “rušenje” Vlade KS, đah prije, đah poslije izbora, možda pomalo zanesen i zaigran ulogom staratelja “četvorke”, suočen s političkom realnošću i pragmatizmom drugih, sad i sam uviđa da od toga “rušenja” zasad nema ništa. Stoga, pribjegava izlaznoj strategiji koja bi bar malo nadomjestila nedostatak političke profilacije, ikakvog konstruktivnog koncepta, a bogme i kvalitetnih kadrova koji bi iznijeli predstojeću izbornu utakmicu u sarajevskim općinama. A ta izlazna strategija odiše brutalnim populizmom i sugestivnom manipulacijom kao jedinim Konakovićevim ubojitim oružjem. U toj rano započetoj predizbornoj kampanji Konaković se ne libi poluistinama, pa i notornim neistinama obmanjivati ovdašnju javnost.

U već poslovičnim napadima blažeg oblika logoreje, što na online skupštinskom zasjedanju, što u izjavama za medije, Konaković tako miješa babe i žabe, svjesno brka nadležnosti u javnom zdravstvu, iz neznanja ili svjesno brka pojam hospitalizacije sa zbrinjavanjem pacijenta, alarmantno govori o velikoj stopi smrtnosti od virusa korona u Kantonu Sarajevo bez da takvu tvrdnju potkrijepi ikakvim činjeničnim pokazateljem, savjetuje populis (jer, on to zna iz iskustva) kako se pravovremeno treba uzimati terapija antikoagulansima i uz to, kao egzemplaran primjerak “nekoga iz mase”, priča o vlastitom samotretmanu obavljenog uz malu pomoć prijatelja.

Tako, poučen vlastitim iskustvom, kaže, sažalijeva ostatak širokih narodnih masa koje nemaju svoje Amre, Ismete, ahbabe po Turskoj i sl. Ono što ukupnost ovog političkog fenomena Konaković čini dodatno razočaravajućom jeste njegova potpuna nevjerodostojnost, neprofiliranost i neodgovorna neozbiljnost. Na veliku žalost svih onih koji su uz dozu nade i optimizma u njemu vidjeli novu političku energiju i osvježenje.

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!