fbpx

Teroristi ne miruju u vrijeme korone

Niti je ISIL prekinuo sve svoje aktivnosti, početkom aprila navodno je obnovio svoje operacije oko Homsa u Siriji, niti je to jedina teroristička organizacija u regiji, da ne govorimo o svijetu. Uzgred, prvospomenuta PKK i ISIL uvijek su dobro sarađivali. Sredinom marta sirijski ogranak PKK-a, tj. YPG, pustio je zarobljene borce ISIL-a iz zatvora u Hasakahi i Raqqi. Opet nešto čega nema u zapadnim medijima

 

Piše: Bojan BUDIMAC

Koncentracija medija na novi virus korona može dati (i daje) utisak da se, osim ove pandemije, u svijetu ništa drugo ne dešava. Već više puta na društvenim mrežama naletjeh na pitanja, “zaključke” i smatranja kako je eto “terorizam stao jer su vlade zemalja okupirane borbom protiv pandemije”. Na moje iznenađenje, čak su ljudi iza Facebook stranice Normana Finkelsteina valjali nešto u tom stilu.

To vonja na teoriju zavjere, koja implicira povezanost svih svjetskih vlada s terorizmom – generalizacija glupa kao i sve generalizacije. Naravno da su mnoge vlade itekako povezane s terorističkim organizacijama koje operiraju u zemljama koje bi te vlade da destabiliziraju. Primjer s kojim se Turska suočava godinama je potpuno javna američka pomoć sirijskom ogranku tzv. Radničke partije Kurdistana (PKK), koju i same SAD smatraju terorističkom organizacijom.

Međutim, tvrdnja da je (odjedared) terorizam u cijelom svijetu stao, osim što zaudara na pomenutu teoriju zavjere, prije svega nije tačna i svojevrsna je manipulacija percepcijom, sasvim u skladu s onom (notornom) glupošću da se ono čega nije bilo na televiziji i/ili novinama nije ni desilo. Osim toga, ta percepcija govori mnogo o zapadnocentričnom (i egoističkom) svjetonazoru onih koji je propagiraju.

Vijest da je teroristička organizacija ISIL sredinom marta uputila upozorenje svojim borcima da zbog pandemije novog virusa korona obustave putovanje u Evropu u cilju terorističkih napada sigurno doprinosi tom utisku da je terorizam stao “kao pritiskom na dugme”. No, to opet govori o tom licemjernom pogledu na terorizam kojeg “nema” samo i isključivo ako se ne dešava u “našem dvorištu”.

Niti je ISIL prekinuo sve svoje aktivnosti, početkom aprila navodno je obnovio svoje operacije oko Homsa u Siriji, niti je to jedina teroristička organizacija u regiji, da ne govorimo o svijetu. Uzgred, prvospomenuta PKK i ISIL uvijek su dobro sarađivali. Sredinom marta sirijski ogranak PKK-a, tj. YPG, pustio je zarobljene borce ISIL-a iz zatvora u Hasakahi i Raqqi. Opet nešto čega nema u zapadnim medijima, a nije teško sjetiti se histerije koju su ti isti mediji dizali zbog mogućnosti da ISIL-ovi borci pobjegnu tokom turske antiterorističke operacije Izvor mira, što se nije desilo. One ISIL-ovce koje je PKK/YPG pustio tada, bježeći s repom među nogama, turska je vojska u najvećoj mjeri ponovo zarobila.

Kao što se može zaključiti iz ISIL-ovog upozorenja, i terorističke organizacije prilagođavaju se tzv. “novonastaloj situaciji” (ovih dana često upotrebljavani klišej). Turski su mediji krajem marta objavili da je novi virus korona već zapažen u kampovima PKK terorista u Siriji, Iraku i Iranu, te da nehigijenski uvjeti doprinose njegovom brzom širenju. Sasvim u skladu s kriminalnim svjetonazorom, rukovodstvo PKK-a, koje svoje “borce” posmatra isključivo kao topovsko meso, činjenica koju nije potrebno posebno dokazivati, dovoljno je pogledati brojeve koje su žrtvovali kao “najpouzdaniji američki saveznici”, oboljelima je dalo izbor – “volontirajte” za samoubilačke misije ili umrite od COVID-19 netretirani.

Već 31. marta eksplozija, za koju će se poslije ispostaviti da je bio samoubilački napad, prekinula je tursko-iranski gasovod na graničnom prelazu Gürbulak u istočnoj provinciji Ağrı. Gasovod koji svake godine prevozi oko 10 milijardi kubnih metara prirodnog plina nije prvi put meta PKK terorista. Međutim, čini se da je prvi put samoubilački napad na isključivo infrastrukturni objekt bio primijenjen. Rudaw, novinska agencija koju PKK koristi za plasiranje svoje propagande, već je sljedećeg dana objavila ime i fotografiju djevojke (25) koja je izvršila samoubilački napad na gasovod. Vijest je bila začinjena uobičajenim PKK‑ovskim malo je reći propagandnim pretjerivanjem da je u napadu stradalo XY turskih vojnika, deseci ranjeno i uništeno pet oklopnih vozila. Nije se dogodilo. To je bio napad na cijev.

Potreba za takvim propagandnim pretjerivanjem govori nešto bitno o stanju unutar PKK-a. Čak ni staljinističko rukovodstvo ne može opravdati sopstvenoj boraniji ispranog mozga slanje u smrt radi kvara na cijevi, koja je popravljena u roku od nekoliko dana, te mora od tog nadasve glupog napada na cijev praviti “herojstvo” gargantuanskih proporcija. PKK nije suočen samo s porazima koje im turske sigurnosne snage nanose u brojnim antiterorističkim akcijama nego i sa sve većim brojem članova koji su voljni da se predaju turskim vlastima. Prošle je godine takvih bilo 235.

Bitno je znati da ruku pod ruku s odlučnim antiterorističkim akcijama ide i soft power pristup prema onima koji se predaju. Naime, država čini sve da ih što bezbolnije i što brže reintegrira u društvo. Stoga nije čudo da, prema nekim bivšim teroristima, vođe PKK-a prijete onima koji se planiraju predati mučenjem, a ni egzekucije nisu nepoznata pojava. Kolebanju terorista svakako doprinosi i protest majki i očeva djece koja su, uz punu pomoć političkog krila PKK‑a Demokratske partije naroda (HDP), kidnapirana i/ili nasilno regrutirana u terorističke redove. Da, taj protest koji je počeo prošlog ljeta ispred sjedišta HDP-a u Diyarbakıru još uvijek traje, baš kao što traje i uporno ignoriranje medija van Turske o njemu. Više od 200 dana 134 porodice danonoćno sjede ispred te zgrade (koju je rukovodstvo HDP-a kukavički napustilo). Trinaestoro djece vratilo se porodicama do sada kao rezultat tog protesta.

Osmog aprila pet civila poginulo je kada je njihov automobil naletio na improviziranu eksplozivnu napravu u blizini sela Güleç, općina Kulp u Diyarbakıru. Muškarci starosne dobi između 39 i 50 godina išli su da skupljaju drva za ogrjev. Ne treba biti ekspert za terorizam pa odmah znati da PKK stoji iza ovog gnusnog čina. PKK u slučajevima za koje zna da će izazvati gnjev javnosti ne preuzima odgovornost, odnosno ne hvališu se. Stoga je logično da zvaničnici HDP-a, koji redovno osuđuju “terorizam” kao nešto apstraktno, ali nikad i PKK teroriste, hine blesavi.

Međutim, treba biti posebno nepošten pa u izvještaj, jedan od rijetkih u stranim medijima o tom događaju, uvrstiti rečenicu “PKK obično cilja snage sigurnosti”, kako je to učinio portal Middle East Eye. To nikako ne može služiti na čast gloduru Davidu Hearstu, a da njihov dopisnik iz Ankare ima imalo časti, dao bi ostavku (bojim se da je sasvim moguće da ju je svojeručno napisao), iako je tekst potpisan s MEE and agencies (uobičajena skrivalica). Praksa ubijanja civila od strane PKK-a stara je koliko i sam PKK. Zapravo, PKK je počeo svoj krvavi pir prije više od 45 godina ubijanjem civila, kurdskih političkih rivala, a nastavio i uvijek imao kontinuitet u masakrima njemu nelojalnih Kurda i ubistvima nastavnika, ljekara ili bilo kakvih državnih službenika. Dakle, rečenica “PKK obično cilja snage sigurnosti” notorna je laž i jednostavno je nemoguće ne znati za dugu listu civilnih žrtava PKK-ovog terorizma, pogotovo ako je čovjek Turčin – otud moja opaska o dopisniku.

Tendenciju da se PKK izbijeli na Zapadu često sam pominjao u mojim tekstovima i ovaj sramotni tekst na portalu Middle East Eye pada u tu kategoriju napora. No, za razliku od mnogih, bar je izvijestio o tom terorističkom nedjelu, pobijajući tezu raznih pametnjakovića da je u vrijeme novog virusa korona terorizam nekim čudom nestao s lica zemlje. Nije, ali (ne)opravdana koncentracija medija na pandemiju može zavarati, odnosno ima života (i smrti) i van pandemije.

Na kraju bih zaključio da pandemija i terorizam imaju dosta zajedničkog. Nema dijela svijeta koji je imun. Selektivne borbe protiv obiju pojava nisu efikasne. Za COVID-19 važi ista rečenica koju je predsjednik Republike Turske Recep Tayyip Erdoğan izgovorio mnogo puta glede terorizma: “Dokle god nismo svi sigurni, niko nije siguran.”

 

PROČITAJTE I...

Kako je moguće da Milanović, koji je nekada javno, kao "pravog čovjeka" na "pravom mjestu", podržavao Željka Komšića u njegovoj drugoj po redu kandidaturi za člana Predsjedništva, danas otvoreno spori Komšićevu legitimnost i poručuje da su ga u stvari izabrali Bošnjaci!

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!