fbpx

Teorije zavjere nakon Milanovićeve pobjede: Nema straha od buđenja lijeve internacionale

Ne bi trebalo biti spora o tome da Zoran Milanović nije tip ljevičara iz crno-bijelih medijskih udžbenika hrvatskih nacionalista. Ovdje nije riječ o kritici njegovog rada ili njegove osobnosti, već o činjenici koja automatski obara tezu kako njegova pobjeda ljevici može dati regionalni vjetar u leđa. On je to pokazao i u protekloj kampanji izražavanjem stavova o nizu pitanja kao što su istospolni brakovi, Tuđman, Tito i tome slično

 

Piše: Armin HODŽIĆ

Nakon pobjede Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima u Republici Hrvatskoj u dijelu medija pojavile su se zavjereničke teze da na valu te pobjede ljevica u regiji planira reinstituciju jugoslavenske ideje i osvajanje vlasti u zemljama okruženja. Odnosno, sugerira se postojanje nekog “Big Brothera”, koji u sjenci kuje planove ne bi li uskrsnuo druga Tita, poništio tekovine borbe za nezavisnost devedesetih godina 20. stoljeća na prostorima koje je obuhvaćala bivša država, nekoga ko bi ponovo uvodio jednoumlje i slično. Ovakvi paronoidni stavovi i širenje straha od neke nove lijeve internacionale dolazi, prije svega, iz radikalno desnih krugova, koji su u neprestanoj proizvodnji teorija zavjera, a neprijatelje vide u svakoj vrsti promjene koja uključuje pristajanje na Drugačije i Različito.

Kada govorimo o Zoranu Milanoviću, primjećujemo da se natjecao na poprilično personaliziranim izborima, u kojima političke stranke imaju tek ulogu na terenu prilikom nuđenja vlastite infrastrukture. Osim toga, ne bi trebalo biti spora o tome da Zoran Milanović nije tip ljevičara iz crno-bijelih medijskih udžbenika hrvatskih nacionalista. Ovdje nije riječ o kritici njegovog rada ili njegove osobnosti, već o činjenici koja automatski obara tezu kako njegova pobjeda ljevici može dati regionalni vjetar u leđa. On je to pokazao i u protekloj kampanji izražavanjem stavova o nizu pitanja kao što su istospolni brakovi, Tuđman, Tito i tome slično. Milanovića se više može nazvati liberalom, nego li socijaldemokratom, a upravo te opcije, nasušno potrebne svakom društvu, nedostaje na političkoj pozornici država koje su nekada činile Jugoslaviju.

No, liberal je poprilično rastezljiv pojam, jer u Bosni i Hercegovini tu opciju zastupa Naša stranka, dok su je u Hrvatskoj zastupali proljećar Vlado Gotovac, a kasnije Dražen Budiša. Gotovac je bio hrvatski nacionalni aktivist, u komunizmu progonjen i zatvaran, bio je predsjednik Matice hrvatske, ali nije bio sklon diktatorskoj strahovladi Franje Tuđmana, dok je Budiša pokazivao veću sklonost desnici. No, za razliku od bosanskohercegovačkih liberala iz Naše stranke, obojica su bili jasno definirani kao nacionalni političari koji su promovirali hrvatske nacionalne interese. Političar koji je ujedinio Njemačku, a imao je i pozitivnu ulogu u zbivanjima tokom ratova na području prostora bivše Jugoslavije, Hans-Dietrich Genscher, također je bio liberal i to bliži desnom centru nego ljevici.

Stoga, Milanovićeva pobjeda ni u kojem slučaju ne može i neće aktivirati političke sadržaje iz zavjereničkih noćnih mora hrvatskih desničara. Bauk neke nove lijeve internacionalne, koji je ovih dana pokrenut, nije realan i tek služi kao pokušaj mobilizacije i homogenizacije hrvatske desnice na temelju paranoidnih medijskih ispada. No, Milanovićeva pobjeda važna je kao smjerokaz djelovanja ljevice općenito, upravo jer je uspješno neutralizirala mobilizaciju radikalne desnice. Naime, svaki ekstremizam kreira suprotni ekstremizam kao odgovor. Lijeve stranke često upadaju u zamku bježanja od nacionalnog (posebno to vrijedi za bosanskohercegovački SDP), kada se pozivaju na komunističko naslijeđe, glorificiraju odavno politički potrošene ličnosti poput Josipa Broza Tita, kliču i zagovaraju parole koje su u današnje vrijeme potpuno prevladane, nevažne i neprihvatljive. Milanović je izbjegao zamku mobiliziranja radikalne desnice, što je odmah polučilo efekt i oborilo predrasudu kako je u Hrvatskoj veće biračko tijelo desnice nego ljevice.

Da i to razjasnimo, ne postoje lijevi i desni birači. Postoje izborne baze koje predstavljaju grupe ljudi s jakom stranačkom identifikacijom; ti ljudi odlučuju kome će dati glas mnogo prije kampanje i izbora, a jako rijetko mijenjaju svoju opciju. Ipak, oni su u manjini glasačkog tijela, većinu predstavljaju neodlučni birači koji svoje glasove daju na temelju dojma koji im političke opcije ostavljaju, a oni često mijenjaju svoje opcije i povećavaju volatilnost. U toj utrci ljevica u pravilu gubi, jer se boji da će odmicanjem od svojih standardnih tema, koje su spomenute ranije, izgubiti svoj lijevi “štih” a, paradoksalno, upravo zbog toga ga i gube.

Na primjeru SDP-a u Bosni i Hercegovini možemo vidjeti jedno otužno političko gašenje i samouništenje zbog posve nepromišljene politike. SDP BiH u većini cilja na bošnjačko biračko tijelo kojemu nudi multinacionalnu listu, što dakako nije a priori greška, međutim, postaje greška u onom trenutku kada kandidati te stranke međusobno nemaju ni približno iste ili slične stavove. Nermin Nikšić Denisu Bećiroviću pretpostavlja negatora genocida Vojina Mijatovića, čiji stavovi ne samo da nemaju veze sa socijaldemokracijom već su i antibošnjački, ali stranačko vodstvo vjerovatno smatra to potrebnim zbog privida multikulturne građanske stranke.

Tu dolazimo do paradoksa ljevice u Bosni i Hercegovini koja, u želji da unizi stranke desnog centra, sumanuto vrijeđa nacionalne vrijednosti i glorificira komunizam lažno ga predstavljajući kao građanski koncept. Patriotizam, od kojega hrvatska ljevica nikada nije bježala, oni smatraju bolešću i nacionalizmom. Ovakvo političko djelovanje ne može ih dovesti ni do kakve pobjede, a kamoli da može polučiti opći društveni prosperitet.

Do koje mjere je socijaldemokratska ideja propala (vjerojatno nikada nije ni zaživjela u BiH) govori i činjenica da su u Kantonu Sarajevo, na jedinom pedlju vlasti koju drže i to u koaliciji, oni lidersku poziciju prepustili desničaru populisti Elmedinu Konakoviću iz Naroda i pravde te ekstremnoj ljevici (kvaziliberalima) iz Naše stranke. Nevjerovatan spoj, u kojem je SDP BiH pritom donji dio slagalice, pokazuje krajnju invalidnost na razini imanja i zastupanja konkretne ideologije.

Za dobrobit Bosne i Hercegovine i njenog društva nužno je da se to promijeni, jer društvu je potrebna socijaldemokratska opcija, koju sa srpske strane predstavlja ekstremni desničar Milorad Dodik. Iz gorega u gore, barem kada je riječ o socijaldemokraciji u BiH. Možemo reći da je ljevica u cijeloj Evropi u krizi i da luta u traženju svojih vrijednosti, pa tako i u regiji. Kada govorimo o razinama prijetnji, ljevica za sada nema svoje ekstremno krilo poput desničara u Hrvatskoj i Srbiji.

Kada govorimo o desnici u Bosni i Hercegovini, ona kod Bošnjaka pripada desnom centru te je patriotski nastrojena, nema naznaka šovinizma i pretenzija prema tuđemu, iako joj se to često bez ikakvih osnova lijepi kao etiketa. Primjerice, već je na razini klišea teza da postoje tri nacionalizma koja, navodno, uspješno sarađuju. U tom smislu postoje četnici, ustaše i balije, kažu navodno upućeni analitičari. Već je mnogo puta isticano koliko je ova teza na pogrešnim osnovama, jer je “balija” pogrdni naziv za Bošnjake i ne predstavlja zločinački politički pokret kakvi su četništvo i ustaštvo.

Važno je i pravilno upotrebljavati termine: radikalno i ekstremno nije isto. Ekstremističke stranke su protiv poretka i protiv sustava, često idu protiv ustavnog poretka pa zbog toga bivaju zabranjene od države. Radikalne stranke ne žele srušiti poredak, nego ga žele radikalno mijenjati. Kako god bilo, ljevica se nema čemu nadati sve dok ne promijeni svoje djelovanje, promjene se trebaju ogledati u odmicanju od komunizma, prihvaćanju nacionalnog i mijenjanju lidera koji isijavaju netrpeljivost.

 

PROČITAJTE I...

S pandemijom virusa COVID-19 počela su se na društvenim mrežama pandemično pojavljivati, ali i dodjeljivati odlikovanja istaknutim dužnosnicima za posao koji ionako trebaju raditi. Među dobitnicima je i do jučer sasvim nepoznati Alen Šeranić, ministar zdravlja manjeg bh. entiteta, koji je od fine gradske raje i pripadajućih im medija već proglašen herojem. Neki su išli dotle u svom petokoronaštvu da su, uprkos vlastitim očima i ušima, manji bh. entitet počeli predstavljati kao primjer demokratičnosti i tolerancije, otvorenosti i liberalizma

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!