fbpx

Templar Željko Ivanković

Ivanković se za ovakve tvrdnje poziva na izvjesne “stare franjevačke ljetopisce”, koji, ako su takvo što i napisali, ne mogu, kao pripadnici prozelitskog katoličkog reda, koji je došao da lomačom pokrštava bošnjačke heretike, biti objektivan i neutralan historijski izvor u ovom pitanju.

 

 

Odluka Vrhovnog suda Republike Turske da poništi odluku Vijeća ministara iz 1934. godine kojom je džamija Aja Sofija pretvorena u muzej, te da je nakon 76 godina ponovo otvori za molitvu, izazvala je veliki broj reakcija sa svih strana svijeta. Nažalost, znatan dio tih reakcija sveo se tek na demonstraciju latentne islamofobije te provjetravanje antiturskog šovinizma. Ni Bosna i Hercegovina nije ostala pošteđena takve vrste reagiranja na ovu vijest, uz razliku što je antiturskom bio pridružen i antibošnjački šovinizam, a što je svakako neizbježan lokalni “specijalitet”.

Jedan od ekstremnijih tekstova u ovom smislu objavio je književnik Željko Ivanković pod naslovom Fethija Aja Sofija. Ivanković je hrvatski supremacist i katolički taliban notoran po šovinističkim stavovima spram Bošnjaka, poput onih da je “najčešća manifestacija življenja svoje vjere u domaćih muhamedanaca mržnja prema drugoj vjeri” ili tvrdnji da “Musliman ne može razumjeti Bosnu jer ima psihološki limit zvan 1463. i spoznaju da je prije toga bio netko drugi”. Fanatični templar poput Ivankovića, koji je mač zamijenio perom, nije mogao propustiti priliku za pakosno bockanje svojih bošnjačkih susjeda i sugrađana pritom se, naravno, služeći lažima i krajnje glupavom mitomanijom. Uvijek u misiji kroatizacije i katolizacije bosanskog srednjovjekovlja, te nabijanja Bošnjacima na nos “turskog greha”, Ivanković tvrdi da je pročelje Gazi Husrev‑begove džamije u Sarajevu ustvari napravljeno od stupova koje je Gazi Husrev‑beg – “među katolicima u Bosni upamćen po zlu i teroru” – oteo iz “katoličke katedrale iz Vrhbosne koja je potom do temelja srušena”.

Činjenica da nikakve katoličke katedrale nije bilo na prostoru današnjeg Sarajeva, nekadašnje srednjovjekovne župe Vrhbosna, uopće ne smeta Ivankoviću u njegovom pokušaju demonizacije bošnjačke historije. Tako on tvrdi da je Gazi Husrev-beg otimao imanja bogatijim katolicima, “koji su odbijali uzeti islam”, te njegov gaziluk naziva “ideološkim terorom i notornom pljačkom” na kojoj su nastali “haram vakufi” te se “silom, ognjem i mačem širio islam”.

Ivanković se za ovakve tvrdnje poziva na izvjesne “stare franjevačke ljetopisce”, koji, ako su takvo što i napisali, ne mogu, kao pripadnici prozelitskog katoličkog reda, koji je došao da lomačom pokrštava bošnjačke heretike, biti objektivan i neutralan historijski izvor u ovom pitanju.

No Ivanković ništa od navedenog ne piše u kontekstu istinskog zanimanja za historiju niti ga ona zaista interesira. Njegova sasvim očita namjera jeste da putem ukazivanja na navodnu “ispraznost još jednog, ovaj put bošnjačkog mita o hiljadugodišnjoj vjerskoj toleranciji, Ahdnami i tzv. slobodnim prijelazima na islam” nekako amortizira sve ono što je u Bosni radila i odobravala Katolička crkva, a posebno ono što se radilo u ime “tisućljetne želje hrvatskog naroda za svojom državom”, kako za vrijeme Drugog svjetskog rata i genocidne NDH, tako i tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu i zločinačke Herceg-Bosne.

Ivanković, kao i ostali njemu slični hrvatski supremacisti, opsjednut je idejom kako je jedini način uklanjanja stigme udruženog zločinačkog poduhvata s “tisućljetne želje hrvatskog naroda za državom” na prostoru Bosne i Hercegovine posvemašnje svlačenje Bošnjaka u krvavi kal srpske i hrvatske historije, gdje bi u tom blatu pred sudom historije bili podjednako prljavi prasci pa se više ne bi moglo raznati ko je i kada napravio veću svinjariju.

Odatle i stalni pokušaji revizije bošnjačkog statusa najveće žrtve proteklih ratova, dekonstrukcije superiorne moralne pozicije s kojom su Bošnjaci izašli iz ratova te negacije historijskog utemeljenja i same legitimnosti bošnjačke većine te njenog prava na državu u kojoj će odlučivati demokratska većina. /M. Drnišlić/

PROČITAJTE I...

Pašovićeva jednačina sugerira da je kultura = ON, a da je nacionalno = vjersko, i obrnuto. Pritom mu je sve što u kulturi proizvedu nacionalna društva i vjerske zajednice nešto nazadno, folklorno, prevaziđeno. Oboje su mu nešto što bi rado protjerao iz društva. Naime, Pašović i njegovi intimusi graknuli su još 2015. godine, kada su od Federalnog ministarstva kulture smanjene bolesno visoke dotacije za festivale poput MESS-a. Tada su tvrdili da se ukida internacionalna kultura, a subvencionira folklor. Ipak, ostaje posve nejasno kako uopće može postojati internacionalno ako nije utemeljeno na nacionalnom? Pa nije li internacionalna kultura upravo plodonosna i izlječujuća komunikacija između nacionalnih kultura? Uzalud je ovakva pitanja postavljati Pašoviću i njegovoj toploj režiserskoj braći jer je njima vrhunac umjetnosti kada djevojka koja glumi muslimanku iz svoje vagine na pozornici izvadi zastavu Bosne i Hercegovine

Da li je potrebno i spominjati da je Mazalica aktivno litijašio po Crnoj Gori, “branio” tamošnje srpske “svetinje”, borio se junački protiv “milogoraca” te, po vlastitim riječima, “osjećao nacionalni romantizam”.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!