Tanka je linija između razuma i bezumlja

Na vratima se pojavi mlada, ljepuškasta djevojka i, ispostavit će se, ne baš odveć bistre pameti, živi dokaz da nam Njemačka upravo takve velikodušno ostavlja. – Dobar dan! Prikupljam potpise za dobrog i pametnog prijatelja, našeg Tuzlaka! To se zove peticija, znate?! Pa, kad skupim dovoljan broj potpisa, on će ući u Federalni parlament da ih malo razdrma?! Samo sjede i primaju velike plaće! Ništa ne rade! – A on neće veliku plaću!? Samo želi da ih razdrma!? – Hoće on veliku plaću, ali želi i da ih razdrma! Zar to nije lijepo

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

– Ako se bježanija iz Tuzle nastavi, a hoće, Njemačka će nam posrkati i pamet i mladost, a ostavit će, jer takvi nikome ne trebaju, lupeže, bitange, klošare i neznalice. Nije dobro – veli mi drug R. dok kahvenišemo u njegovoj stolarskoj radnji.

– Znanja, vještine i sposobnosti – rekoh.

– Šta je s tim?

– Takvo šta ovdje nikome nije potrebno, štaviše, od toga i takvih se zazire. Ti kvalifikativi su istodobno i diskvalificirajući. To je ključni problem s ovim gradom, zato ljudi odlaze. Znaš li da je u Zavodu za zapošljavanje otvoren klub za traženje posla?

– Ne, ali ne čudi me. Biro je potpuno obesmišljena institucija, kao i mnoge druge, uostalom. Istina, nekad nije bilo tako, ali druga su to vremena bila, sasvim druga. A ovo danas je…

Na vratima se pojavi mlada, ljepuškasta djevojka i, ispostavit će se, ne baš odveć bistre pameti, živi dokaz da nam Njemačka upravo takve velikodušno ostavlja.

– Dobar dan! Prikupljam potpise za dobrog i pametnog prijatelja, našeg Tuzlaka! To se zove peticija, znate?!

– Dobro! I? – reče R. preko volje.

– Pa, kad skupim dovoljan broj potpisa, on će ući u Federalni parlament!

– Djevojko, ne može se na taj način ući u parlament! Samo kroz izborni proces! Je li te on poslao da prikupljaš potpise ili ti to, onako, po svojoj pameti?

– On, on! Kad skupim dovoljan broj potpisa, on će ući u parlament da ih malo razdrma, znate?!

– Koga?

– Pa te u parlamentu! Samo sjede i primaju velike plaće! Ništa ne rade!

– A on neće veliku plaću!? Samo želi da ih razdrma!?

– Hoće on veliku plaću, ali želi i da ih razdrma! Zar to nije lijepo?!

– Draga djevojko, ne znam ko te je poslao, ali ko god da je, veća je dileja od tebe! Hajde, napusti radnju!

– Ali, peticija, potpisi, to je važno, molim Vas…

– Dobro, dobro, smiri se! Hoćeš li vode? Nećeš!? Slušaj! Ostavi te papire, pa trkom kod psihijatra, ali odmah! Bit ćeš ti dobro, ne brini! Eto tako! Hajde sad i neka ti je sa srećom!

Zbunjena djevojka pogleda nas skamenjenog lica, čisto, naivno, djetinje, nejasno joj je šta je pogrešno rekla, šta je pogrešno uradila, zašto nismo potpisali peticiju, a sve nam je lijepo i uvjerljivo pojasnila, pa zausti da kaže još nešto, no odustade, okrenu se i snuždeno ode. I bi mi je žao.

Vidim, žao je i R. Svjestan je da je bio pregrub prema njoj, a mogao je i morao drukčije, taktičnije, obzirnije, jer, dobro to zna R., tako se nipošto, ali apsolutno nipošto ne ophodi prema tevećelijama, grijeh je, u najmanju ruku neuljudno, pa šuti, pokunjen je, kaje se, ničim osobito izazvan, povrijedio je u vremenu i prostoru pogubljenu djevojku, a nije to ni trebao ni smio.

– Ponekad razmišljam o Tolstoju – prekidoh mučnu šutnju.

– Zašto – jedva izusti.

Pobjegao je od kuće. Star, bolestan, teško pokretan, u osamdeset drugoj godini bježi od kuće i skončava na nekakvoj ubogoj željezničkoj stanici. Od čega i koga je bježao? Ili, još određenije, kamo i kome je bježao? Šta ti misliš?

– Od sebe je bježao. Svi mi to katkad poželimo, pa i pokušamo.

– Tačno. Isto to, ma koliko, blago rečeno, čudno izgledalo, pokušava i ova djevojka. Ne postoji nikakav dobar i pametan prijatelj za kojeg prikuplja potpise. To je njena uobrazilja, ali u toj uobrazilji, i sam si to vidio, osjeća se dobro, osjeća se angažiranom, važnom, korisnom… Žao mi je što nisam potpisao tu “peticiju”.

– I meni. I da ti kažem, niko od nas nije daleko od njenog stanja. Tanka je linija između razuma i bezumlja. Težak stres, trauma, gorko razočaranje, tegobno osjećanje napuštenosti i usamljenosti i takav je već na drugoj strani, s one strane linije, obilježen i upisan u bezumnike. Neka joj je, a i nama, dragi Bog na pomoći!

– Amin!

PROČITAJTE I...

Prebacio je pušku preko leđa, zgrabio zolju i počeo trčati kroz tranšeju prema rovovima 7 i 8. Ja sam potrčao za njim i nakon petnaestak metara čusmo kad naši povikaše: “Evo ih, evo ih...” Provirio sam i ugledao četnike kako pogureni idu prema susjednom rovu. Bilo ih je sigurno 150. Tad je proključalo sa svih strana

Skoči kao oparen, ukočeno me pogleda i umah preblijedi kao krpa. Vidim, odlično je shvatio šta sam mu rekao, no ne bih dalje i više o tome. Kako god, dok sučeljenih pogleda bez riječi odmjeravamo snage, osjetih da se nakostriješeni B. smiruje, a u njegovim očima i govoru tijela uopće također osjetih respekt, strah štaviše, jer sam prvi put progovorio brutalno, nemilosrdno jezikom koji jedino razumije, jezikom koji je, izrečen iz mojih usta, za poganog B. bio ogromno iznenađenje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!