fbpx

Talijan u glavnom gradu zemlje ljiljana: Svoj na svome

“Djeco draga, morate čitati da biste ga upoznali. Ni ja ga, kao majka, nisam poznavala da je bio takav”, započinje devedesetogodišnja Lutvija priču o sinu Mustafi, a svaki put kada mu ime spomene, usne joj se zgrče i zadrhte kao da će odmah zaplakati, pa nastavi pričati, a grč prođe i usne se vrate u nježni osmijeh kakav samo majka može imati dok gleda dijete

 

 

Piše: Jakub SALKIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

On je jedan od onih koji je znao! Znao je još prije rata u Sloveniji da se Jugoslavenska narodna armija ideološki transformirala u udarnu pesnicu četništva. Artiljerija jugovojske i četničke kame pripremale su se za pokolj svega što nije srpsko u zemlji zlatnih ljiljana. Talijan je znao. I zato samoinicijativno s nekolicinom oficira koji su napustili Jugoslavensku armiju pristupa organizaciji bosanskohercegovačke odbrane. Ilegalno godinu i po priprema i organizira Patriotsku ligu, embrion Teritorijalne odbrane BiH, piše Slobodna Bosna 7. juna 1992. godine.

“Ako nekoga treba izdvojiti od ogromnog broja boraca, komandira grupa, koordinatora, od nekoga ko se svim srcem opredijelio za odbranu Sarajeva, i reći da je branio, brani i da će odbraniti Sarajevo, onda je to on – Mustafa Hajrulahović, komandant sarajevskih teritorijalaca. U glavnom gradu zemlje ljiljana znan kao Talijan”, govori Rasim Dupljak, načelnik Regionalnog štaba TO.

Otkud Krajišnik Talijan, pitala je Slobodna Bosna u julu 1992, u vrijeme kada se vode borbe za Sarajevo, a Talijan odgovara: “Završio sam u Italiji specifičnu školu za diplomate i trebalo je da postanem konzul u Bariju. No, onda je došlo do toga da sam proglašen muslimanskim fundamentalistom.”

“Ko Vas je time proglasio”, pita dalje Slobodna Bosna: “Četnici. Ja sam jasno izražavao svoje opredjeljenje za samostalnu, suverenu Bosnu i Hercegovinu, za emancipaciju muslimanskog naroda. Moje opredjeljenje bilo je da se vratim u Bosnu i Hercegovinu. Znao sam šta se sprema. Ovaj scenarij je pripremljen unazad godinu dana, postoje dokumenti o tome.”

Talijanovi momci, piše Slobodna Bosna, na prvim linijama kao amanet čuvaju poruku svog komandanta: “Mi smo svoji na svome, mi smo svjesni toga da nemamo rezervne zemlje, rezervnog naroda, mi smo prinuđeni da se branimo, ovo je borba za opstanak.”

“Bosna i Hercegovina nam je cilj! Bosna i Hercegovina je naša država. Mi ne želimo ni Srbiju ni Hrvatsku. Ne želimo da živimo onako kako smo živjeli, pod jarmom nečega, ne! Jedna prava republika omogućit će svima normalan život”, govorio je Talijan.

Mustafa Hajrulahović Talijan priključuje se krajem ljeta 1991. godine snagama koje su se spremale za najavljenu agresiju i koje su ponijele najveći teret na početku odbrane od Agresije na državu Bosnu i Hercegovinu. Uspio je na početku rat ujediniti sve patriotske snage u Teritorijalnu odbranu Sarajeva, čiji postaje komandant. Formiranjem Armije RBiH imenovan je za prvog komandanta Prvog korpusa Armije RBiH.

Mustafa Hajrulahović rodio se u Banjoj Luci 22. januara 1957. godine. U rodnom gradu završio je srednju školu. Mornaričku vojnu akademiju završava s odličnim ocjenama, a nakon toga pohađa školu za pomorskog diverzanta. Preciznije rečeno, postaje stručnjak za diverzije na moru i kopnu. Kao najbolji među diverzantima, postaje komandant odreda, pa zatim i diviziona, a nešto kasnije i kapetan korvete.

Preminuo je od posljedica srčanog udara 8. marta 1998. godine u Hamburgu. Ukopan je u haremu Alipašine džamije u Sarajevu.

Dio njegove porodice danas živi u Sarajevu, a dio u Njemačkoj. Lutvija, majka Mustafe Hajrulahovića Talijana, dio vremena provodi u Sarajevu, a dio u Njemačkoj. Iako joj je devedeset godina, rado prima goste, posebno one koji su bili prijatelji njenog sina, rahmetli Mustafe. Drago joj je kad čuje da se lijepo priča o njemu. Njen je stan kao biblioteka, s mnogo knjiga koje pišu o rahmetli Mustafi. Iako je već u dubokoj starosti, stan miriše na tek pečene pogačice jer iz njene kuće niko ne izlazi a da nije jeo.

Na početku se izvinjava i moli da imamo strpljenja. Kaže da zbog godina često zaboravi šta je počela pričati, pa se kasnije na to vraća.

“Djeco draga, morate čitati da biste ga upoznali. Ni ja ga, kao majka, nisam poznavala da je bio takav”, započinje Lutvija priču o sinu Mustafi, a svaki put kada mu ime spomene, usne joj se zgrče i zadrhte kao da će odmah zaplakati, pa nastavi pričati, a grč prođe i usne se vrate u nježni osmijeh kakav samo majka može imati dok gleda dijete.

“Kao dijete, on je maštao o vojnoj školi, maštao kako će ploviti. Otac ga je stavio ispred sebe i kaže mu: ‘Sine, voda i vatra nikome dobra nisu dale, nemoj, sine.’ Kaže Mustafa: ‘Ne brini, stari, vidjet ćeš, mi ćemo je utjerati u ‘sulane’, ima nas deset jakih.’ Kasnije je dobio odlikovanje. Onda je on otišao u Loru u Splitu”, priča Lutvija.

Maštao je o psu dobermanu, priča Lutvija, pročitao je negdje u novinama da u Mađarskoj prodaju štence. Otišla čitava mahala da kupi tog psa.

“Taj pas, vjerujte, znao je kad mi neko dolazi je li prijatelj ili nije. On je znao koliko je naš pedalj zemlje, ko nama dolazi. Igrao je u filmu Doktor Mengele. Ako si dobar i plemenit, on će te maziti, a da neko udari moje dijete, Bože sačuvaj. Otrovaše mi ga. Možeš doći kao gost kod nas, ja napišem radi djece da je ključ pod brisačem, možeš ući u kuću, ali ne možeš izaći iz kuće dok neko ne dođe, on će sjediti pored tebe i režati. Taj pas se toliko vezao za Mustafu da smo mi znali po ponašanju psa da je Mustafa odbio nagradu i da su ga pustili na nekoliko dana odsustva, pas je znao kada on krene kući. Kada se vraća, toliko cvili da cijeli komšiluk čuje. Kćerka se dosjeti pa kaže: ‘Majka, nemoj prati njegovu pidžamu.’ Pas se zamota u njegovu pidžamu i čuva je, toliko ga je volio”, prisjeća se Lutvija i dodaje da je školska raja Mustafu zvala Mume. Objašnjava da nadimak nema veze s imenom, nego su ga zvali “brat mumin”, pa skraćeno Mume.

Mustafa je na početku rata bio u Splitu. “Kasnije je njih deset pobjeglo, došao je u Sarajevo i sastao se s rahmetli predsjednikom Alijom Izetbegovićem kod nekog Kalajdžića na Čaršiji. Izetbegović je dao da ga negdje rasporede. Ali znao je, vjerujte, šta će biti”, priča Lutvija.

“Kada se već pričalo o Dejtonu, ili je već bio potpisan, ne sjećam se baš najbolje, uhvatio se za glavu i kaže mi: ‘Šta će ova vojska, duša me boli?!’ A sve je znao da će ovako tanko biti”, govori Lutvija.

Na početku Agresije Mustafinu majku, oca i sestru Srbi su protjerali iz Banje Luke, gdje su do tada živjeli. Prvo su ih avionom prebacili u Beograd, a iz Beograda u Njemačku. Lutvija priča da nju nisu tukli, ali njenog muža, Mustafinog oca, jesu, posebno zato što su mu u kući pronašli vojničku uniformu jer je bio rezervni oficir. Nakon premlaćivanja, nije dugo živio. Umro je u Njemačkoj, u izbjeglištvu. Ondje je i sahranjen.

Nekoliko puta tokom rata čuli su se s Mustafom preko radioveze.

“Zadnji put kada je pričao s ocem, pita ga otac je li mu teško. Kaže njemu Mustafa: ‘Stari, ubiše nas grude’”, priča Lutvija i nastavlja: “Bilo mi je krivo kad su neki pričali da je Mustafa otišao u Njemačku da se provede. Otac mu je bio u bolnici, tražio je da Mustafa dođe, ali ga nije stigao zateći živog, ni na dženazu nije stigao. Jedva su mu dopustili da izađe (bilo je to u vrijeme agresije 1994. godine, op. a.), jedva je dobio pasoš.”

“Bila sam se šlagirala kad sam njega izgubila. Jedva sam govorila, ruka mi se bila oduzela. Oporavila sam se, sad samo malo šašavo govorim. Relativno sam dobro, nekad padnem pa ne mogu ustati, ali imam dva štapa pa se nekako krećem. Imam ovdje njegovih prijatelja koji me posjećuju i pomognu što mi treba. Posjete me i njegovi saborci, najčešće Bukvarević (Salko, op. a.) i Karavelić (Vahid, op. a.)”, kaže Lutvija.

Osim Mustafe, Lutvija ima još dva sina i kćerku Nevzetu. Svi su u Njemačkoj. Jedan se sin još prije rata oženio Njemicom i otišao onamo, drugi sin Suad bio je u ratu u 7. korpusu kod Mehmeda Alagića. Suadova kćerka Melisa vratila se u Sarajevu nakon što je u Njemačkoj završila muzičku akademiju. Lutvijin brat Smajo Alešević bio je istaknuti partizanski borac u Drugom svjetskom ratu. Ubijen je u Jošavki zajedno s Mladenom Stojanovićem. Prije rata jedna ulica u Prijedoru nosila je njegovo ime.

Bez obzira na starost, često ode sinu na mezar, malo očisti, posadi cvijeća. Jedna kasarna u Sarajevu, na Zmajevcu, nosila je ime Mustafe Hajrulahovića Talijana. Danas je zatvorena, a prostor dat Općini Stari Grad na upravljanje. I danas stoji ploča s Mustafinim imenom na ulazu u taj objekt.

Priprema se i dokumentarni film o Talijanu, koji bi trebao biti gotov do godišnjice 1. korpusa u septembru ove godine. Mustafa je jedan od osnivača i prvi predsjednik Bokserskog kluba “Zlatni ljiljan”. To je prvi klub osnovan u nezavisnoj Bosni i Hercegovini i vjerovatno jedini klub koji i danas u svom imenu ima ove riječi. U Sarajevu se održava i Međunarodni bokserski turnir “Mustafa Hajrulahović Talijan”.

“’Nek’ se znaju tući’, govorio je moj Mustafa i uvijek nam je tražio da iz Njemačke pošaljemo bokserskih rukavica, pa je Nevza išla da traži te rukavice”, priča Lutvija.

Mustafina supruga i kćerka žive u Sarajevu, a sin je u Njemačkoj. Kćerku Sabinu Hrenovicu posjetili smo u “Sarajevskom ratnom tunelu”, gdje je zaposlena. Nismo razgovarali o generalu, o heroju Mustafi. Pričali smo o njenom ocu Mustafi.

“Moj tata je bio specifičan otac, bio je više van kuće nego u kući. I kad smo u Splitu živjeli, prije rata, kada bi nam tata poklonio deset minuta svog vremena, brat i ja smo bili presretni. Moj tata je bio sportista prije svega, tako smo i živjeli. Bio je jako strog. Znala su se pravila. Bio je pravi vojnik, nije se moglo kako se hoće. Tih desetak godina u Splitu bilo je jako lijepo. Dolazili smo jednom iz Splita u Sarajevo na skijanje, bili smo sedam dana na Jahorini, to mi je bilo nešto najljepše u životu, sedam dana s tatom sama na skijanju, jer takvi su momenti bili jako rijetki. Bili su rijetki trenuci kad sam s tatom mogla provoditi vrijeme, bio je jako aktivan, tata nije bio tu, ali pravila jesu, morala su se poštovati. Krajem 1991. godine tata je dezertirao, on je otišao u Sarajevo, a mi smo ostali u Splitu. Ja sam imala osam godina, a brat četiri, onda smo i mi pobjegli u Sarajevo. Iz rata smo otišli u rat. U Sarajevu smo bili smješteni na Grbavici. Nekoliko mjeseci bilo nam je prelijepo, tata je bio s nama više nego ikad i bilo je super, a onda se sve naglo srušilo. Počeo je rat. Nastao je haos. Tata je tada opet izbivao iz kuće. Sjećam se zadnje noći provedene na Grbavici, pucalo se okolo, bili smo u šoku. Tada smo vidjeli ‘Bele orlove’ ispred zgrade i tata je mami rekao: ‘Ubit ću vas, pa sebe.’

Nisam tada znala ko je moj tata, čime se bavio, u šta se upleo, ja sam znala da je on jaka ličnost, u nekim momentima sam ga se i bojala jer je bio tako nekako čudnovat čovjek, ali nisam znala šta je značio za ljude koji su počinjali otpor. Sutra ujutro su nas dočekali preko mosta, nisam uopće poznavala Sarajevo, znam samo da sam mogla reći da mi se tata zove Mustafa, u Splitu to nisam mogla reći jer su mi se djeca u školi smijala – čuj, tata Mustafa. Zato sam bila sretna u Sarajevu”, priča Sabina i nastavlja: “Kad smo pobjegli s Grbavice, opet smo izgubili oca, ali ko to od djece u ratu na neki način nije izgubio tatu. Mi smo samo slušali priče o njemu, da je važan čovjek, ali nikada to nismo doživljavali kao drugi ljudi. Evo, recimo, mi smo živjeli u skloništu pa sigurno šest mjeseci u ratu, tata nije htio da nam nađe stan, došao je jedan tatin prijatelj te nam je našao stan i tata nije ni znao da smo mi u tom stanu. On je bio takav, prije će naći stan nekoj drugoj porodici nego nama, da bude siguran da je njegov obraz čist. Viđali smo ga kao nekog čiku koji nam dođe ponekad.”

Njegova smrt, kaže Sabina, sve ih je pokosila. Tek je sad svjesna šta je izgubila. Tada, kada je Mustafa umro, Sabina je bila treći razred srednje škole.

“Sada, kada sam dobila svoju djecu, dodatno shvatam koliko mi nedostaje, jer vjerujem da bi i njemu bilo drago da se igra s unucima, da i njegovi unuci osjete da imaju dedu”, govori Sabina i dodaje: “Mi smo imali sve, samo nismo imali oca, ali ako je to žrtva za više ciljeva, onda neka je.”

Ljudi su ga cijenili, možda su ga se čak i pribojavali jer on je zapravo bio autoritaran, čovjek na svoju ruku, vjerovatno ga je dragi Bog dao da bude to što jeste, objašnjava Sabina i dodaje da je on s petnaest godina otišao od kuće, njega je oblikovala vojska, da je bilo drugačije, ne bi valjalo.

Nama koji smo još živi ostaju najljepše uspomene na one koji su nas napustili. Sabini su to uspomene s Vrbasa, s utakmica “Hajduka” na Poljudu, oni trenuci koje je provela sa svojim ocem.

Onima koji ga nisu poznavali uspomena na Mustafu Hajrulahovića Talijana bit će ulica koja će nositi njegovo ime. Općinsko vijeće Centar usvojilo je inicijativu da se dio Prve transverzale, do ulaza u tunel Kobilja Glava, koji se treba početi graditi ove godine, zove Ulica Mustafe Hajrulahovića Talijana. Ostalo je još da Skupština Kantona Sarajevo usvoji taj prijedlog.

 

 

PROČITAJTE I...

Koliko će se naš svijet promijeniti u narednim mjesecima, teško je i zamisliti, ali promjene koje smo doživjeli za nekoliko dana takve su da bi trebala desetljeća da se provedu u normalnim okolnostima. Čitave zemlje postale su socijalni eksperimenti. U svega nekoliko sati donesena je odluka da se kompletan obrazovni sistem preseli na internet. Niko se nije bunio. U normalnim okolnostima za provođenje takve odluke trebale bi godine. Kada bi to u normalnim okolnostima firme dopustile rad od kuće? Prisustvujemo epohalnim promjenama i imamo “privilegiju” da ih promatramo uživo, iz prvog reda

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!