TAKO PIŠU ISTINSKI PRIJATELJI

Držim u ruci njegovo pismo napisano i odaslano 1996. godine. Čitam ga i, premda sam o Flanaganu već pisao, naprosto ne mogu odoljeti snažnom porivu da ga se ponovo prisjetim, napose njegovog pisma. Evo ga: “Dragi prijatelju, nadam se da si živ i da si na istoj adresi koju si mi svojedobno dao, a ako nisi (mislim živ, čuo sam za rat u Bosni), moje molitve su s tobom”

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Nakon mnogo godina, nedavno sam na ulici vidio negdašnjeg bliskog mi prijatelja. Išao mi je u susret uskom uličicom koja spaja Trg slobode i Most s kipovima, uspravan, neprirodno podignute glave i promijenjenog izraza lica.

Sve i da smo htjeli, susret nismo mogli izbjeći, zapravo jesmo, mogli smo, mogao je, primjerice, neko od nas ući u bilo koju radnju, graditi se da ga nešto interesira, zapitkivati ovo ili ono, kupiti tako minut-dva vremena, koliko je potrebno da onaj drugi prođe, zamakne, a potom izaći i mirno nastaviti svojim putem.

Ali ništa od toga, jer takav uzmak, dalo se to u zraku osjetiti, bio bi očita manifestacija slabosti, nemoći, straha, poraza na koncu. Takvo šta, takav ishod, zorno se to moglo vidjeti na njegovom skamenjenom licu, moj bivši prijatelj nipošto nije htio, a ni ja.

Išli smo uskom pješačkom stazom jedan drugom u susret, ovlašno se očešali ramenima i mimoišli, bez pogleda, riječi, pozdrava, kao dva potpuna neznanca. I to je sve.

Tako, eto, završavaju prijateljstva koja to, ustvari, nikad nisu ni bila, ali ne bih više i dalje o tome, nebitno je, zaboravljeno, arhivirano i, još k tome, svako je, ili skoro svako, imao u svom životu barem jednog takvog “prijatelja”, pa pričom o tome, uz neizbježne ružne priče ili, još gore od toga, patetične lamentacije, a to uopće ne želim, neću reći ništa novo, ni sebi, ni drugima.

Ipak, da budem dokraja iskren, taj i takav susret nije me ostavio baš potpuno ravnodušnim. Tako, po povratku kući, iz jedne od kartonskih kutija u kojima čuvam sve i svašta, pronalazim nekoliko pisama koja mi je pisao dok sam bio u vojsci.

U njima iščitavam uglavnom žalopojke o problemima s hirovitom djevojkom s kojom je u to vrijeme bio u vezi, o nesuglasicama s roditeljima, o gitari kojom nije zadovoljan, a novu i bolju ne može dobiti, pa otud i nesuglasice s roditeljima i tako dalje, i tome slično.

Čitam pisma, uviđam da lik u njima piše skoro pa isključivo o sebi, mene u njima nema, tek sporadično, efemerno, u beznačajnim naznakama, pa kako se još jednom tvrdo uvjerih da mi zaista nikad nije bio prijatelj, baš onako ravnodušno vratih ih u kutiju, pa ponovo uzeh natrag, iscijepah, bacih u kantu za smeće i protrljah rukom od ruku kao kakav dobar domaćin koji je uspješno završio težak, mučan, a neizbježan posao.

U istoj kutiji ugledah pismo čiji je pošiljalac Mike Flanagan, moj stari londonski prijatelj: glumac, dramski pisac, dramaturg, pjesnik, novinar i, prije svega, iznimno obrazovan, osebujan čovjek, prepun lijepih, lucidnih ideja i inicijativa, riječju, osoba kakva se rijetko viđa i dugo pamti.

Bio je teatarski čovjek, te smo, onoliko koliko su moje obaveze dopuštale, najviše vremena provodili skupa u nekom od londonskih pozorišta u kojem bi Flanagan bio angažiran kao dramski pisac ili dramaturg, no, preduga je to priča, pa mi je valja preskočiti.

Dakle, držim u ruci njegovo pismo napisano i odaslano 1996. godine. Čitam ga i, premda sam o Flanaganu već pisao, naprosto ne mogu odoljeti snažnom porivu da ga se ponovo prisjetim, napose njegovog pisma. Evo ga:

“Dragi prijatelju,

Nadam se da si živ i da si na istoj adresi koju si mi svojedobno dao, a ako nisi (mislim živ, čuo sam za rat u Bosni), moje molitve su s tobom.

Nedavno sam napisao i postavio novi dramski komad u jednom pozorištu u Portlandu. Postavka je doživjela lijep uspjeh i, prema prvim reakcijama publike i kritike, vjerovatno će biti dijelom stalnog repertoara ovog pozorišta.

Veliki uspjeh, složit ćeš se?! No, bez tvoje pomoći, uvjeren sam, teško da bih uspio. Zasigurno se pitaš kako je to moguće? Eto, moguće je, a evo zbog čega smatram da je tako: u dramski tekst, inače eksperimentalno strukturiran, inkorporirao sam dvije tvoje pjesme koje su mi se osobito dopale. Mnogi su, čestitajući mi, ukazivali upravo na uspjele i lijepo složene lirske pasaže u predstavi, a ja sam bezočno lagao i gradio se njihovim autorom. Molim te, oprosti mi! Ti, naravno, teško da bi ikad saznao za ovu moju malu krađu, ali osjećam se… ne, nisam mogao ne reći ti sve ovo, tim prije jer si zbog mene izgubio i onaj posao u Londonu.

Ako potvrdiš primitak ovog pisma, u znak zahvalnosti poslat ću ti integralni dramski tekst i druge materijale vezane za predstavu. Nadam se da hoćeš, a do tada lijep pozdrav i, još jednom, oprosti mi!”

Dakako, odgovorio sam na njegovo pismo i, u najkraćem, naglasio da pjesme o kojima priča nisu moje, da sam ih samo preveo, da je u pitanju nesporazum, da nema razloga ispričavati mi se, da…

Dugo gledam u pismo, vraćam ga u kutiju, zatvaram je i šapućem: “E, ovakva pisma pišu istinski prijatelji.”

PROČITAJTE I...

Nekoć je mladi pisac Bjelevac na mostarskim i sarajevskim ulicama susretao žive pisce prve generacije “preporodne” bošnjačke književnosti – ne samo Safvet-bega Bašagića, Osmana Nurija Hadžića, Edhema Mulabdića, Musu Ćazima Ćatića... – nego je pod snažnim dojmom njihovih književnih objava i započinjao pisati da ponekad nije ni primjećivao da ih – potkrada i plagira, primjerice Bašagića! Ali, uzvinuo se u najplodnijeg romanopisca između dvaju svjetskih ratova, i takvog ga danas pamtimo

Amir Hasanović u rat je otišao iz školske klupe. Imao je tada osamnaest godina. Kao pripadnik različitih jedinica u sastavu Drugog korpusa Armije Bosne i Hercegovine, prošao je tokom četiri ratne godine brojna ratišta u Bosni i Hercegovini i bio dva puta ranjavan. Stav će u nastavcima objavljivati njegova sjećanja na saborce i ratne događaje u kojima je aktivno sudjelovao

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!