fbpx

Tajna historija srpskih vladara: OBRENOVIĆI – VLADARI SKLONI APSOLUTIZMU I INCESTU

Obrenovići su bili svi odreda apsolutisti. Demokratija je bila vjerovatno riječ koju su najviše prezirali. Bili su vješte diplomate i uglavnom prozapadne orijentacije. Bračni život obilježili su im mnogi burni i nesretni događaji, a i s potomstvom nisu imali sreće. Bili su skloni izopačenim i incestnim ljubavnim vezama i najomiljenije ljubavnice bile su im sestre, sestrične i tetke. Bludni i nemoralni život bio im je vjerni životni pratilac

Piše: Esad RAHIĆ

Novovjekovna srpska država imala je dvije dinastije: Obrenoviće i Karađorđeviće. Izdanci obiju dinastija, osim državničkih vrlina, imali su i ljudske mane koje su obično od historičara stavljane u drugi plan ili prikrivane jer bi njihovo isticanje potamnilo pozitivnu predstavu o njima.

Karađorđevići su, kao i njihov rodonačelnik Karađorđe, bili skloni psihopatskim ispadima nekontroliranog bijesa, popraćenog surovošću i nasiljem kojem bi ponekad bili izloženi ne samo njihovi najbliži saradnici već i članovi njihove najuže porodice. Karađorđe je pobio mnoge istaknute vođe Prvog srpskog ustanka, ali njegove žrtve bili su i rođeni otac Petar 1786. godine i brat Marinko 1806. godine.

Ono srpskih vojvoda što je preteklo iza Karađorđa najvećim dijelom likvidirao je njegov kum i njegov ubica Miloš Obrenović.

Rezultat je na kraju bio stravičan. Osmanlije su smaknule neuoporedivo manje istaknutih srpskih starješina u odnosu na Karađorđa i Miloša. Takozvana “sječa kneževa” po broju žrtava bila je značajno prevaziđena kontinuiranim egzekucijama koje su sprovodila dvojica srpskih voždova.

Ono što ih je spajalo bila je nezaježljiva i neutoljiva želja za vlašću i težnja da likvidiraju protivničku i konkurentsku dinastiju.

Lanac ubistava započeo je Karađorđe naredivši da se otruje Milošev polubrat vojvoda Milan Obrenović 1810. godine za vrijeme boravka u Bukureštu, u svojstvu člana ustaničke deputacije. “Trovanje vojvode Milana naredio je Karađorđe, a izvršio Lazar Vojnović”, saopćava Vuk Stefanović Karadžić u djelu Istorijski spisi.

Krvoločnu utakmicu nastavlja Miloš Obrenović ubivši kuma i vožda Karađorđa 1817. godine, a seriju zločina zatvorio je Karađorđev unuk Petar I Karađorđević u saradnji s grupom oficira zavjerenika koje je predvodio Dragutin Dimitrijević Apis, grozomornim ubistvom kralja Aleksandra I Obrenovića i kraljice Drage 29. maja 1903. godine. Nakon dužeg vremena, srpska javnost saznala je da pripadnici ove porodice nisu u potpunosti uništeni jer su još uvijek živi potomci Miloševog i Jevremovog polubrata Jakova.

Obrenovići su bili vičniji diplomatiji, a Karađorđevići ratovanju.

Obrenovići su, osim neiscrpne ljubavi prema vlasti i bogaćenju, nosili genetsku sklonost ka jednom od najvećih grijehova koje može počiniti čovjek: neukrotivi poriv prema incestu ili rodoskvrnuću.

PORODIČNA TRVENJA DINASTIJE OBRENOVIĆA

Rodonačelnik dinastije Miloš Obrenović, inače poznat kao veliki ljubitelj žena, doduše nije imao incestne ispade, ali u kneževini Srbiji svi su znali da je najveći i nedostižni srpski bludnik. Osim osmero zakonite djece s kneginjom Ljubicom (4 kćerke i 4 sina), imao je najmanje osmero vanbračne djece.

On bi svoje ljubavnice, nakon što bi shvatio da nose njegovo dijete, udavao uz miraz za svoje činovnike i oficire, uz njihova unapređenja. Kneginja Ljubica strahovito je patila zbog ponašanja njenog nevjernog muža, a jednom je prilikom potegla i kuburu i ubila jednu od Miloševih miljenica, lijepu Petriju. Miloša i Ljubicu nadživjelo je samo dvoje djece: kćerka Petrija i sin Mihailo, a Jelisaveta majku. Mada su ulagali napore u vaspitanje djece, nijedno njihovo dijete nije imalo jače zvanično obrazovanje. Kneginja Ljubica umrla je 1843. godine u progonstvu u Novom Sadu. Nije doživjela da oženi nijednog sina, ali je dočekala da uda kćerke Petriju i Jelisavetu.

Obrenovići su se ponekad okretali jedni protiv drugih. Tako je rođeni brat kneza Miloša Jevrem bio dio opozicije, tzv. ustavobranitelja, koji će biti uzrok da Miloš napusti vlast i Srbiju 1839. godine.

Nakon samo 26 dana vladavine umro je njegov stariji sin Milan od tuberkuloze, a na kneževski prijesto dolazi mlađi sin Mihailo. I on će doživjeti očevu sudbinu i biti otjeran sa srpskog prijestolja 1842. godine.
Međutim, nakon 16 godina izgnanstva, Obrenovići se ponovo vraćaju na vlast u Srbiji. Miloš je vladao ovaj put od 1858. do 1860. godine, a Mihailo od 1860. do 1868. godine.

Pošto je Miloš doživio duboku starost, a nije imao namjeru do posljednjeg daha da preda vlast svom sinu, Mihailo se pobrinuo da to ubrza. Podgovorio je dvorskog ljekara Belonija da uvjeri Miloša da ode na liječenje u Aleksinačku banju, a s obzirom na prirodu njegove bolesti, bio je srčani bolesnik, znalo se da će ga to ubiti. Poslije nekoliko dana, knez Miloš je iz banje vraćen polumrtav i kratko vrijeme iza toga preminuo je u svom konaku na Topčideru.

Na taj način Mihailo je faktički ubio svog oca i došao nečiste savjesti na kneževski prijesto. Miloš je stalno za života žalio što je rano preminuo stariji sin Milan, koji je, po njegovom mišljenju, imao daleko raskošniji vladarski talent od mlađeg sina Mihaila.

Mihailo je od 1853. godine bio u braku s mađarskom groficom Julijom Hunjadi de Ketelj. Na razočarenje Mihailovo, kneginja Julija mu nije rodila nasljednika, a osim toga, imala je i ljubavnika, grofa Karla fon Arenberga, što će biti uzrok raspada njihovog braka.

KNEZ MIHAILO – DUBOKO OGREZAO U INCEST

Mihailo Obrenović (1823–1868) bio je veoma sklon incestu. Već kada je imao 16 godina, neposredno pred dolazak na prijesto, počeo je flertovati sa sestrom od strica Ankom, koja je bila dvije godine starija od njega. Ona je bila kćerka Miloševog rođenog brata Jevrema. Kneginja Ljubica ovo je primijetila i prekinula ovu izopačenu i grešnu ljubavnu vezu. Nije isključeno da je inicijator ove čudne ljubavne storije bila Anka Obrenović, koja je bila poznata kao osoba kojoj moral nije bio jača strana. Već 1848. godine događa se još veći porodični incident. Te je godine na porođaju umrla Ankina sestra Jekatarina, koju su od milja zvali Katica, a koja je nosila Mihailovo dijete.

Iste je godine Anka rodila Katarinu, buduću ljubavnicu i nesuđenu suprugu kneza Mihaila.

Naredne godine iz vanbračne veze sa sedamnaestogodišnjom Slovenkom Marijom Berghauz iz Rogaške Slatine Mihailo je dobio vanbračnog sina Viljema, koji će biti poznatiji kasnije kao Velimir Mihailo Teodorović (1849–1899). To je jedini Mihailov i Milošev direktni potomak.

Anka se nakon smrti svog supruga proslavila još jednim nemoralnim činom. Sljedeća žrtva Ankinih zavodničkih čari bio je suprug njene pokojne sestre Simone, bogati zemunski i beogradski trgovac Jovan Germani. Ova skandalozna ljubavna veza bila je mjesecima predmet čaršijskih ogovaranja. Iz ljubavne romanse sa svojim zetom Jovanom Germanijem dobila je vanbračnu kćerku kojoj su dali, vjerovali ili ne, ime Simona, poznatiju pod nadimkom Simka. Simona je od rođenja obilježena žigom zabranjene i grešne ljubavi.

Jovan i Anka živjeli su i narednih godina zajedno i odvojeno na relaciji između Beograda i Temišvara. Germani joj je nudio i brak i da djetetu da svoje prezime. Anka je to odbila, a za Simku je samo tražila izdržavanje i plaćanje njenog školovanja. Prema Simki nije imala jednako nježna majčinska osjećanja kao prema drugoj djeci, što govori i činjenica da ju je, čim je Simka malo stasala, poslala je u njemački internat, gdje je boravila do majčine smrti. Anka je voljela kocku, luksuz, bogatstvo, špekulacije, lagodan život, a najviše državne spletke kojima će doprinijeti ne samo njenom tragičnim kraju već i gašenju dinastije Obrenović.

Anka je sve do smrti vodila buran ljubavni život. Imala je pregršt udvarača i ljubavnika. Zbog neuzvraćene ljubavi, na sebe je digao ruku i vaspitač njene starije kćerke Katarine Damjan Pavlović.
Nedugo nakon raskida s Julijom, Mihailo je ušao u novu ljubavnu avanturu s Ankinom kćerkom Katarinom, koja je tada imala 16 godina.

Neki izvori tvrde da se maloljetna Katarina zaljubila u svog bliskog rođaka, dok drugi govore da je bolesno ambiciozna Anka željela da joj kćerka postane kneginja po svaku cijenu i da je uz prijetnje i šamare prisiljavala Katarinu da Mihailu piše ljubavna pisma. Anka i Katarina su nakon smrti Ankinog muža Aleksandra Konstantinovića (temišvarski bankar i spahija), kojeg Anka nikad nije voljela i za kojeg je govorila da je dosadan kao smrt, često boravile i živjele, na poziv kneza Mihaila, na dvoru, što je još više pojačalo ovu grešnu ljubavnu vezu. Knez je planirao da se razvede od kneginje Julije i da oženi sestričnu Katarinu.

Knez Mihailo vjerio je tri dana pred smrt svoju mlađahnu rođaku i bio čvrst u namjeri da je oženi. Za Katarinu savremenici govore da je bila lijepa i umiljata, ali ne pretjerano oštroumna. Ovo je dovelo i do državne krize. Crkva je bila također protiv ovakvog braka. I predsjednik vlade Ilija Garašanin bio je protiv braka s Katarinom, zbog čega ga je Mihailo penzionirao 1867. godine. Cijela srpska javnost koja inače nije bila oduševljena niti Mihailovom ženom Julijom, zbog njenog mađarskog porijekla i katoličke vjere, još je više bila užasnuta i šokirana kneževom namjerom i odlukom da oženi sestričnu.

Narod je bio ogorčen i zbog prevelikog Ankinog utjecaja na kneza i na njegovu politiku. Osim toga, Katarina Konstantinović bila je 25 godina mlađa od Mihaila.

Brak i Ankin preveliki utjecaj spriječili su atentatori radikalsko-karađorđevske orijentacije. Dok se šetao Košutnjakom sa svojom vjerenicom Katarinom i budućom taštom Ankom Pomodarkom (koju su tako zvali zbog modernog načina života),i Ankinom majkom Tomanijom (kćerkom vojvode Ante Bogićevića), zavjerenici su hicima iz pištolja smrtno ranili kneza. Atentatori su bili braća Kosta, Pavle i Đorđe Radovanović. Atentatore je spazila vojska i uhapsila ih. Neki su bili ranjeni prilikom bjekstva.
Svojim tijelom Anka je hrabro pokušala da ga zaštiti, ali i ona je tom prilikom ubijena. Katarina je ranjena, ali je ipak preživjela, dok je baka Tomanija prošla bez fizičkih ozljeda. Anka je poginula braneći svog brata od strica, svoju prvu ljubav i svog budućeg zeta. Istog je dana uhapšenim atentatorima suđeno i strijeljani su u ponoć na Karaburmi.

OBRENOVIĆI NASTAVLJAJU NESLAVNU TRADICIJU

Ali lutanja Katarine, unuke Jevrema Obrenovića, od incesta do incesta tek su počela. Ona se pokazala još talentiranija u zavođenju bliskih rođaka, pa čak i drugova svog sina Vojislava. Već poslije pet mjeseci, a iste 1868. godine, Katarinu su udali za generala Milivoja Petrovića Blaznavca. Blaznavac je bio 24 godine stariji od Katarine. U to vrijeme on je obnašao funkciju prvog namjesnika maloljetnom knezu Milanu Obrenoviću, koji je bio unuk Jevremov, a sin njegovog jedinca koji je također nosio ime Miloš. Za Blaznavca su za sve vrijeme kružile glasine da je jedan od osam Miloševih vanbračnih potomaka, odnosno da je Ankin polubrat, a Katarinin ujak. Iz ovog braka rodili su se sin Vojislav i kćerka Milica, koja je preminula kao dijete. Aprila 1873. godine Blaznavac umire, a Katarina u cvatu mladosti ostaje udovica.

Katarina nije dugo žalila supruga i gubila vrijeme. Udala se za svog bliskog rođaka Mihaila Bogićevića Ociku. On je bio ministar građevine i gradonačelnik Beograda. Pod pritiskom bake Tomanije, crkveni velikodostojnici su ih vjenčali, iako joj je i Ocika bio majčin brat od ujaka.

Mladenci će se preseliti u Austro-Ugarsku. Kasnije se opet vraćaju u Beograd, gdje je Ocika bio major. Nisu imali djece pa su usvojili Delfu Ivanić, koja će kasnije postati poznata srpska slikarka i humanitarni radnik.

Kada joj je Ocika dosadio, napustila ga je i započela ljubavnu avanturu s mladim prijateljem njenog sina Vojislava, koji je bio 18 godina od nje mlađi. Kao raspuštenicu, finansirali su je njen sin i polusestra Simka.

Katarina Konstantinović završila je svoj bludni i grešni život 1910. godine u Nišu, u kojem je njen sin tada vršio vojnu službu, u 62. godini života. Sahranjena je u Beogradu. Te iste godine preminuo je i njen sin Vojislav.

Anka je ostavila iza sebe sina, kapetana Aleksandra Konstantinovića. I on je djelimično zapao u rođačke ljubavne skandale, ali se brzo povukao. Naime, prva velika ljubav njegovog bliskog rođaka kneza, a od 1882. godine kralja Milana Obrenovića bila je bogata i lijepa beogradska udovica Leposava Novaković. Toliko se Milan u nju zaljubio da je bio spreman zbog nje i prijesto napustiti, ali Leposava mu to nije dozvolila. Ona se povukla iz njegovog života, ali međusobne jake emocije i dalje su trajale i nakon Milanove ženidbe s Natalijom Keško. Kad je knez saznao da njegov rođak Aleksandr Konstantinović često posjećuje njegovu neprežaljenu ljubav Leposavu, zamalo ga je uhapsio, ali uplašeni Aleksandar se brzo povukao iz ove ljubavne avanture.

Beogradske torokuše prenosile su priče koje su stizale i do Natalije, da Milan i dalje tajno povremeno posjećuje Leposavu. Pri prolasku od dvora prema Topčideru fijaker s vladarskim parom morao je proći pored Leposavine kuće na Topčideru, a ona ih je dotjerana i nakinđurena gledala s balkona svoje kuće. Na kraju je Natalija natjerala Milana da iseli svoju veliku ljubav iz Topčiderske ulice u drugi beogradski kvartir.

Aleksandar Konstantinović oženio se s Milenom Opuić i dobio kćerku Nataliju, koja će se, kad odraste, udati za crnogorskog princa Mirka, što ih je poslije smrti kralja Aleksandra I Obrenovića stavilo u poziciju prvog pretendenta na srpski prijesto. Još je jedan pokušaj Ankinih potomaka da dođu na prijesto propao jer je na to mjesto došao Karađorđev unuk Petar. Potomci Mirka i Natalije danas žive u Francuskoj.

I novi knez Milan Obrenović nastavio je utabanim stazama incesta svojih predaka. Bio je ljubavnik svoje tetke Simone Simke Germani, a i njegova supruga, kraljica Natalija Keško mu je također bila bliska rođaka. Tadašnji austrougarski konzul u Beogradu Benjamin Kallay bio je dobro upućen u ljubavnu vezu Milana i Simke, o čemu on piše 1874. godine, a kasnije zapisuje da mu je Simka dosadila i da ima namjeru da je ukloni tako što će je udati.

Simka se udala za rumunskog vlastodršca Aleksandra Lahovarija i postala najutjecajnija žena u Rumuniji poslije kraljice. Umrla je 1915. godine, a njen brat Aleksandar Konstantinović godinu dana ranije.

KRAJ DINASTIJE OBRENOVIĆ

I taman kad se pomislilo da su incestni i drugi ljubavni skandali vladara iz dinastije Obrenović prestali, da toj priči nema kraja, pokazao je zadnji vladar iz dinastije Obrenović – Aleksandar Obrenović (1889–1903).

Njegova ženidba s 13 godina starijom udovicom Dragom Mašin, za koju su po prijestolnici kružile raznovrsne priče o njenom burnom udovičkom ljubavnom životu, a koja uz to nije mogla da mu rodi nasljednika, prelila je i onako prepunu čašu nezadovoljstva. Nesretni kraljevski par surovo je i nemilosrdno ubijen na dvoru 29. maja 1903. godine. Podsjetimo se da je isto 29. maja, ali 1868. godine ubijen i knez Mihailo.

Tako je prestala vladavina dinastije Obrenović, a nastavljena vladavina Karađorđevića. Obrenovići su bili svi odreda apsolutisti. Demokratija je bila vjerovatno riječ koju su najviše prezirali. Bili su vješte diplomate i uglavnom prozapadne orijentacije. Bračni život obilježili su im mnogi burni i nesretni događaji, a i s potomstvom nisu imali sreće. Bili su skloni izopačenim i incestnim ljubavnim vezama i najomiljenije ljubavnice bile su im sestre, sestrične i tetke. Bludni i nemoralni život bio im je vjerni životni pratilac.

Ipak, Srbija im mnogo duguje. Oni su vratili Srbiji državnost, i to najprije u obliku poluautonomije 1815. godine, zatim autonomije od 1830. godine i neovisne države od 1878. godine.
Sačuvali su i odbranili Srbiju od vanjskih neprijatelja, ali nisu uspjeli odbraniti sebe od unutrašnjih neprijatelja i od poroka. Na kraju, ova druga karakteristika njihove vladavine ih je uništila i nepovratno otjerala i izbrisala s historijske scene.

PROČITAJTE I...

Površinski kop Turija nalazi se nekoliko kilometara od centra Banovića. Tu će, blizu mjesta gdje je upravna zgrada PK Turija, na jednom brežuljku, u budućnosti biti izgrađena TE Banovići. Na ulazu u PK Turija dočekao nas je tehnički rukovodilac površinske eksploatacije Ekrem Demirović. Već nakon nekoliko rečenica jasno vam je da je to čovjek koji poznaje svaki pedalj površinskog kopa od nekoliko kvadratnih kilometara. Čovjek koji zna svaku mašinu, iako ih na kopu rade deseci, od kamiona dampera, preko buldožera, gredera, rovokopača, utovarivača, bušilica do dizalica. Čovjek koji poznaje svakog radnika bez obzira na to što ih radi tu nekoliko stotina u tri smjene. Ekrem o rudniku zna sve

Historičari kažu da je Müllerova (Milerova) vila izgrađena 1912. godine, i to kao bolnica za radnike u fabrici sode pa su je zvali fabrikšpital. Prvi upravitelj bio je čuveni doktor Adolf Hempt, a u vilu je pretvori Fritz Müller, treći direktor sodare

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!