fbpx

Tajna “dosjetke” o akademiku Simiću i mit o “repiću” Husnije Čengića

Bio sam u jutarnjoj smjeni i Knjižnici “Bogdan Ogrizović” kad me negdje oko 11 obavijestiše da se javim na telefon. Nazvao je tajnik Društva književnika Hrvatske Alojz Majetić. Veli mi da ima jednu tužnu obavijest i jednu molbu u vezi s njom. “Recite, Majetiću...”, rekoh. “Vidite, jutros je umro naš član Enver Čolaković. Netko se u ime Društva mora na Mirogoju oprostiti od njega. Zbog toga Vas zovem...”

 

Piše: Ibrahim KAJAN

Od Trga Republike uputio sam se s Džemaludinom Alićem, pjesnikom i novinarom, do dopisništva Oslobođenja, u kojem je odnedavno zaposlen. Šef mu je Enes Čengić.

Prisjetih se jednog drugog Čengića čije ime već dugo malo-malo pa pročitam ili čujem – ime Husnije Čengića, međuratnog pjesnika. U šetnji do Martićeve velim Aliću kako nikad i nigdje nisam pročitao nijednu Husnijinu pjesmu. Znam da je u Knjizi drugova, ali ne znam je li ta knjiga ikad izašla u novom izdanju. Baš dobro da se kod Enesa raspitam o Husniji. Možda su i rodbina.

“IMA LI HUSNIJA…”

“Najbolje da sad izađeš sa mnom u dopisništvo, Enes bi trebao biti gore”, predloži mi Alić. “Osim Lidijine kafe, sigurno ćeš dobiti i Enesovu brošuru Šezdeset godina života i šest miliona knjiga Branka Ćopića, objavljenu u čast proslave književnikova jubileja pod pokroviteljstvom naše firme.”

I baš kad smo ulazili u dopisništvo, Krklec je izlazio. Čengić nas odmah pozva u svoju kancelariju. Na stolu je bilo i slatka i slana, i ljutog i slatkog, pa dok sam lutao pogledom po ljepotama, Enes mi već ispisa posvetu na knjižici: “Svom jaranu Ibrici Kajanu, srdačno, Enes Čengić, Zgb, 12/VI 75.”

U neko ću doba upitati Enesa što sam naumio: “Zanima me, Enese, ko je ‘socijalni pjesnik’, ‘krležijanac’, Husnija Čengić. Je li živ, ima li bilo kakva njegova knjiga…, i jeste li u rodu?”

“Svi su ti Čengići u rodu, a čovjek je i živ. Živi u Zagrebu.”

“Znam da je bio blizak s Augustom Cesarcem”, rekoh.

“Istina je, nije bio samo blizak po idejama, nego mu je bio i svojta”, reče mi podatak koji nisam ni u snu očekivao. “Kako svojta”, upitah. “Husnija mu je bio zet, oženio se s Ivkom, najmlađom Augustovom sestrom.” Mom iznenađenju zaista nije bilo kraja – nikad to ni od koga nisam čuo.

Cesarec je nerijetko dovodio prijatelje u svoj dom, pa i Husniju. Bio je drag porodici, majci, braći i sestrama. Posebno najmlađoj, Ivki. Augustovi roditelji su radnici, otac tesar, a majka Kornelija kćer siromašnog krojača. Poznanstvo s Ivkom s vremenom se, kako to obično biva, pretvorilo u plamteću ljubav. Vjenčali su se.

U jednoj pauzi između rečenica Enes se nasmije, osloni bradu na šaku govoreći: “E, sad ću ti reći nešto nevjerovatno!” “Meni je sve ovo – nevjerovatno”, rekoh iskreno.

“Nedugo nakon vjenčanja Ivke i Husnije, majka Kornelija pitala je svoju Ivku, bojažljivo, izdaleka: ‘Nešto bih te pitala, ali se jako bojim da se ne naljutiš.’ Ivka ju je iznenađeno pogledala i ohrabrujući rekla: ‘Pitajte, mama!’ ‘Čula sam… da muslimani imaju na dnu kičme… jedan mali repić, je li to istina…’”

Ivka se od srca nasmijala i odmah je utješila svoju dobru, priprostu majku “da ni muslimani ni Bosanci nemaju nikakve repove, niti su ih ikada imali”.

Bio sam zapanjen i nisam vjerovao Enesu, pa sam mu to i rekao. “Živa je istina, to mi je ispričao sam Husnija, a ti kako hoćeš.”

U tom braku rođen je njihov sin Sinan.

Danas na groblju Mirogoj, u Aleji Hermanna Bollea, nad grobom br. 27, na crnoj mramornoj ploči piše: Porodica Cesarec i Čengić: August, Kornelija, Ivka, Husnija. Ispred nje, naknadno je bijeli pijesak prosut po grobu, postavljena niska, trokutasta betonska struktura, na kojoj je ispisano ime sina Ivke i Husnije: Sinan Čengić. Uz svako ime godina rođenja i godina smrti.

HRVATSKI PISAC, BOSANSKI SRBIN, AKADEMIK SIMIĆ

Kraj je januara, godina 1976. Nekoliko mjeseci nakon premijernog emitiranja moje dramske obrade pripovijesti Novaka Simića na Radiju Zagreb susrećem autora u Ilici, u blizini Oktogona, s Duškom Arežinom. Pozdravljam ih pa pitam autora je li mu se svidjela moja dramska vizura njegove pripovijesti, a on lakonski odgovara samo jednom rečenicom: “Bolja je tvoja radiodrama nego cijeli scenarij za film Ljubav i bijes!” Izgovorio ju je tonom kojim se ohrabruje mlađi, a vjerovatno i nepravedno ironizira stariji, od kojeg se, možda, očekivalo više.

U novinama sam već vidio najavu snimanja tog filma za koji je scenarij napisao Bakir Tanović po predlošku Novakove pripovijesti Zapis o Simeunovici i Ahmet Jusufu.

“Inače, Ibrahime, hvala ti na onim toplim redovima što si mi ih uputio sa stranice Vjesnika.” Riječ je o zapisu što sam ga, 21 dan nakon Novakova rođendana, 27. januara, objavio u tom dnevniku u čast njegove 70. životne obljetnice, te njegovih 40 godina književnog djelovanja. Imponirao mi je svaki bosanski čovjek koji je u Zagrebu stekao svoje ime po djelu koje su ljudi cijenili. Prvi pasus tog mog teksta (Pozdrav Novaku Simiću) glasio je ovako: “Čarolija bosanskog jezika, kako bi kazala Isidora Sekulić – evo, zašto ne bismo rekli, u Novaku Simiću nalazi jedan od najburnijih i najljepših izvora. Četrdeset ga godina oblikuje, daje mu novi sjaj, otkriva stari. Pripovijedačka Bosna – sintagma koja mnogo znači, pribrojava ovoga velikog pisca onima koji osmišljavaju svijet…”

Pročitao sam njegove knjige iz biblioteke posuđene– i Brkiće iz Bara, i Braću i kumire, i Voćnjak, i knjige novela, među kojima su antologijske Nepoznata Bosna i Suton Tašlihana.

“Novak Simić je rođen u Varešu, u siječnju 1906. U Zagrebu upisuje i diplomira Visoku ekonomsko-komercijalnu školu, te je od studentskih dana do današnjega, naš sugrađanin, neprestani tumač dramatskih i lirskih virova života. Upečatljivošću svojega kazivanja Novak Simić se ubraja u one čarobnjake riječi i društvene analitičare kakvih smo malo imali u našim književnostima. Po motivima i koloritnosti pripovijedanja, najbliži su mu Andrić i Kikić…”, pišem, među ostalim, u tom davnom tekstu iz mladih dana.

Podsjetio sam i na podatke o njegovim prvim književnim objavama, o zbirci pjesama Čađa i trava, o uredničkoj poziciji i autorstvu u uvijek isticanoj, “ljevičarskoj”, buntovnoj Knjizi drugova, zabranjenoj netom je izašla u Zagrebu godine 1929.

ŠIMIĆEVE I SIMIĆEVE PROVALE

Kad smo došli do kafića pod neboderom uz Trg Republike, Novak odbi ući na espreso “snogu” – “Hajte vas dvojica, ja ne gustiram ništa nabrzaka…” – pa Duška i mene pozdravi i produži do tramvaja. Prilazeći visokom stolu bez stolica, uz stakleni zid prema Ilici, Duško pojašnjava: “Novak ne pije kavu bez rahat-lokuma. Nabavlja po prijateljima iz Bosne, uvijek po dvije kutije. Jednu zadrži doma, a drugu odnese konobaru u ‘Corzo’, pa kad dođe na kavu, konobar mu je servira s lokumom.”

Duško Arežina zaposlen je u Vikendu kao novinar, a u nekoliko je časopisa revnosni književni hroničar i kritičar. Porijeklom je iz Mrkonjić-Grada. Novaka poznaje i iz privatne perspektive, a ne samo kao urednika u Zori, prevodioca i pisca. Znao je i anegdote koje su se “provaljivale” na Novakov račun, osobito peckanje Stanislava Šimića, najmlađeg brata Antuna Branka. Priča Duško da se još pamti kako su jedan drugom “žestoko čestitali” izlazak svojih knjiga, Šimić Novaku za roman Braća i kumiri (1954), a Novak Šimiću za stihozbirku Gnjev i pijev (1956). Šimić je s društvom sjedio u Klubu Društva pisaca kad je mimo njega prošao Novak. Šimić mu dovikne: “Novače, jedva ti pročitah roman… Sračka i krompiri?” Novak se osvrnu i hitro odgovori: “I ja sam ovu tvoju, Gnoj i napoj.”

Šimić osjeti žaoku, pa će: “Mudrac si ti, mudrac, uvijek zaštićen”, a neki njegov pajtaš zločesto dometnu: “I Pavelić te čuvao, akademiče, kao što te i ovi danas čuvaju.” (…)

Nisam baš razumio šta bi to trebalo značiti, ali ne upitah – pa mi to zadugo ostade tajnovito, a nedovršeno. Kazat će mi se – pedeset godina kasnije!

ENVER JE NAPUSTIO NAŠ SVIJET

Bio sam u jutarnjoj smjeni i Knjižnici “Bogdan Ogrizović”, kad me negdje oko 11 obavijestiše da se javim na telefon. Nazvao je tajnik Društva književnika Hrvatske Alojz Majetić. Veli mi da ima jednu tužnu obavijest i jednu molbu u vezi s njom. “Recite, Majetiću…”, rekoh. “Vidite, jutros je umro naš član Enver Čolaković. Netko se, u ime Društva, mora na Mirogoju oprostiti od njega. Zbog toga Vas zovem.” “Ali”, zamucah, “ja bih radije da to predložite Nusretu Idrizoviću, oni se odavno poznaju, bliski su, a Nusret je nedavno priredio po Legendi o Ali-paši radioroman, netom emitiran…” Majetić me prekide: “Razgovarao sam s Nusretom, on mi je Vas i preporučio – jer on ne može, ne može upravo zbog te bliskosti, jednostavno ne može, preosjetljiv je…” Tada sam prihvatio.

Dva ili tri dana nakon smrti izašao sam iz tramvaja kod džamije, krenuo kroz Tomašićevu prema adresi Čolakovićevih u Martićevoj. Na ulaznim vratima Tomašićeve 12 spazih Husein-efendiju Đozu, glavnog urednika lista Preporod, i akademika Hamdiju Ćemerlića, pa priđoh da ih poselamim. Usput im rekoh za rahmetli Envera i pokop na koji sam se upravo uputio. “Nek’ mu je rahmet veliki”, rekoše, pa se i mi rukovasmo i raziđosmo.

Ulazna vrata Enverova stana bila su otvorena. Upravo su izlazili Enverovi sinovi Esad i Zlatko i supruga Stella. Izjavio sam saučešće. Obavijestio gospođu Stellu da ću se ja, na prijedlog tajnika DKH, u ime Društva oprostiti od Enesa. Neko se od njih pobrinuo da me upozna s čovjekom koji će me autom prevesti do groblja.

Uz pripremljeni, otvoreni grob u koji je, sudeći po nadgrobnoj ploči porodice Podvinc, već bilo sahranjenih, primaknuta su pogrebna kolica s Enverovim kovčegom. Okupljeni ljudi su čekali.

Meni nepoznati čovjek, primaknut kovčegu, s papira je čitao stihove.

Tada je lijes spušten i prekriven zemljom.

U sjećanju su mi ostale i riječi Radivoja Grgeca, ali ne znam jesu li na grobu izgovorene, ili sam ih čitao u Maruliću, časopisu Hrvatskog književnog društva sv. Jeronima, koji je uređivao i u kojem je i Enver bio član uredništva. Marulić je bio gotovo jedino mjesto u kojem je Enver nakon rata imao kakvo-takvo književno utočište do kraja života.

Neko mi je dao znak da je trenutak da se oprostim od dragog prijatelja koji se napatio i nagutao velikog straha na ovom svijetu. Toliko da su ga njemu najdraži, ne bez razloga, zvali Zekom.

 

PROČITAJTE I...

“Podsjetio si me na mene, na moju mladost, pjesmu, igru, narodna veselja, teferiče, na momke koji su me begenisali i iza akšama dolazili pod moj prozor, dozivali me, ja se nisam odazivala, to se nipošto nije smjelo, takav je adet bio, a prijala su mi ta dozivanja, svake večeri su dolazili pod moj prozor, a ja bih sjedila na krevetu i po glasu razaznavala ko je ko... Bila sam lijepa, sine, plaho lijepa, pa su zato i dolazili, molili da se pojavim na pendžeru, makar na časak da me vide...”

Odlazak saborca, čak iako ga nisi poznavao, nikad nije jednostavan. Premda naokolo gori, za tebe u tom momentu sve prestane. Kao bez zvuka, jednim sam okom gledao u njegovo lice, a drugim u vojnike koji su pucali. A onda se odjednom vratiš, kao da izroniš. Mirniji, staloženiji, odlučniji

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!