fbpx

T-84, ZOLJA I ŠEHID

“Edine, jesi li normalan? Vrati se u rov. Edineeee....!”, vikao je iz sveg glasa Osman. Agresorska pješadija nadirala je lijevim krilom zaštićena “pragom” i tenkom, koji su bjesomučno tukli po liniji. A Edin, slijep i gluh za sve oko sebe, smirenim, uvježbanim pokretima razvlačio je “zolju”, postavio je na rame i nanišanio pravo u grdosiju koja se uz brektanje i huku kretala naprijed. Odjednom mi se činilo da se to događa negdje drugdje, u nekoj drugoj stvarnosti, nisam registrirao nikakve zvukove, sve kretnje bile su kao na usporenom filmu

 

 

Piše: Amir HASANOVIĆ

Svitalo je. Pramenovi jesenje magle još su se vukli uz obronke brežuljaka što su se nastavljali na posavsku ravnicu. S grana su kapale kapi nalik kišnim. S naporom otvorih oči i u polumraku jesenjeg praskozorja počeh razaznavati konture improvizirane spavaonice, u koju je polahko ulazilo jutro. I drugi su se vojnici počeli meškoljiti, a neki su već, sjedeći na spužvama, koje su im bile ležajevi, počinjali svakodnevni ratni, jutarnji ritual.

Kroz svijest mi sijevnu saznanje da tog jutra preuzimamo liniju od neke srebreničke jedinice. Ispravim se i, protrljavši snene oči teškom mukom, u rancu pronađem peškir, četkicu i nešto što je ličilo na pastu za zube koju nam je dao efendija Mujo iz “Merhameta”. Stresajući se od rane oktobarske hladnoće i ostataka sna u tijelu, obavim nabrzinu “jutarnju vojničku toaletu” i počnem pakovati ranac i rezervnu municiju. Sada je u spavaonici, koja je nekada bila proizvodna betonska hala neke građevinske firme iz Gradačca, bilo mnogo življe. Borci manevarske čete, naviknuti na ovakva jutra, bez mnogo riječi, uz poneku usputnu primjedbu, pripremali su se za polazak na još jednu nepoznatu liniju.

S vrata hale začu se prigušeni glas komandira čete. Požurivao je borce jer je smjenu trebalo obaviti što prije, dok u dolini i po obroncima brežuljaka ima magle, kako bi se i četa koju mijenjaju mogla sigurno vratiti u Gradačac.

Haris mi šutke pruži nedopušenu cigaretu. Prihvatim je, isto tako bez riječi, i strastveno povučem jedan dim. Kod ulaska u rasklimatani kamion, koji će nas odvesti do industrijske zone, okliznuh se i umalo ne padoh iz kamiona. “Nije valjda loš znak”, pomislim i smjestim se pored Harisa, koji me je pridržao rukom da ne padnem.

Vožnja je potrajala petnaestak minuta. Borci iz Gračanice kunjali su, na njima se nije mogla primijetiti zabrinutost što idu na još jedno ratište, što im je ova linija potpuno nepoznata, što nemaju dovoljno municije i što idu u neizvjesnost. Na sve su to bili navikli. Od industrijske zone do linije trebalo je pješice preći skoro tri kilometra, uz obronak koji je odvajao nepreglednu posavsku ravnicu od prvih brežuljaka planine Trebave, a koja se prostirala sve tamo do njihove rodne Gračanice.

Izašli smo iz kamiona i krenuli polahko pješice. Na polovici puta, nekoliko stotina metara ispod prijevoja preko kojeg se spuštalo u liniju rovova, zastadosmo da se odmorimo i ispušimo posljednju cigaretu prije preuzimanja smjene. Dok smo se još vozili kamionom, čule su se detonacije i jeka pješadijskog naoružanja. Sada, dok smo se približavali liniji, sve su jače odjekivale detonacije granata teškog kalibra kojim je gađana naša linija odbrane.

Ubrzo smo ušli na liniju. Komandir iz Gradačca rekao nam je da ljudi koje mijenjamo neće na odmor nego da ostaju tu s nama. Od pucnjave i detonacija granata jedva se čulo šta čovjek govori. Nisu to više bila pojedinačna ispaljenja, nego se sve pretvorilo u neprestani huk i grmljavinu, kao da je došao smak svijeta. “Ovo neće proći bez belaja”, promrlja i skloni se pod grudobran jedan od momaka iz Gračanice. Zemlja je podrhtavala i prenosila detonacije, a s balvana iznad njegove glave runila se zemlja i padala mu na kapu i za vrat. On to nije osjećao, bio je zatečen silinom artiljerijske vatre. Zbunjeno je provirivao preko grudobrana i pratio približavanje vatrenih vodoskoka zemlje i olova, izazvanih detonacijama mina i granata.

Odjednom mi se u glavi razbistrilo. Počeo sam razmišljati racionalno. “Treba skloniti ljude u zemunicu, a na osmatračnici ostaviti jednog čovjeka”, doviknuo sam u samo uho Harisu, koji se sklupčao pored njega. “Ostat ću ja”, odgovori Haris, “a vi se vratite u zemunicu. Dok granatiraju, neće krenuti pješadija. Zvat ću vas ako nešto primijetim.”

Nijemim pokretom glave potvrdio sam da se slažem i potrčao natrag u polumrak i sigurnost zemunice. Dva borca, dva stara poznanika, i ja naredni sat proveli smo sklupčani jedan pored drugog osluškujući detonacije. Muk je prvi prekinuo plavokosi Nedim, koji je, i pored ratne gladi, još imao desetak kilograma viška: “Da hoće ‘čete’ već jednom krenuti u napad. Ubi me ovo čekanje.” – “Krenut će oni kada njima bude odgovaralo, baš će tebe pitati za mišljenje”, odgovori mu s podsmijehom Osman. Edin, Edo, kako smo ga zvali, uglavnom je šutio. “Nešto će se gadno desiti”, reče ustajući, “imam neki predosjećaj.” Gurnem ga rukom nazad i rekoh mu da ne kukumači. – “Ma jučer, kad je linija pomjerena nazad, znao sam da će nas dopasti ovo, a bit će haos sigurno”, dodao je.

Gledao sam ga dok je rukom trljao glavu ispod šljema. Odjednom nas iz našeg razgovora prenuše povici: “Četnici, četnici!”

Istrčao sam iz zemunice na lijevu stranu otvora, a onda i Edin za mnom. Razgledao sam lijevo-desno, ali od dima granata slabo se šta vidjelo. Pucnjava je dolazila s desne strane linije, ali je visoki grudobran zemunice zaklanjao vidik. Proletimo kroz zemunicu i izađemo na desnu stranu. Ono što sam ugledao zaledilo mi je krv u žilama. Iza kuća, na kraju puta koji je zavijao iza šumarka, ugledah poznate obrise “prage”, dok se s druge strane čulo turiranje još jednog oklopnog vozila. Kad se iza kuće ukaza tenkovska cijev, po karakterističnom proširenju na sredini prepoznah najstrašnije oklopno oruđe u ovom ratu – tenk T-84.

Pošto sam znao da se lijevo od našeg rova, malo isturen, nalazi protuoklopni rov, s nestrpljenjem i strahom bacao sam tamo pogled. “Šta čekaju, pobogu”, pomislih, “neće ih valjda pustiti u rovove?!”

Kad se začula pucnjava iz neposredne blizine, znao sam da to Osman i Nedim otvaraju vatru na povijene siluete koje su izranjale iz šumarka. I sam sam nanišanio i počeo kratkim rafalima slati vrele rijeke olova. Ponovo zatutnji “praga”, rasprsnuše se projektili po granama iznad moje glave, ali sam i dalje, sistematično, kratkim rafalima kontrolirao prostor ispred svog rova. Nakon što nas je zaslijepila nova detonacija, bio sam siguran da je i naš rov čelična grdosija uzela na nišan.

Kad se na nas prosu zemlja, kroz huk pucnjave Edin povika iz sveg glasa: “Ima li ranjenih?!” Dajući mu odričan znak, kao nepopravljivi veseljak, Haris je imao snage dodati: “Znaju četnici gdje je najtvrđe, malo im ‘praga’ pa i tenk dovukli.” Na trenutak umiren, ponovo sam pogledao preko ivice grudobrana. U pomoć neprijateljskoj pješadiji krenuo je i tenk, bljujući vatru u pokretu iz “Browninga”. Protuoklopnjak u koji smo se uzdali, kao zainat, i dalje se nije oglašavao. Kao hipnotiziran, gledao sam u čeličnu grdosiju koja je gmizala prema našem rovu. Odjednom primijetih visoku siluetu kako se otkide od jednog žbuna, stotinjak metara ispred tenka. Nisam morao pogađati ko bi to mogao biti; okrenuo sam se oko sebe i vidio da nema ni Edina ni “zolje” koja je bila naslonjena na ulazu u zemunicu. Instinktivno sam, više srcem nego razumom, znao da je to on.

“Edine, jesi li normalan? Vrati se u rov. Edineeee….!”, vikao je iz sveg glasa Osman. Agresorska pješadija nadirala je lijevim krilom zaštićena “pragom” i tenkom, koji su bjesomučno tukli po liniji. Osjetio sam neku nelagodu, neku muku u želucu. Osjetio sam strah od bezizlazne situacije. A Edin, slijep i gluh za sve oko sebe, smirenim, uvježbanim pokretima razvlačio je “zolju”, postavio je na rame i nanišanio pravo u grdosiju koja se uz brektanje i huku kretala naprijed. Ja sam to gledao potpuno paraliziran, bez glasa. Odjednom mi se činilo da se to događa negdje drugdje, u nekoj drugoj stvarnosti, nisam registrirao nikakve zvukove, sve kretnje bile su kao na usporenom filmu.

“Pucaj! Šta čekaš”, pokušao sam da viknem, ali nisam bio siguran da li sam to učinio ili sam samo pomislio. Kupola tenka poče se okretati prema Edinu. On je u klečećem stavu, s nogom isturenom naprijed, mirno nišanio i čekao najpovoljniji trenutak. Osman ne izdrža pa skoči i pognut potrča tranšejom prema lijevoj strani na kojoj se nalazio protuoklopni rov. Protrčao je pored nekog borca koji ga pokuša zadržati, ali on se, kao opijen, otrgnu i baci na grudobran.

Pucanj tenka i ispaljenje “zolje” slili su se u jedno. Jutarnji povjetarac polahko je tjerao dim prema padinama brežuljka. Tenk iskrivljene kupole vrtio se u mjestu, a na seoskoj cesti ležao je Edin. Gotovo nepokretan, s ispaljenom “zoljom”, koju je još čvrsto stiskao u ruci.

Više me ništa nije moglo zadržati. Ne osvrćući se na pucnjavu i zvižduk metaka, skočio sam i pretrčao do njega. U tih nekoliko trenutaka ništa nisam ni vidio ni čuo, a nije mi bilo ni važno. Bio sam potpuno izgubljen. Zgrabio sam ga ispod pazuha i povukao prema tranšeji. Nisam smio pomisliti na najgore. Osman se hvatao za glavu i snebivao govoreći: “Pobogu, dijete, šta uradi?!” Desno od nas, Nedim je bjesomučno tukao po četnicima iz svog mitraljeza.

Stropoštao sam se u tranšeju skupa s Edinom. Brzo su pritrčali ostali vojnici. Glava mu je bila sva u krvi, teške povrede desne noge i grudnog koša. Dva su ga momka previjala dok su ljudi preko nas pucali. Skinuo sam šljem i stisnuo mu ruku. Poželio sam da mu tim stiskom dadnem svoje snage, barem dio svog života. Podigli su ga na nosila i trčeći odnijeli niz tranšeju. Ostao sam sam…

Sjedio sam nepomično, ništa oko sebe nisam čuo, ništa osim nekog zujanja u ušima. Opet me prenu galama. Nedim je, pojedinačno pucajući, vikao: “Bježe, eno ih bježe, udri ih sad!”

Tamno nebo rasulo je krupne kapi kiše po nama. Pucnjava je odavno prestala. Tenk, svaljen pored ceste, dogorijevao je dok se iz njega još dizao jak stup dima. Navukao sam šatorsko krilo na glavu i zagledao se u daljinu, u brda. Ondje gdje se nazirala Trebava, gdje se sastavljalo nebo s planinom. “Evo Fikreta”, neko reče, i ja se u isti mah okrenuh.

Fikro pozdravi podižući ruku. Udarivši me po ramenu, upita: “Kako je, momci? Bogami, izdržaste.” Osman je blijedo gledao u njega. Taman zazinuh, kad Nedim upita: “Šta je s Edinom komandire?” Okrenem se i pogledam u Fikreta. Stajao je spuštene glave dok se kiša slijevala niz njegovo lice. “Momci, Edin nije izdržao, preselio je u ratnoj bolnici, dolje u Međeđi. Nisu ga stigli transportirati za Tuzlu, imao je velike povrede glave, izgubio je dosta krvi…”

Uzeo sam pušku i krenuo niz tranšeju. Fikret je još pričao, ali više ništa nisam čuo. Išao sam vukući noge. Kiša je padala i preko šljema mi se slijevala niz lice. Slijevala i miješala sa suzama. Nije me bilo stid dok sam prolazio, nije me bilo stid niti me bilo briga. Čuo sam Nedimov glas kako me doziva, ali se nisam osvrtao. Nisam više imao snage da se okrenem, niti za bilo šta. Jedino što sam tada vidio bilo je nasmijano lice našeg Edina, koje sam takvo htio zapamtiti i kojeg se i dan-danas takvog sjećam. Veselog i nasmijanog… I tako će ostati do zadnjeg dana.

 

PROČITAJTE I...

Nakon što je Nedžad, ne bez napora i svako malo brišući znojno čelo, pročitao pitko i vješto sročen sažetak voluminozne knjige, red je došao na promotore, ali, premda obojica više no kompetentni, opet nažalost i na opće čuđenje i komešanje prisutnih u sali, o samoj knjizi nisu rekli gotovo ništa. Nedžad je, pak, i začuđen i zatečen, oborene glave netremice gledao u imaginarnu tačku, komešanje i šaputanje u publici bivalo je sve jače

: Temperatura je lagano rasla cijelo poslijepodne. U 7 navečer već sam gorio. Sestre su mi golo tijelo uvile u hladnu mokru plahtu. Pred jutro je temperature gotovo nestalo. Na viziti liječnik reče da će pričekati još jednu večer: ako se visoka temperatura pojavi, treba mi izvaditi “gustu kap”. “Gusta kap” vađenje je likvora iz kičme. Nije valjda faraonov duh došao po mene samo zbog toga što sam doticao njegov sarkofag

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Neko 22.11.2020.

    Sa zoljom je mogao samo ogrebati, ali ne i unistiti tenk T-84. Budite malo realniji u pisanju.

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!