SVRATIO SAM NENADANO U SUMRAK I NEPRESTANO O TOM MISLIM

Vidio sam, naravno, reprodukcije svih njegovih potvrđenih i nepotvrđenih djela. Čak i slike njegovog ovovremenog falsifikatora Hana van Meegerena, čija je sudbina priča za sebe. Krivotvoritelj koji je u zatvoru svojom vještinom dokazivao nevinost da nije otuđio nacionalno blago i prodao ga visokom nacističkom vođi

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

 

Kad je ušao u kuću, znao je da će se nešto dogoditi. Nije znao šta.

To je onaj osjećaj koji nas prati poput sjene. Nevidljiva je sjena sve dok se ne suoči s jakim izvorom svjetla i uplaši nas poput ptičurine golemih krila.

Osjećao sam njegovu nelagodu zbog te slutnje. U kući je sve izgledalo obično.

Neka mjesta poznajete iako u njima nikad niste bili. Čini mi se da je jednako tako s vremenima. Neka osjećate vašim, a u nekima se nikako dobro ne osjećate. To je valjda dio onog zazora s kojim živite.

I život se zgusne. Naročito je to uočljivo kad dugo živite i pokušate povezati sve niti neke priče koja se u njemu obnavlja.

Proveo je život u svom rodnom gradu. Živio je u njemu skromno sa ženom i jedanaestoro djece. Slikao je malo, ali pasionirano. I bio cijenjen.

Ko zna zašto, magistra vitae ga je u jednom trenutku zaboravila. I trajalo je to neko vrijeme (ah, to vrijeme). Sve dok učiteljica, nakon stoljeća, nije nabavila nove naočale.

Tad je, naravno, sve postalo vidljivije.

Ljepota njegovih žanr-scena postala je slika i uzor vremena o kojem je riječ. I svi su u tom vidjeli mjeru umjetničke vrijednosti.

Neki su se bavili analizom ljepote, drugi analizom majstorstva. U svim tim analizama magično se pojavljuje camera obscura. Za jedne je ona razlog prirođene posebnosti boja i svjetlosti u prostoru slike, za druge uvjerljivost prvog i drugog plana, odnosno nešto posve samosvojno u perspektivi.

Vidio sam, naravno, reprodukcije svih njegovih potvrđenih i nepotvrđenih djela. Čak i slike njegovog ovovremenog falsifikatora Hana van Meegerena, čija je sudbina priča za sebe. Krivotvoritelj koji je u zatvoru svojom vještinom dokazivao nevinost da nije otuđio nacionalno blago i prodao ga visokom nacističkom vođi. Dokazao se kao nevin novim falsifikatom. Na kraju te nevjerovatne epizode postao je gotovo heroj.

Čitao sam roman Djevojka s bisernom naušnicom Tracy Chevalier, koja je iz jedne slike pokušala pročitati njegov život i potom ga u sliku vratiti.

Snimljen je i film. Zar bi moglo biti drukčije? I mnogo se toga dogodilo još. Nešto se može pročitati u internetskim enciklopedijama.

Neke od najčuvenijih njegovih slika vidio sam u muzejima. Žena stoji i svira na virginalu u galeriji na trgu Trafalgar Square u Londonu.

 

Čaša vina u Berlinu.

 

Taj dan u bečkom muzeju bilo je nekoliko studenata slikarstva koji su kopirali slike starih majstora. To je valjda dio njihova nauka. Naravno, uz budne oči oko njih raspoređenih čuvara.

Jedan je Japanac sjedio pred slikom U ateljeu.

Gotovo da bih mogao posvjedočiti kako je to isti onaj Japanac koji u Kurosavinom filmu Snovi uđe u sliku preko Van Goghovog mosta i razgovara s njim.

Kakva fascinacija.

 

I, onda, najednom – miris vremena.

 

Potom: prozor.

Prizor.

Prolaz.

 

Zakoračio sam u kuću kao da nije bilo vrata. Sjedili su za stolom. On, žena i djeca. Mnogo djece.

Na stolu prepoznatljivi vrčevi i činije s jelom. Kruh. Uobičajena skromna večera. Djeca su već ispijala mlijeko.

Ličili su na neku njegovu nepoznatu sliku.

Jesu li me vidjeli? Niko se nije okrenuo. Ni on. Gledao je ravno u mene jer sam tako ušao.

Izgledalo je kao da me je iščekivao. Pitao sam se hoće li razumjeti ako nešto kažem. Njegovo lice govorilo je da sve razumije.

– Znaš li odakle dolazim? – zapitao sam najednom.

Odmahnuo je glavom.

– Znaš li šta u mom vremenu misle o tebi?

– Znam i ne znam. Zar je važno?

Zaista, zar je važno?

Podigao je svoju čašu radosno iako pomalo umorno. Sve je bilo rečeno i zato sam izišao.

 

Nisam više prepoznavao snoviđenje ili taj prolaz između vrijeme / prostor svjetova?!

 

Ulična mi je svjetiljka namignula. A miris vremena istopio se u smogu sna.

 

 

 

Sljedeći članak

Otto i devet života

PROČITAJTE I...

Prebacio je pušku preko leđa, zgrabio zolju i počeo trčati kroz tranšeju prema rovovima 7 i 8. Ja sam potrčao za njim i nakon petnaestak metara čusmo kad naši povikaše: “Evo ih, evo ih...” Provirio sam i ugledao četnike kako pogureni idu prema susjednom rovu. Bilo ih je sigurno 150. Tad je proključalo sa svih strana

Skoči kao oparen, ukočeno me pogleda i umah preblijedi kao krpa. Vidim, odlično je shvatio šta sam mu rekao, no ne bih dalje i više o tome. Kako god, dok sučeljenih pogleda bez riječi odmjeravamo snage, osjetih da se nakostriješeni B. smiruje, a u njegovim očima i govoru tijela uopće također osjetih respekt, strah štaviše, jer sam prvi put progovorio brutalno, nemilosrdno jezikom koji jedino razumije, jezikom koji je, izrečen iz mojih usta, za poganog B. bio ogromno iznenađenje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!