fbpx

Svijet polahko, ali sigurno nazaduje

U punom su zamahu kontraevolucione snage. Pod napadom nisu obavezno revolucionarni režimi, nego svi oni koji su korjenitom evolucijom – dakle, bez nasilja, demokratskim promjenama – fundamentalno mijenjali svoja društva, zemlje, ekonomiju. Već je šestu godinu pod takvim napadom Turska. U zavisnosti od tačaka planete, izraz kontraevolucione snage može biti zamijenjen desničarskim, neslobodarskim, rasističkim, islamofobnim, supremacističkim itd. snagama, ali u suštini je riječ o istom modelu svijesti

Piše: Bojan BUDIMAC

Napisati osvrt na 2019. godinu i ostati optimističan nije lahko. Svijet nije u boljem stanju nego što je bio prije godinu. Naprotiv. Činjenica da tokom 2019. godine nije započet nijedan rat (u vojnom smislu) nije nimalo doprinijela da se naša planeta geopolitički stabilizira. Naprotiv. Na veliko razočaranje vojno-industrijsko-kongresnog kompleksa, Trumpu je ekonomija, a ne vojna, sila kojom SAD teroriziraju ili prijete teroriziranjem “ostatka svijeta”.

Kontraevolucione snage u punom su zamahu na različitim tačkama planete. Terminom “kontraevolucione” pokušavam objasniti da su pod napadom ne obavezno revolucionarni režimi, nego svi oni koji su korjenitom evolucijom – dakle, bez nasilja, demokratskim promjenama – fundamentalno mijenjali svoja društva, zemlje, ekonomiju itd. Da, naravno, u takvu zemlju koja je pod napadom sada već šest godina ubrajam i Tursku.

Godina 2019. počela je pokušajem da se legalno i legitimno izabrani predsjednik Venecuele Nicolás Maduro zamijeni američkom marionetom. Nije uspjelo (za sada), ali je Juan Guaidó – spomenuta marioneta – produžio život modnog detalja, koji je prije njega uveo politički prevarant koji je obećavao promjene (Obama) kako bi sve ostalo isto ili još gore – bijelu košulju. Obratite pažnju i čuvajte se onih koji mitinguju i/ili se fotografiraju u bijelim košuljama. Ekonomsko gnječenje Venecuele se nastavlja.

UNIŠTAVANJE VENECUELE I BOLIVIJE

No, ono što početkom godine nije uspjelo u Venecueli uspjelo je u Boliviji pri kraju godine (novembar 2019). Pučem je s vlasti otjeran Evo Morales, legalno i legitimno izabrani predsjednik, prvi predsjednik iz redova domorodaca, a ne bijelih kolonizatora. Za njegovih 13 predsjedničkih godina ekstremno siromaštvo je s 38,2 posto palo na 15 posto. Ginijev koeficijent, koji mjeri nejednakost prihoda, smanjen je za 19%. Najsiromašnija zemlja latinoameričkog potkontinenta za to vrijeme izgradila je 5.000 obrazovnih centara i 1.000 zdravstvenih ustanova, ekonomija je rasla stopom od 4,8% (najveća u Latinskoj Americi), dok su sve demokratske institucije besprijekorno funkcionirale. Ukratko, Morales je čovjek naroda koji je djelovao u korist naroda – nedopustiv “zločin” svugdje u svijetu, a posebno u američkom “posljednjem dvorištu”.

Mnogo je događaja između ova dva koji potvrđuju tezu s početka teksta. Doduše, u zavisnosti od tačaka planete, izraz kontraevolucione snage može biti zamijenjen desničarskim, neslobodarskim, rasističkim, islomofobnim, supremacističkim itd. snagama, ali u suštini je riječ o jednom, istom modelu svijesti. Nema gotovo nikakve bitne razlike između teroriste Brentona Tarranta, koji je 15. marta na Novom Zelandu (sve uz pjesmu Od Bihaća do Petrovca sela) pobio silne ljude u džamijama (51 osobu) i Abdela Fattaha el-Sisija, koji je pobio na hiljade, a 17. juna i Mohameda Morsija, legalno i legitimno demokratski izabranog predsjednika Egipta.

No, što bi rekao kamarad Džugašvili, poznatiji kao Staljin, ubistvo onih 51 jeste zločin, a ove Sisijeve hiljade statistika – sjajno opravdanje za one koji se s potonjim rukuju. Eh, da je samo riječ o rukovanju… Vrlo rado se “tvorcima statistika” prodaje oružje. Rad Saudijske Arabije i Arapskih Ujedinjenih Emirata (UAE) na takvoj neljudskoj “statistici” u Jemenu ulazi uskoro u šestu godinu, ali ih to ne čini manje omiljenim mušterijama za zapadno oružje. Čime su zaslužili taj povlašćeni status, da se Francuska, SAD, Velika Britanija itd. prave blesavi kada je u pitanju gdje i na kome (jemenskim civilima) će to oružje biti upotrijebljeno? Jednostavno, izdali su Palestince, a nije veliko pretjerivanje reći i muslimanski svijet, i ušli u (neformalnu) koaliciju s Izraelom. No, to i nije neka novost.

Novost je da se taj krug beščašća proširuje. Kada je Indija ukinula autonomni status dijelu Kašmira pod njenom jurisdikcijom i počela rad na stvaranju svoje “statistike”, osim izraza “zabrinutosti” Saudijske Arabije, nijedna zaljevska zemlja nije imala šta reći. Zapravo jeste, UAE je dodijelio premijeru Indije Narednri Modiju najviši civilni orden – Orden Zayeda, kao znak zahvalnosti za njegove napore na jačanju bilateralnih veza između dvije zemlje.

Modi je nastavio s naporima na pravljenu “statistike”, donijevši amandman na zakon o državljanstvu po kome bi potencijalno 20 miliona muslimana iz samo jedne indijske države – Assam – moglo ostati bez države, sličan manevar kojim je sve pod plaštom zakona o državljanstvu počeo genocid nad Rohinjama u Mijanmaru. Uzgred, Indija je omiljena mušterija Izraela kad je o oružju riječ, čime je krug na neki način zatvoren.

KAKO NAJLAKŠE MANIPULIRATI LJUDIMA

Svijet polahko i sigurno klizi u mješavinu Orwellove i Huxsleyeve distopije. Podsjećanja radi, Orwell je strahovao da će društvom biti lakše manipulirati ako se uskrate informacije. S druge strane, Huxsley se plašio poplave informacija koja će učiniti da “oguglamo” i postanemo pasivni. Međutim, ono što se u realnosti dešava jeste čudan miks ta dva straha. Uzmimo, naprimjer, demonstracije, odnosno njihovo prikazivanje na mainstream informativnim medijima. Kada kažem mainstream, to podrazumijeva Zapad jer je još davno ustanovljeno da 90% protoka informacija kontrolira 5-6 korporacija.

Šansa da prosječan “konzument vijesti” ne sazna ništa o demonstracijama u Hong Kongu protiv lokalne direktno, a indirektno protiv centralne Vlade Kine vrlo je mala. Međutim, obrnuto je proporcionalna šansama da vidi i/ili sazna nešto o demonstracijama u Čileu i/ili Kolumbiji. U Čileu demonstracije protiv socijalne politike (inicijalna kapisla bilo je poskupljenje karata za metro) duboko su u trećem mjesecu. Hiljade su povrijeđene, a 11 osoba poginulo je u policijskom nasilju. U Kolumbiji masovne demonstracije protiv reforme poreskog sistema traju od 21. novembra. No, dok se taj požar u “američkoj posljednjoj avliji” ne primjećuje, u mainstream medijima u “kineskom predsoblju” je itekako vidljiv. Nisam neki ljubitelj kineskog sistema, ali kada vidim da hongkonški “borci za slobodu” mašu američkim zastavama, nisam raspoložen da im povjerujem da im je sloboda cilj. O nasilnosti tih demonstracija, koje ni mainstream mediji ne mogu prikriti, da ne govorimo. Dakle, i Orwell i Huxsley bili su u pravu.

Kad smo već kod protesta i demonstracija i informiranja o njima, također u peti mjesec ulazi činjenica da zapadni mediji ignoriraju proteste roditelja djece koju je teroristička tzv. Radnička parija Kurdistana (PKK) otela (nasilno “regrutirala”).

A kad smo kod novinarstva, isti mentalni sklop dijele naredbodavac ubistva i tranžiranja saudijskog novinara Džemala Kašogija i oni koji vrše torturu nad Julianom Assangeom, osnivačem “Wikileaksa”. Već narušenog fizičkog i mentalnog zdravlja nakon godina provedenih u skučenom prostoru ambasade Ekvadora u Londonu, od aprila, kada je “spektakularno” uhapšen i izveden iz nje i smješten u notorni zatvor Belmarsh, ovaj superinteligentni čovjek doveden je do stanja da ne može shvatiti sudski proces. Jedina razlika između Kašogijevih ubica i Assangeovih mučitelja jeste to da se oni prvi ne zaklinju u “slobodu” štampe i ne idu okolo šamarajući druge vlastitim “vrijednostima”.

ANTITURSKOJ OPOZICIJI SMETA RAZVOJ DRŽAVE

Prvih pola godine u Turskoj je dominirala “kontroverza” izbora za gradonačelnika Istanbula. Malo ko van Turske, a ni mnogi u njoj, razumio je šta se zapravo dogodilo. No, poslije pokradenih prvih izbora čovjek u bijeloj košulji dobio je ponovljene izbore. Posljedice, ne samo po Istanbul, polahko postaju vidljive onima koji ih žele vidjeti. Ti što ne žele vidjeti misle da je otkazivanje svih projekata za Istanbul, pa čak i obilježavanje NEPOLAGANJA kamena temeljca za postrojenje za prečišćavanje vode sjajna stvar za Istanbul. U to vrijeme neizvjesnosti pisao sam da je gradonačelnik  Ekrem lažni sin imama İmamoğlua u stanju pokvariti čekić i da je sve oko njega fake. Jedina stvar koju bih dodao jeste da je zapravo i doveden da pokvari čekić, a jak PR tim svaku će glupost predstavljati kao neopisiv uspjeh.

Sve je jasnije da se (domaći) front protiv predsjednika Erdoğana ne ograničava na zvanični (i nezvanični) savez političkih partija pod imenom Nacionalni savez, nego da u tom horu terciraju FETÖ i PKK. Novinar Cüneyt Özdemir nedavno je na svom privatnom YouTube kanalu rekao da je Turska postala dvopartijska zemlja – postoje samo dvije partije, ona za i ona protiv Erdoğana. Tačna opservacija, a prividno množenje partija ne mijenja tu činjenicu. Osokoljena uspjesima na lokalnim izborima, osim uobičajenog fudbala na male golove, opozicija postaje otvoreno antiturska. Nema argumenata kojima se može objasniti i/ili opravdati apel lidera Republikanske narodne partije (CHP) stranim investitorima da ne ulažu ni kuruša u Tursku. Patriotizam?

Drugo što je dominiralo cijele godine jesu tursko-američki odnosi. Oni su, uprkos, recimo, dobrim ličnim odnosom Erdoğana i Trumpa, na najnižem mogućem nivou. Turska nabavka ruskog protuzračnog sistema S-400, koji je simbolično isporučen baš pred treću godišnjicu gülenističkog puča, već je bila dovoljan razlog da dođe do pogoršanja odnosa. Trump koji je iz nekog razloga postavio redoslijed događaja, korektno i objasnio da je Turska pribjegla toj nabavci tek kada su joj vrata za kupovinu američkog ili bilo kog zapadnog sistema zalupljena, nije po prirodi stvari (američkog sistema) u mogućnosti da potpuno spriječi sankcije na koje su se Kongres i Senat naoštrili.

Dodatni impetus bijesu američkih zakonodavaca dala je turska antiteroristička operacija “Izvor mira”. Međutim, taj je bijes u podjednakoj mjeri i rezultat bijesa prema Trumpu, te se može reći da je odnos dvije zemlje postao talac američke unutrašnje politike. To možda najbolje pokazuje besmislena rezolucija o tzv. genocidu nad Jermenima, koju su izglasali Kongres u oktobru i Senat 12. decembra. Ovakav politički šou (Mevlüt Çavuşoğlu) ne služi ničemu osim zagorčavanju odnosa. Rezolucija ne obavezuje izvršnu vlast da upotrijebi riječ genocid kada govori i komemorira događaje iz 1915. godine. Tom bedastom činu raduju se samo terorističke organizacije, prije svega fetulahdžije (FETÖ) i PKK, koje imaju centralnu ulogu u naporima da pokvare tursko-američke odnose.

ŠTA TRUMP SVE (NE) MOŽE

No, vratimo se sankcijama. Trump jedno vrijeme može da ih odugovlači, ali je u krajnjoj instanci obavezan da ih uvede nakon odluka Kongresa i Senata, s tim važnim detaljem da ima pravo od 15 predloženih da izabere za primjenu svega pet. Turska računa da će izabrati najmanje bolne.

S druge strane, odnos Turske i Rusije, iako često predstavljan kao sve topliji (do mjere da se Turska računa kao “izgubljena” za Zapad) nije mnogo manje kompliciran. Da, postoje oblasti saradnje i čak za SAD veoma neprijatne ideje da dolar prestane da bude platežno sredstvo između dvije zemlje, ali na jako mnogo frontova – čak i na onima na kojima postoji određen stepen saradnje –na suprotnim su stranama. I to su nepomirljive pozicije. Sirija nije jedini front gdje se pogledi dijametralno razlikuju, tu su i Libija i Ukrajina. No, za razliku od (hegemonističkog) Zapada, s (hegemonističkom) Rusijom izgleda može funkcionirati formula “saglasni smo da nismo saglasni”.

Kako će se ti odnosi dalje odvijati, otvoreno je pitanje. Naročito glede Libije, gdje se situacija opasno zaoštrava. Gospodar rata Haftar, koji uživa podršku Rusije, Francuske, Egipta i zaljevskih bandita, po drugi put je ove godine objavio rat Turskoj, koja pored Katara podržava od Ujedinjenih naroda priznatu Vladu. Ako je kriza NATO-a prevaziđena nedavnim samitom u Londonu, nekako šutnja na te prijetnje članici NATO‑a podsjeća na nedavna Macronova razmišljanja o tom savezu.

Globalni rast privrede u 2019. godini zabilježio je najslabiji tempo od globalne finansijske krize prije desetljeća. Ekonomski ratovi u vidu trgovinskih barijera i tarifa utjecali su uz neizvjesnost najviše na usporavanje. Kao što rekoh na početku, ostati optimističan na stanje svijeta krajem 2019. nije lahko. Međutim, optimizma se ne smije odreći niko ko želi preživjeti.

PROČITAJTE I...

Knezović je upao u sevdah i ekstazu proslavljajući izborne rezultate u Novom Travniku, gdje je Konakovićev NiP guranjem svoga kandidata za načelnika općine podijelio bošnjačko glasačko tijelo i donio pobjedu kandidatu HDZ-a. “Sjajno je gledati kako Hrvati vraćaju Središnju Bosnu, kolijevku hrvatstva... Dite vraćamo materi i uskoro mu dajemo ime”, klikće Knezović i u vjersko-nacionalnom zanosu poentira: “Zvat će se Republika Herceg-Bosna i svi ćete biti pozvani na krštenje!”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!