Svi pokazatelji ukazuju da dolazi nova finansijska kriza

Ponovo se nalazimo u istoj situaciji kao 2008. godine, samo se postavljaju dva pitanja. Prvo: Šta će biti okidač sloma, i drugo: Hoće li i pod kojim uvjetima kockari iz City of London i s Wall Streeta ponovo zatražiti i dobiti javni novac za pokriće svojih privatnih dugova? Obama je na početku prvog mandata obećao da se to više neće ponoviti, no zakonodavni okvir koji je nakon toga donesen nije dovoljan da to spriječi. Rast cijena plemenitih materijala početkom godine, zlato na više od 1.600 dolara za finu uncu, jedan je od pouzdanih pokazatelja dubine nadolazeće krize

Piše: Faris NANIĆ

 

Nakon (zasad) jedva izbjegnutog iransko-američkog rata s globalnim posljedicama, a u svjetlu razmišljanja nekih, čak i američkih analitičara, da u pozadini svakog rata i zveckanja oružjem stoje ekonomski razlozi, nije zgoreg baciti letimičan pogled na stanje globalne ekonomije, međusobno povezane i isprepletene, posebno finansijski.

Kristina Georgieva, nedavno imenovana nova šefica Međunarodnog monetarnog fonda, izjavila je početkom oktobra u neočekivano otvorenom inauguralnom govoru da globalna ekonomija doživljava “sinhronizirano usporavanje”, dodavši da će se stanje dodatno pogoršati ako vlade ne riješe trgovinske sporove i ne podupru rast. Ona smatra da su trgovinske napetosti znatno oslabile proizvodnju i investicijske aktivnosti globalno, a da postoji ozbiljan rizik skorašnjeg usporavanja sektora usluga i potrošnje. Kumulativni učinak trgovinskih sukoba mogao bi tokom 2020. godine dovesti do pada globalnog BDP-a za 700 milijardi dolara ili 0,8 posto, istaknula je Georgieva. Zapravo, konačni rezultati 2019. mogli bi pokazati da bi rast globalnog BDP-a mogao biti najniži od 2010. Svjetska trgovina je “gotovo zastala”, njezine su riječi, i te promjene mogle bi potrajati cijelu generaciju, što se posebno odnosi na zemlje koje se u trgovinskim sukobima nalaze “između dviju vatri”. Nije teško odgonetnuti da je riječ o 90 posto zemalja svijeta, posebno onih u razvoju, i tzv. tranzicijskih, gdje će posljedice biti najteže.

No, osim trgovinskih ratova koji se mogu riješiti novim sporazumima, bilateralnim, na čemu insistira američki predsjednik Trump, ali i multilateralnim, pravi problem leži u finansijskom sektoru ekonomije. Reuters je istog dana kada je Georgieva preuzela vođenje MMF-a objavio članak u kojem potencira problem prezaduženosti bankarskog sektora, izdvajajući jednu od najvećih “to big to fail” banaka – JP Morgan Chase – koja je smanjila svoju rezervu kod Američkih federalnih rezervi za 27 milijardi dolara. Federalne rezerve prisiljene su koristiti operacije na otvorenom tržištu, najviše repomehanizam posudbi kako bi održale nisku kamatnu stopu i time spriječile raspad prezaduženog korporativnog sektora američke ekonomije, odnosno novog mjehura koji se stvorio u posljednjih nekoliko godina na bazi povećanog zaduživanja korporativnog sektora i derivativnih ugovora na njemu baziranih. Radi se o tzv. povratnim (engl. reverse) operacijama, odnosno transakcijama s unaprijed definiranim rokom dospijeća, odobravanje kredita bankama kod kojih se istodobno dogovara transakcija kupnje / prodaje imovine na tekući datum i transakcija povratne prodaje / kupnje iste imovine na unaprijed utvrđen budući datum. U slučaju repotransakcija, razlika između kupovne i prodajne cijene čini cijenu korištenja novčanih sredstava u razdoblju trajanja operacije, koja se u većini slučajeva iskazuje u obliku nominalne kamatne stope (kao kod kredita) i utječe na kretanje ostalih kamatnih stopa na tržištu.

Taj mehanizam poznaju i koriste sve centralne banke, međutim, on je od oktobra počeo rasti po zabrinjavajućim stopama. Ovdje se radi o iznosima od 50 do 75 milijardi dolara dnevno. Dvoje autora Pam i Russ Martens već su 8. oktobra upozorili da su Federalne rezerve već od septembra započele operacije slične onima prije sloma 2008, opet odbijajući imenovati banke koje na taj način dobivaju likvidnost. Mnoge od banaka koje primaju tu vrstu kredita zapravo su inozemne grane svjetskih banaka koje se bave isključivo ulaganjem u vrijednosne papire (investment banking), poput HSBC ili Deutsche Bank, koje se nalaze u najtežoj finansijskoj godini od 2008. Zapravo, Fed pokušava spriječiti rast kratkoročnih kamata koji je započeo u septembru kao rezultat masovne potražnje za likvidnošću za potrebe pokrića ogromnih spekulativnih dugova tih “investicijskih sektora velikih banaka”. Pokazalo se opet da je nekontroliran rast finansijskih agregata, ergo spekulacija, doveo do potražnje za izdavanjem monetarnih za pokriće dugova u nerealnom sektoru i da monetarne vlasti (nezavisne od izvršne i zakonodavne, a itekako zavisne o nereguliranom finansijskom sektoru) spremno izlaze u susret.

Ben Bernanke, bivši guverner Feda, davno je rekao da novac nije problem, “ako treba, bacat ćemo ga iz helikoptera”, na tragu ideologije monetarizma iz osamdesetih Miltona Freidmana. U svakoj konzervativnoj ekonomskoj teoriji, pa i onoj kojoj je podučavan autor teksta, to znači samo jedno – hiperinflaciju, koja se samo statističkim trikovima prikriva. U stvarnosti, ona znači pad životnog standarda, “neprimjetno” povećanje cijena kroz godinu i pad realnih plaća. Niz protesta ekonomske naravi tresao je svijet u velikom broju razvijenih i zemalja u razvoju čitavu prošlu godinu u Francuskoj, Libanu, Boliviji, Iraku, Holandiji, Njemačkoj, Čileu… Finansijski slom može se spriječiti, kao što je mogao biti spriječen i onaj iz 2008, ili iz 1987. samo zakonskim odvajanjem komercijalnog od investicijskog bankarstva, na način kako je to 1933. godine uradila Rooseveltova administracija donijevši Glass-Steagalov zakon, koji je sprečavao komercijalne banke koje su izdavale kredite realnom sektoru i čuvale ušteđevine i depozite poslovnih subjekata da spekuliraju na berzama.

Taj je zakon dokinula Clintonova administracija u jeku predsjednikove seksualne afere 1999. Rast kamatnih stopa uslijed rasta repooperacija i spašavanja bankarskih i osiguravateljskih spekulanata ugrožava realni ekonomski sektor, što se vidi na padu industrijske proizvodnje i sve većem broju stečajeva. Iako je Obamina administracija donijela Dodd-Frankov zakon, kojim obavezuje po njemu osnovanu saveznu finansijsku agenciju da objavljuje nazive banaka i drugih finansijskih entiteta koje spekuliraju, od toga nema koristi jer ne postoji politička volja da se s kockom prestane. Ponovo se nalazimo u istoj situaciji kao 2008, samo se postavljaju dva pitanja. Prvo: Šta će biti okidač sloma, i drugo: Hoće li i pod kojim uvjetima kockari iz City of London i s Wall Streeta ponovo zatražiti i dobiti javni novac za pokriće svojih privatnih dugova? Obama je na početku prvog mandata obećao da se to više neće ponoviti, no zakonodavni okvir koji je nakon toga donesen nije dovoljan da to spriječi. Rast cijena plemenitih materijala početkom godine, zlato na više od 1.600 dolara za finu uncu, jedan je od pouzdanih pokazatelja dubine nadolazeće krize.

Da se nešto strukturno mijenja, vidljivo je iz podataka pravnog društva “Baker McKenzie” o padu kineskih investicija u SAD i EU prošle godina za 83 posto, objavljenog 8. januara. Istovremeno, veliki proizvođači mlijeka i mliječnih proizvoda u SAD-u prijavljuju stečajne postupke. Međutim, Kina se okreće drugim investicijama, poput programa “Jedan put, jedan pojas” (Road and Belt Initiative), proširenog koncepta evroazijskog kopnenog mosta američkog ekonomiste Lyndona LaRouchea još iz devedesetih. Kina investira u infrastrukturu Afrike, ali i arapskih zemalja i Južne Amerike. Sirijska je vlast prihvatila “Road and Belt” kao način poslijeratne rekonstrukcije zemlje. U januaru je kineski šef diplomacije Wang Yi posjetio Egipat, Djibuti, Eritreju, Burundi i Zimbabve, a u Egiptu konkretnije razgovarao o inicijativi s predstavnicima Arapske lige.

Zanimljivo je da je Liga, ugledavši perspektivu velike sume dolara, propustila upitati kineskog zvaničnika o situaciji s ujgurskim stanovništvom u kineskom Turkestanu, odnosno optužbama o ugrožavanju ljudskih prava tamošnjih muslimana pod firmom “deradikalizacije”. Naravno, nije sve tako svijetlo i optimistično s kineskim investicijama koje za sobom nose i veći broj nepoznanica te kasnijih problema s otplatama kredita, ali i kvalitetom izvršenih radova, što je vidljivo na nekim investicijama u Alžiru i Sudanu, naprimjer. Wang Yi je i s iračkom vladom potpisao sporazume o investicijama, ali se vlada ubrzo suočila s valom protesta koji su nasilno okončani, a za što su zapadni mediji optuživali šiitske milicije i kasnije ubijenog generala Sulejmanija. Unatoč tome, krajem prošle godine turska vlada objavila je Logistički masterski plan 110 milijardi dolara vrijednih investicija u prometnu infrastrukturu. Ministar prometa Mehmet Cahit Turhan izjavio je da Turska treba izgraditi izvozno fokusiranu logističku infrastrukturu za podršku cilju dostizanja vrijednosti izvoza od 1 biliona dolara. Turska želi privući sve moguće trgovinske rute, uključivši i “Road and Belt Initiative”, modernu verziju “Puta svile”, jer očekuje da će Kina uložiti 1,3 biliona dolara u taj projekt do 2027, a Turska je most između Evrope i Kine, što joj omogućuje da privuče veliku većinu tih investicija.

Na repotržištu, odmah nakon novogodišnjih praznika, primijetila se panika jer je potražnja za likvidnošću porasla na 114 milijardi dnevno, a Federalne rezerve odobrile su 99 milijardi. Ovo je ilustracija prevelike izloženosti “lošim” kreditima i spekulativnim gubicima u finansijskom sektoru, dakle, strukturno istoj krizi kao 2008. Kineski provladin Global Times objavio je 5. januara članak pod nazivom Američki problem duga skoro izvan kontrole, naglasivši da američka ekonomija uzima 5 dolara novog kredita da bi ostvarila 1 dolar domaćeg proizvoda. Ukupan američki dug (javni, korporativni i dug kućanstava) jeste 15 posto veći od kineskog, iako finansijski mediji na Zapadu tvrde da je kineski dug (također nezanemariv i opasan) “katastrofalan”. Od 117 globalnih kompanija koje 2019. nisu mogle ispunjavati svoje obaveze, što je čak 43 posto više nego 2018, njih 77 je iz SAD-a. Nadalje, navodi kineski provladin dnevnik na engleskom jeziku, dug američke savezne vlade iznosi 23 biliona dolara i mogao bi postati neodrživ u idućim godinama.

Marco Zanni, glasnogovornik italijanskog Ministarstva vanjskih poslova i predsjednik kluba “Identitet i demokratija u Evropskom parlamentu”, upozorio je da EU i Evropska centralna banka odbijaju ispravno procijeniti i poduzeti akcije kako bi se suočili s velikim rizicima koje već “svi vide”. Evropski stabilizacijski mehanizam kompliciran je, bespotreban mehanizam koji je tipičan za procese donošenja odluka u EU. S obzirom na to da postoji ECB, ESM je nepotreban kao “sigurnosna mreža”, tvrdi Zanni. Naime, niti jedan regulatorni potez od 2008. nije se suočio sa stvarnim problemom, već je bio pokušaj stvaranja kapitalnih tampona koji ne mogu jamčiti stabilnost finansijskog sistema, odnosno, to su mehanizmi za apsorpciju finansijske krize. Historija uči, kaže Zanni, da je nemoguće izračunati posljedice finansijske krize. Ispravan način jeste spriječiti krizu zaštitom zdravih dijelova banaka odvajanjem spekulativnih dugova koji hrane veliki finansijski mjehur unutar sistema. Kada mjehur pukne, porezni obveznici plaćat će greške i spekulacije banaka. Time je zapravo podržao prethodno navedenu inicijativu za odvajanjem komercijalnog i investicijskog bankarstva, i to zakonskim putem.

Zanni se osvrnuo i na inicijativu “Green New Deal” predsjednice Evropske komisije Ursule von der Leyen, naglasivši da je zapravo riječ o spekulativnim finansijama iza “zelenog zida”. Zelena shizofrenija nije bazirana na konkretnim podacima, i tome se mora pristupiti razumno. Desit će se da će banke spekulirati s novim instrumentom i nastaviti hraniti spekulativni mjehur. Fond pravedne tranzicije u iznosu o 1 bilion eura, koji je predviđen ovim programom, koristit će novac poreznih obveznika iz država članica EU za izvlačenje banaka iz spekulativnih dugova, baš kako se to dogodilo s ESM-om i krizom njemačkih banaka izloženih tzv. grčkoj dužničkoj krizi. Ako će javni novac država članica služiti za njemački oporavak, Italija će se tomu usprotiviti, tvrdi italijanski evroparlamentarac. To će samo produbiti krizu EU. Debatu o klimatskim promjenama treba vratiti u realnost jer će, u suprotnom ova propaganda i shizofrenija štetiti ne samo Evropi, nego i svijetu.

Zanimljivo je da je sredinom decembra procurila neformalna izjava predsjednika uprave banke “Banco Popolare di Bari”, izvjesnog Vicenza de Bustisa, tri dana prije njezina stečaja kako je siguran da će njegovi politički jarani zaštititi banku od propasti jer je on, genijalan kakvim ga je Bog dao, izdao “zelene obveznice” ne zato da bi se bavio investicijama u “zelene tehnologije”, već da finansira kompanije i ostvaruje profit iz tuđeg novca. “Jebe mi se za zeleno”, njegove su riječi koje je objavio EIRNS 19. decembra. Gotovo istovremeno, Goldman Sachs (jedan od velikih finansijskih spekulanata koji je spašen javnim novcem nakon krize 2008. godine) objavio je u Financial Timesu plan deinvestiranja u “ekonomiju ugljenvodika” i investiranja 750 milijardi dolara u tzv. klimatsku tranziciju u idućih 10 godina, naravno, pod uvjetom javnih subvencija. Ergo, javni novac će se iskoristiti za izdavanje “zelenih obveznica” za finansiranje tehnologija koje ne stvaraju rast, ali dobro služe za novi val privatnih spekulacija.

Zaključno, može se reći da živimo u dramatičnom periodu, kada milioni ljudi širom svijeta protestiraju protiv ekonomskih politika svojih vlada zbog sve gorih uvjeta života i siromaštva i u razvijenim zemljama, zbog ugrožene budućnosti pojedinaca i njihovih obitelji. Sistem je ne samo pred novom krizom već je ugrožen egzistencijalno i nikakve sheme kreiranja novca ni iz čega neće pomoći njegovu oporavku. Čak i kratkoročni oporavci (sada to zovu engleskim apsurdnim neologizmom – meltup, naspram meltdown – topljenje) nisu pokazatelj “popravke” i nove ere rasta. Jer, iza tog “novca” nema ničeg osim drugog “novca” i zraka, odnosno nagomilanih dugova za koje ne postoje kolaterali, osim utočišta javnog novca, budžeta.

Potrebno je zato odmah zakonski odvojiti komercijalno od investicijskog, spekulativnog bankarstva, štednju i depozite tako zaštićene u komercijalnim bankama upotrijebiti za produktivne kredite realnom agroindustrijskom i infrastrukturnom sektoru, posebno finansiranju naučnog napretka, novih tehnologija nuklearne fuzije za dobivanje jeftine i svima dostupne energije te svemirskog programa Mjesec – Mars, čiji se neki elementi već oživljavaju. Nuklearna energija ponovo zauzima sve veći prostor u planovima i projektima sve većeg broja zemalja, vezana je za razvoj svemirskog programa, a vodeće naučne sile razvijaju različite tehnologije nuklearne fuzije koja se uskoro može komercijalizirati. Osim spekulativnog aspekta, ova dva glavna pravca razvoja nauke ugrožavaju stoljeće i po stare geopolitičke realnosti i otuda nervoza i zveckanje oružjem jer samo ratovi mogu taj napredak i promjenu paradigme spriječiti te sačuvati “business as usual” finansijskoj i političkoj klasi. Iransko‑američki rat zasad je izbjegnut, no frontova ne manjka na svim stranama, od Sjeverne Koreje do Sjeverne Irske.

 

PROČITAJTE I...

Općina Drvar ima pokrivenost izvoza uvozom veću od 2.000%. To znači da je izvoz oko 20 miliona maraka, a uvoz oko 900.000 maraka. Ovakav izvoz može ostvariti jedna ili dvije kompanije, ali nedostatak uvoza sugerira da nema potrošnje, a potrošnje nema samo ondje gdje nema ljudi. Upravo je to problem Drvara – nema ljudi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!