Svi naši analitičari

Ima tih analitičara koji uspiju u nakani da iz tih grantovskih cehova dobace do visoke pozicije u kakvoj političkoj partiji, poput Adisa Arapovića, koji je, zaveden obećanjima o fotelji budućeg federalnog premijera, otišao iz Centra civilnih inicijativa u SBB BiH.

Već godinama ovdašnji svijet maltretira čitava bulumenta samoprozvanih analitičara. Nema dana da neko od njih ne iskoči iz bh. medija objašnjavajući, pojašnjavajući, komentirajući. Sve kako bi opravdali projekte, sve kako bi zaradili grantove. Tako je bilo i pred i tokom ovdašnjih izbora.

Iz njihovih smo procjena, samo koji sat prije no što će Milorad Dodik dobiti 300 hiljada glasova, mogli zaključiti da u Banjoj Luci cvjeta demokratija, te da je jedan nesretni otac uspio s vlasti srušiti čitav jedan sistem. Da je slom vladajućih stranaka izvjestan. Pojasnili su nam onda tako neke od njih, sve u haljini s tigrastim uzorkom, kako ipak i nema veze to što će Dodik u Predsjedništvo, jer su među trojicom dovoljna dvojica dobrih da bez Mileta donose odluke.

Ima tih analitičara koji uspiju u nakani da iz tih grantovskih cehova dobace do visoke pozicije u kakvoj političkoj partiji, poput Adisa Arapovića, koji je, zaveden obećanjima o fotelji budućeg federalnog premijera, otišao iz Centra civilnih inicijativa u SBB BiH.

Umjesto ugodnog života, tromjesečnog mijenjanja skupih okvira naočala i uopćenih fraza o vlasti koja ništa ne radi, odlučio se za političku karijeru koja mu je, hudniku, skončala u tornju onog trena kada je morao izići pred kamere i objasniti izborni debakl svog predsjednika. A ima i tih ivana koje, kada se ne uspiju uhljebiti u kabinetima Vijeća ministara, počnu svakodnevno ispaljivati svoje analize koje tek rijetki čitaju, a niko ne shvata ozbiljno.

A kako to, zapravo, izgleda kada se treba o nečemu konkretnom, puno govori intervju koji je Žarko Papić dao za hrvatski portal Index. Dan nakon objavljivanja, sve ono o čemu je pričao ispostavilo se pogrešnim. Da ne kažemo šta teže, zbog godina nekadašnjeg karijernog diplomate. Da cijela stvar bude gora, intervju u kojem je Papić bubnuo, između ostalog, da se Fahrudin Radončić jedini bori za sekularizaciju, postao je referentan i citiran u hrvatskim medijima.

“Spomenuli ste i Radončića i moram reći da on, po mojoj trenutnoj procjeni, ima najbolje šanse ući u Predsjedništvo BiH kao bošnjački član”, kazao je Papić. Koliko je pogodio, svakom je jasno. Sljedeća mu je rečenica još i bolja: “Međutim, kad sve zbrojite i oduzmete, najvjerojatnije Čović ulazi u Predsjedništvo, između ostaloga i zahvaljujući podršci svoje centrale, HDZ-a iz Hrvatske. Ako se to dogodi, ne mislim da će se dogoditi nešto katastrofalno.”

Konačno, Papić je ustvrdio i sljedeće: “Što se tiče povezanosti s kriminalom, podsjetit ću samo da je Armija BiH dobila ogroman novac tijekom rata od arapskih zemalja, a da veliku većinu tog novca nije vidjela.”

Bilo bi dobro da nam Papić objasni čime je to, zapravo, Armija BiH odbranila zemlju? Kojim oružjem, čijim je novcima ono kupljeno, odakle je stizala hrana, novac, oružje, nafta za armijske korpuse koji su uspjeli sačuvati ovu državu i njen narod? U konačnici, i demokratiju i pravo na slobodu govora, zemlju u kojoj se može slobodno govoriti, misliti i pričati, čak i bez ikakve odgovornosti za izrečeno?! Za razliku od one države koju je po svijetu predstavljao Papić.

PROČITAJTE I...

“Merhamet” je, dijeleći tokom svoje historije sudbinu bošnjačkog naroda, djelujući kroz četiri različite države, odnosno državna ustrojstva, preživio brojne političke, ekonomske, društvene turbulencije i ratove, pa će preživjeti i napade zlonamjernih pojedinaca. Naš nijet i naša misija isuviše su značajni da nas takva podmetanja i prepreke mogu skrenuti s puta dobročinstva koji je započet daleke 1913. godine, a koji su trasirali naši preci, tada najznamenitiji Bošnjaci, među kojima su bili i prvi predsjednik “Merhameta” dr. Mehmed Spaho i veliki reis Džemaludin ef. Čaušević, a kasnije i naš rehmetli predsjednik Alija Izetbegović

Naučnici danas, bar u Njemačkoj, mogu objavljivati članke i knjige i imaju potpunu slobodu da brane svaku moguću poziciju. U pravilu im ne prijeti nikakva opasnost zbog toga. S druge strane, u Njemačkoj uočavam fenomene koji se meni lično ne sviđaju. U Njemačkoj postoji desničarska radikalna partija (AfD) i mnogi se boje da bi ona mogla jačati. To, recimo, za posljedicu ima to da se na fakultetima, čak na fakultetima politologije, sprečavaju predavanja mislilaca koji su desničarski orijentirani. I sām sam protiv AFD-a, ali to ne znači da trebamo zabranjivati diskusiju s nekim ko je simpatizer ove stranke. Zabraniti bilo kakvu diskusiju na jednom fakultetu smatram oblikom kukavičluka

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!