fbpx

Svi američki scenariji za Tursku

RAND-ov izvještaj, Kılıçdaroğluov i Başbuğov nastup ponovo su uveli puč, odnosno mogućnost novog pokušaja puča, u javni diskurs. No, ne vjerujem da će se dugo u njemu zadržati. Ipak, na povratku iz Pakistana Erdoğan je upitan o mogućnosti ponovnog pokušaja puča. “Naš narod se neće dvoumiti. Napunit će trgove noseći šta god im se nađe pri ruci”, bio je odgovor

Piše: Bojan BUDIMAC

Posljednjih nekoliko sedmica rijetko koji politički program na bilo kojem kanalu turskih televizija prođe a da se ne spomene izvještaj RAND korporacije o Turskoj naslovljen “Turski nacionalistički kurs – Posljedice za američko-tursko strateško partnerstvo i američku vojsku”. RAND korporacija finansirani je think tank od Vlade SAD-a koji, između ostalog, pomaže donosiocima odluka u Washingtonu (posebno u Pentagonu) istraživanjem i analizama svih mogućih vrsta. Za spomenuti izvještaj na sajtu korporacije stoji: “Istraživanje opisano u ovom izvještaju sponzorirala je vojska Sjedinjenih Država, a proveo ga je Program za strategiju, doktrinu i resurse  u sklopu RAND Arroyo Centra.”

Pa još kaže: “Ovaj izvještaj dio je serije izvještaja o istraživanju korporacije RAND. Izvještaji RAND-a predstavljaju nalaze istraživanja i objektivnu analizu koja se bavi izazovima s kojima se suočavaju javni i privatni sektor. Svi RAND izvještaji prolaze strogu stručnu reviziju kako bi se osigurali visoki standardi za kvalitetu i objektivnost istraživanja.”

NA ŠTA SE TO OSLANJA WASHINGTON

Objektivnost je, baš kao i ljepota, u oku promatrača, rekao bih. Kao neko sklon sadomazohizmu čitanja izvještaja te vrste – poslije čitanja Trump – Kushner “vizije za mir” u Palestini ništa nije teško – pročitao sam izvještaj i mogu potpisati da taj “prolazak stroge stručne revizije” lumeni iz RAND-a mogu okačiti mačku o rep. To je jedan traljavo kompiliran dokument pun faktičkih grešaka, poput tvrdnje da je dogovor o sirijskim izbjeglicama između EU i Turske potpisan 2012. godine (u stvarnosti je iskovan tokom 2015, a ozvaničen marta 2016) ili idiotski nelogičnih rečenica poput: “Iako nije bilo većih terorističkih incidenata u turskim gradovima između januara 2017. i pisanja ovog izvještaja sredinom 2018, zapanjujući broj incidenata povezanih s terorizmom u 2017. (19.759 od PKK, a 4.522 od ISIS) ističe da terorizam i dalje ostaje ključno sigurnosno pitanje i glavni izazov za turske policijske snage i pravosuđe” (stranica 36, naglašavanje moje i opaska da su lumeni vjerovatno mislili na 2016). O netačnostima ili utiscima koje je vrijeme pregazilo najbolje svjedoči tvrdnja: “(…) Erdoğan koristi svoj bliski odnos s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom kako bi resetirao odnose EU.” (str. 181)

Dok takve besmislice čine čitanje tog štiva zabavnijim (mora se biti oprezan s kafom), čovjek se mora zabrinuti glede činjenice da se vašingtonski i pentagonski donosioci odluka oslanjaju na takve “analize”. Očigledno je da je tzv. izvještaj napabirčen od ko zna kada napisanih tekstova i analiza da bi bio objavljen krajem januara ove godine. Zašto – sada je ključno pitanje, ali o tome kasnije.

Izvještaj pokušava dokazati tezu iz naslova da je Turska pod Erdoğanovim vodstvom skrenula u nacionalističke vode – što je smješno po sebi jer SAD nikad nisu imale problema s kemalističkim ultranacionalizmom, šovinizmom, autošovinizmom i autoorijentalizmom – te je taj navodni Erdoğanov nacionalizam, uz neizbježno balavljenje “autoritativnim skretanjem”, uzrok svih nevolja u odnosima između SAD-a, NATO-a i EU, s jedne strane, i Turske, s druge. Kao i svaka pseudonaučna žvrljotina, i ovo pisanije obiluje referencama i fusnotama koje vrijedi pogledati jer se brzo shvati da se prečesto “dokument” oslanja na gülenističke dezinformacione kanalizacije poput portala Al-Monitor ili na od Ujedinjenih Arapskih Emirata finansirani portal Ahval.

Međutim, ono što najviše žulja donosioce odluka u Washingtonu i Pentagonu vrišti između redova, pa i sa samih redova s obzirom na učestalost upotrebe te riječi, jeste turska politika balansiranja, čitaj: izvlačenja iz statusa klijent-države. To je najveći – s tim što se manifestira na mnogo načina – kamen spoticanja u navedenim odnosima.

ZAZIVANJE NOVOG PUČA

“Ništa novo”, može se reći, ali RAND-ov izvještaj ide dalje od konstatiranja uzroka. Zapravo je osmišljen kao vodič kako da SAD i američka vojska prevladaju trenutno stanje u zavisnosti od (četiri) moguća scenarija koje trust mozgova predviđa za Tursku. Naslovi tih scenarija dovoljni su da daju ideju da ništa osim drugog zapravo nije povoljan ishod za SAD: 1. težak saveznik (otprilike status quo); 2. preporod demokratije – to je pobjeda opozicije na izborima 2023. godina koja će “povratiti prozapadnu politiku”; 3. strateški balanser i 4. evroazijski moćnik.

Sve do sada napisano ne bi bio razlog da se toliko debatira o izvještaju. Slijedi ključni razlog: “Neobična politička aktivnost vojnog rukovodstva i opći pad profesionalnosti otuđio je niže redove Turskih oružanih snaga (TSK). Izvještava se da su oficiri srednje razine izuzetno frustrirani vojnim vodstvom i zabrinuti zbog toga što će biti uklonjeni u neprekidnim čistkama nakon državnog udara. Ovo nezadovoljstvo moglo bi čak dovesti do drugog pokušaja puča u nekom trenutku, a čini se da Erdoğan prijetnju shvata ozbiljno” (stranica 14, pa ponovo na stranici 29. upečatljivosti radi i onda na stranici 184. da se “utvrdi gradivo”).

E sad, zaista ne znam šta autori podrazumijevaju pod “neobičnim političkim aktivnostima vojnog rukovodstva”, ali izgleda kao da rečenica podrazumijeva da su obične i uobičajene političke aktivnosti vojnog rukovodstva bile one prije deset godina, kada je svako s nekoliko “čvaraka” na epoletama (o šefu generalštaba da ne govorimo) nalazio shodno i imao platformu da izrazi svoje mnijenje na svaku političku i društvenu temu – čitaj, da se miješa u politiku.

No, to je svakako manje važno od plasiranja “frustriranosti i zabrinutosti” srednjeg oficirskog kadra – rečenica o kojoj se, logično, u Turskoj najviše debatira. Indikativno je da, za razliku od većine navoda u izvještaju, kako onih potpuno neistinitih, tako i faktički ispravnih, ovaj nije praćen nijednom fusnotom. Ne smije se izgubiti iz vida da je turska javnost itekako svjesna kako pučevi počinju i kako izgleda (medijska i svaka druga) priprema za puč. Odatle i osjetljivost na rečenice tog tipa o “frustriranosti i zabrinutosti” oficirskog kadra.

Naime, ovdje se pitaju da li je izvještaj samo izvještaj ili je to zapravo plan, a citirana rečenica ono što se naziva dog whistle – suptilno usmjerena politička poruka koja je namijenjena i može je razumjeti samo određena skupina, u ovom slučaju oficiri pripadnici fethülahdžijske terorističke organizacije (FETÖ) za sada nedirnuti čistkama. Čistkama zbog kojih autori izvještaja (kao prije toga visoko rangirani američki oficiri) rone suze.

RAZVODNJAVANJE BORBE PROTIV FETÖ-A

To nas dovodi do pitanja zašto je ovaj u svakom drugom pogledu traljav izvještaj objavljen sada, odnosno da li je samo koincidencija što je objavljen u vrijeme dok se vodi žestoka polemika o tzv. “političkom stubu” FETÖ-a?

Već nedjeljama opozicija, prije svega lider Republikanske narodne partije (CHP) Kemal Kılıçdaroğlu, vodi žestoku kampanju relativizacije, simplifikacije i historijske revizije  FETÖ-a, uključujući i pokušaj puča 15. jula 2016. godine. Da je pokušaj da se račun za infiltraciju FETÖ kadrova u državni aparat ispostavi isključivo Partiji pravde i razvoja (AKP), nije ništa novo i iz toga se sastoji simplifikacija fenomena te terorističke organizacije, koja je svoje ciljeve – preuzimanje kontrole nad državom – donijela mnogo prije nego što je Erdoğan (o AKP-u da ne govorimo) postao činilac politike u Turskoj. Ono što je novo jeste Kılıçdaroğluova bolno besmislena optužba da je (dan‑danas) Erdoğan taj “politički stub”, izgovorena prošlog utorka na sastanku poslaničke grupe CHP-a.

Pokušaj kompletne revizije apsurdan je jer se radi o događajima koji su u (kolektivnom) pamćenju i relativno svježi. Međutim, Kılıçdaroğlu nije jedini koji muti vodu i time u suštini razvodnjava borbu protiv FETÖ-a.

Koincidentalno (?), iz penzionerskog mira oglasio se bivši šef generalštaba İlker Başbuğ, koji je svojevremeno govorio da je Erdoğan jedini koji se suprotstavio i borio protiv FETÖ-a, sa sasvim novom tezom. Naime, za uspjeh infiltracije FETÖ kadrova na više pozicije u armiji optužio je zakon iz 2009. godine, koji je omogućio da vojna lica budu suđena u civilnim sudovima za civilna kriminalna djela, implicirajući da bi se vojska izborila i sama očistila da nije bilo tog zakona, što opet implicira da pokušaja puča 15. jula 2016. godine ne bi bilo. Međutim, historijski zapisi ne idu naruku toj tezi. Naime, dok je vojska imala privilegiju da sama sebi sudi za sve, kao i da sudi civilima, nije se baš istakla u čistkama fethülahdžija.

Ono što je neobično i bode oči u RAND-ovom izvještaju jeste to da je ogroman akcent u vrlo negativnom smislu stavljen na “civilinizaciju” kontrole nad vojskom, tako da se Başbuğovo oglašavanje perfektno uklapa u njega. Apsurd je da je Zapad, prije svega EU, vrlo gromko pozdravljao upravo taj proces kao neophodan za EU integraciju. Međutim, lumeni iz RAND-a nikako da prežale što klišej “svaka država ima vojsku, samo u Turskoj vojska ima državu” više ne važi. Osim toga, da tog zakona iz 2009. nije bilo, pučisti 15. jula 2016. godine ne bi danas bili suđeni, ali to što jesu upravo boli SAD.

RAND-ov izvještaj, Kılıçdaroğluov i Başbuğov nastup ponovo su uveli puč, odnosno mogućnost novog pokušaja puča, u javni diskurs. No, ne vjerujem da će se dugo u njemu zadržati. Ipak, na povratku iz Pakistana Erdoğan je upitan o mogućnosti ponovnog pokušaja puča. “Naš narod se neće dvoumiti. Napunit će trgove noseći šta god im se nađe pri ruci”, bio je odgovor.

 

 

PROČITAJTE I...

“Svi koji smo bili u Srebrenici i koji se bilo čega sjećamo to trebamo zapisati i ostaviti u amanet generacijama koje dolaze poslije nas. Ja, kao dijete, kada je počela Agresija na Bosnu i Hercegovinu, nisam znao mnogo informacija šta se dešavalo mojim precima u Drugom svjetskom ratu. Saznao sam da je moj pradjed Alaga od ustaša u Drugom svjetskom ratu spasio grupu lokalnog srpskog stanovništva. U Genocidu je ubijeno njegovih 25 potomaka i devet zetova od njegovih kćerki i unuka. To je bila moja motivacija zbog čega sam želio da zapišem, pa neko će čitati”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!