fbpx

Sve utječe na sve, sve utječe na svakog

Mr. Dževad Abazović živi na imanju od stotinjak duluma u rodnom selu Boračko ponad Olova. Porodična je kuća smještena u botaničkoj bašči od preko stotinu (105) vrsta drveća i grmlja, a u nekoliko prostorija u kući i u jednom pomoćnom objektu smještena je biblioteka od 16.400 knjiga. Autor je 16 napisanih knjiga koje su, nažalost, još u rukopisu

 

Piše: Bajro PERVA

Iz Olova prema selu Boračko, koje je tek nekoliko kilometara udaljeno od grada, putujem krivudavim, prilično uskim putem. Dobrim dijelom put prolazi kroz crnogoričnu šumu i livade, tako da putniku stvara ugodan doživljaj. Iako je vrijeme koševine, većinu livada prekriva visoka trava. Ne čuje se odjek otkivanja niti oštrenja kose, ne vide se ni nekadašnje kupilice sijena. Prve otkose trave tek vidim na platou, na ulazu u selo, gdje je kuća i imanje mr. Dževada Abazovića, inženjera šumarstva i velikog bibliofila, kolekcionara, penzionera koji ne miruje. Spremajući se za ovu posjetu, pogledao sam nekoliko dokumentarnih videozapisa o Dževadu. Autori tih priloga gotovo uglas kažu da je on najautentičniji inženjer šumarstva i nepotkupljivi svjedok, da je vlasnik najveće privatne biblioteke (16.400 knjiga i hiljade primjeraka časopisa i novina, op. a.) i botaničke bašče u kojoj je preko stotinu vrsta drveća i grmlja, da je gorljivi zagovornik donošenja zakona o šumama kako bi one bile zaštićene.

KAD KOSAC UPIŠE ŠUMARSKO-TEHNIČKU ŠKOLU

U avliji do koje dopire miris pokošene trave i biljaka botaničke bašče razgovaramo s Dževadom, penzionerom koji ne miruje, s čovjekom koji je decenije proveo na pozicijama inženjera šumarstva i istraživača na zaštiti šuma, profesora u šumarsko-tehničkoj školi, na funkciji direktora šumarstva, predsjednika općine, na prikupljanju i čitanju knjiga, na pisanju knjiga…

“Rođen sam kao treće dijete mojih roditelja Nafije i Mustafe uoči 27. noći ramazana 18. juna 1952. godine u Boračkom. Mogao sam biti Ramiz, a zvali su me i Bajro, jer sam bio rođen blizu Bajrama. Tad je bilo u modi da djeca imaju po dva imena. Majka mi je na ovom brdu živjela 50 godina i jedan dan. Najveće bogatstvo bilo joj je njenih pet sinova. Ovdje je muška voda. Možda spadam u posljednju generaciju djece koja do sedme godine nije nosila gaće. Tek s polaskom u školu nosili smo gaće. Struju smo dobili tek 1978. godine. Morali smo sami isfinansirati dovod struje. Kad sam upisao šumarsko-tehničku školu, kod babe sam bio isprofiliran kao dobar kosac, jer njemu je trebao radnik na imanju. Ljutio se što sam upisao školu, a izgovor mu je bio ko će plaćati moju školarinu. Zahvaljujući dobroj i plemenitoj Zehri Dizdarević, dobio sam odmah stipendiju i upisao šumarsko-tehničku školu na Ilidži. Profesori su nas odlično primili. Tu sam upoznao i brata berbera koji je nas četvericu braće zajedno osunetio. Po završetku škole stažirao sam u Olovu.

U to vrijeme jedan prepotentni inženjer šumarstva rekao mi je da nisam plemenit kao on, a ja sam ga upitao čime mjeri plemenitost, a on je rekao – diplomom. Onda je u meni proradio bosanski inat i odbrusio sam mu da ću imati bolju diplomu od njegove. Upravniku sam najavio odmor i otišao i upisao šumarski fakultet. Uz ostale, posebno ću pamtiti i Ahmeda Popu, Mostarca, jednog od rijetkih Bošnjaka koji je s pozicije asistenta na fakultetu otišao u Njemačku i tamo odbranio doktorat i jedan od rijetkih Bošnjaka čiji su radovi iz etimologije, u to vrijeme, citirani u svjetskoj literaturi. Kad se vratio, nisu ga primili na fakultet pa je radio na institutu. On mi je često govorio: ‘Piši, Dževade. Ko zna bolje, široko mu polje!’ Kad bih ponovo bio u poziciji da biram školu i fakultet, odabrao bih isto, jer nauka je za radoznalce, a ja sam jedan od njih. Kao profesor u Olovu, prvu lekciju koju sam držao učenicima bila je lekcija o zajedništvu života i svega onog što mi smatramo da je živo i da nije živo. Tražio sam da učenici napamet nauče: ‘Sve utječe na sve, sve utječe na svakog, svako utječe na sve i svako utječe na svakog. To je koloplet koji se svakodnevno vrti u prirodi. Ko to ne zna, on odluta.’

Na imanju imam stotinjak duluma zemlje i dvije gospođe krave. Imao sam i ovce. Treba održavati to. Treba i fizički raditi. Uvijek sam uspijevao iskombinirati fizički i umni rad. To je najveće bogatstvo koje čovjek može steći. Radim, radim i onda sjednem i čitam. Najčešće, paralelno, čitam četiri-pet knjiga. U mojoj botaničkoj bašči, pored ostalih biljaka, imam kupastu smrču, srebrenu jelu, tuju, sekvoju, ukupno 105 vrsta drveća i grmlja. U prirodi nema drveća koje živi samo. Ako nije povezano s drvetom, onda jeste s gljivama. Da nema gljiva u prirodi, mislim da ne bi bilo ni života.”

VLASNIK BIBLIOTEKE OD 16.400 KNJIGA

Dževad je svojom pojavom i djelom zaintrigirao pažnju mnogih ljudi u BiH i regiji. Saznavši za njegovu bogatu biblioteku i spisateljsku nerv, kod njega navraćaju i brojni književnici i spisatelji. Današnjoj kahvi pridružuju se i Hadžem Hajdarević, predsjednik Društva pisaca BiH, i Hasna Vatreš, najpoznatija olovska učiteljica, autorica knjige sjećanja pod naslovom Učiteljica. Prisustvo književnika i spisatelja indirektno usmjerava razgovor o njegovoj ljubavi prema knjizi.

“Knjiga je na mene stavila pečat dok sam još bio u osnovnoj školi. Tada sam redovno postio ramazan jer u našoj porodici bilo je pravilo da biva oslobođen teških poslova onaj ko posti. Bili su to moji najljepši ramazani. Onda sam ja čitao knjige. Budući da nije bilo struje, radija, o TV da i ne govorim, ne znaš kad je iftar, u prediftarsko vrijeme ja bih se popeo na obližnje brdo, odakle se vidjela džamija u Gornjem Olovu, na čijoj se munari, paljenjem kandilja, oglašavao iftar. Potom bih mojim ukućanima donosio vijest da je nastupio iftar. Iftario bih se okrajcima hljeba koji je kuhala rahmetli majka i pečenim krompirom. Po završetku osnovne škole nisam htio upisati gimnaziju, nego šumarsko-tehničku školu. Ta je škola imala izuzetno dobar nastavni kadar. Sada kao iskusan čovjek mogu reći da su to bili profesori univerzitetskog ranga. Tu sam doživio odnos nastavnika prema djeci i nauci sasvim drugačiji od onog koji danas profesori pružaju. Danas je uvriježeno pravilo: ‘Ko zna – zna, ko ne zna – dva.’ To je najveći problem. Oni su nas tjerali. Sjećam se, recimo, Veljke Tošića, koji nas je pripremao za takmičenja. Išli smo u Delnice na jugoslavensko takmičenje učenika srednjih škola. Tada je knjiga počela dolaziti u moju kuću. Kasnije, kad sam počeo studirati, došla su nova druženja. Nije to bio seoski eglen nego intelektualni dijalog. Po završetku studija, radeći na taksaciji šuma, imao sam para da kupujem knjige. Pitaju me gdje ću ove knjige koje kupujem smjestiti, a ja kažem da iza dobrog cuke uvijek ostane dobro korito. Nek iza mene ostane dobra biblioteka. Petkom na pijaci i od Cigana kupujem knjige, a pošto su me upoznali, znaju mi donijeti i kući, ovdje na selo. Od dvojice kolega sam kupio kućne biblioteke. Bile su skupe. Prodavao sam ovce i platio im knjige. U tim knjigama bila je i čitanka iz IV razreda osnovne škole iz koje je učio taj moj kolega, a napisao ju je Vladimir Nazor. Takve knjige nemaju cijenu. Ima podosta časopisa i novina. Biblioteka će se zvati Boračko, po mjestu gdje živim.

U katalog je uvedeno 16.400 knjiga, a u svakoj prostoriji postoji sto sa stolicama. Posljednju kupovinu imao sam 29. maja 2020. Kupio sam 33 knjige. Na policama su bosanska, arapska, albanska, američka, engleska književnost, pa astronomija, poezija, naučne knjige, enigmatika. Moje je osnovno pravilo: ako nemam u glavi, hoću da imam na polici.”

Na fakultetu je Dževad bio jedan od najboljih studenata i nosilac “Zlatne značke”, stipendista tadašnjeg privrednog giganta “Šipad”.

“Tad sam mislio da znanjem mogu svijet okrenuti. Sreća u nesreći, pošto sam bio njegov stipendista, ‘Šipad’ me raspoređuje da idem raditi u Kalinovik, a ja odem kod direktora Hume i kažem mu: Ako ste mi davali crkavicu od stipendije, to ne znači da me možete raspoređivati gdje vi hoćete i tako određivati moju sudbinu. Ima šumarstvo i u Olovu i drugdje. Postojala je klauzula, ako se zaposlim u naučnoj instituciji, da ću biti oslobođen vraćanja stipendije. Konkuriram na institut i odmah me primiše. Ja umislio kako sam pametan, kad tamo sve doktori nauka, a meni treba specijalizacija. Odlučim se za oblast zaštita šuma. Ne možeš raditi na zaštiti šuma ako ne znaš uzgoj šuma. Tek tada shvatih koliko treba čitati, širiti znanje. Moraš to znanje valorizirati i nekakvom diplomom. Tako 1979. godine upišem postdiplomski studij u Beogradu i 1984. magistriram iz oblasti feromona. Feromoni su i dan-danas jedna od najatraktivnijih oblasti koja povezuje i hemiju, i fiziku, biologiju, genetiku i pratim spoznaju iz te oblasti. To su pečati sudbonosnog življenja. Radio sam na poslovima zaštite šuma na području bivše Jugoslavije. Meni niko ne može pričati o zaštiti biljke ako nikad nije zasadio biljku. Najbolje sam se osjećao kad sam počeo raditi na institutu, gdje sam sreo stare kolege koji su bili bogati znanjem i iskustvom. Svaki dan sam od njih usvajao nova znanja. Desio se prekid u četrdesetim godinama mog života. Desio se rat, a to je vrijeme kad je svijest pala u nesvijest. Očekivao sam da će se nesvijest uzdići u svijest, a evo i trideset godina poslije ona se ne osvješćuje. Moramo se boriti da izgradimo svijest, a izgradit ćemo je ako se borimo da proizvedemo hranu, ako se borimo da radimo i umno i fizički i tada ćemo osjetiti potrebu druženja i pomaganja. Ranije su sela držala državu, nije je grad držao. Danas je rasulo sela. Primjera radi, zamjeram mojim kolegama koji pričaju o ekologiji a nikad nisu zasadili niti jedno drvo.”

KOZMOPOLITA I ČUVAR TRADICIJE

Dževad je 1996. godine, u ramazanu, preko nane Salkinice iz Ponijerke, saznao za sudbinu 23 Bošnjaka koji su ubijeni u Drugom svjetskom ratu, među kojima su bili njegov dedo i amidža te nakon kompletiranja dokumenata podigao im skromno spomen-obilježje. On je, također, obnovio nadgrobni spomenik svom učitelju i komšiji Iliji Ančiću.

“Nana Salkica me je zvala s kose ponad moje kuće da me pita znam li gdje se nalaze kosti mog djeda Zuhdije Mašića i amidže Salke. Do tada sam, u formi legende, mnogo puta slušao da su 19. decembra 1941. godine ubijeni, a neki i živi spaljeni od strane četnika koji su držali stražu na Ponjeračkom brdu. Tri godine su mi trebale da iz zaborava istrgnem imena ubijenih i spaljenih. Broj se zaustavio na 23 spaljenih ljudi koji su stameno čuvali svoje mjesto i svoj narod. S rodbinom ubijenih Bošnjaka tragao sam za mjestom gdje su bile kosti ovih šehida. Pronašli smo u jednoj krešnici (mjesto gdje se zavarivao kreč). Bile su poprilično izjedene od kreča. U dogovoru s tada najstarijim hodžom Mušanom ef. Hasanefendićem organizirali smo dženazu za mog djeda Zuhdiju, amidžu Salku i ostale šehide koji su zvjerski ubijeni, a licemjerno zaboravljeni od svog naroda. Podigao sam skromno spomen-obilježje i postavio natpis da ga podižu mještani, ali ni to nije bilo dovoljno da se ono održava. Smatram da bi se ova lokacija i spomen-obilježje trebali uvrstiti u kalendar komemorativnih sjećanja i ne dozvoliti ova otkrivena i argumentirana realnost ponovo postane legenda koja će samo pojedince navoditi na pitanje: Ko nas je to oslobodio od nas samih?”

“Jedne večeri zazvonio mi je fiksni telefon. Podigao sam slušalicu i čuo pitanje:

‘Je li kuća Mujke Abazovića?’

‘Da. Ja sam Dževad, njegov sin.’

‘Ja sam Savo Ančić. Jeste li Vi naredili da se uredi nadgrobni spomenik mog tate Ilije?

‘Da.’

‘Nek se dobro uredi. Ja ću u maju dolaziti i platiti sve troškove.’

Žena sluša, ne mogu više kriti. Kasnije me zove i brat Enes, najstariji brat koji radi u Njemačkoj, pa će: ‘Brate, da si mi bliže, sad bih te od radosti zagrlio i kosti polomio, jer su to pravi civilizacijski potezi. Neka si. Nećeš ti to platiti i odvajati od svoje djece, a neće ni Savo. Ja ću to platiti. Moj radnik Hidajet Abazović iz Dolova uskoro će doći u rodno selo i donijeti ti tih 700 KM.’ Sretan sam što živim sa sjećanjima na ovog čovjeka. Vi koji ste otišli od ovog otišli ste od sebe.”

Protivnik je uništavanja i prirodnog naslijeđa. Kad je čuo za pobunu mještana doline Neretvice koji su odlučni da odbrane svoju rijeku od podizanja malih hidrocentrala, izrazio im je punu podršku.

Protiv sam protočnih centara na malim rijekama jer one održavaju vodni režim širi od svojih korita. Ako se te male rijeke pregrade, ispresijecaju, ne samo da gube vodu živi organizmi nego gube i organizmi okolo. Ja sam pobornik pravljenja akumulacija na većim rijekama, da formiraju jezera da nam zračna vlaga pomogne. Meni ovdje pomaže zračna vlaga. Jutarnja rosa izjutra daje bogatstvo. Posebno sam protiv tih malih hidrocentrala na rijekama kakva je Neretvica. Ona je bogatstvo. Prošao sam njenim kanjonom od izvora do ušća i obrnuto. Tamo sam obilazio šumska gradilišta. Godine 1974. godine radio sam taksaciju, inventuru šumsko-privrednog područja Mostar. Centrala je bila u Mostaru. Prije odlaska u Neretvici radio sam u Gorači kod Prozora. Posebno sam upamtio dvojicu šumara Salku i Slavku.

Nigdje nisam vidio više vrbolike kao tu, pa prvi put sam na Zec planini vidio brusnicu crvenu i što me, također, oduševilo jeste medvjeđe grožđe. U svim mjesecima sam na Zec planini doživio mraz, a na Gorači sam 30. augusta sa šoferšajbe strugao mraz.

PROČITAJTE I...

Pašovićeva jednačina sugerira da je kultura = ON, a da je nacionalno = vjersko, i obrnuto. Pritom mu je sve što u kulturi proizvedu nacionalna društva i vjerske zajednice nešto nazadno, folklorno, prevaziđeno. Oboje su mu nešto što bi rado protjerao iz društva. Naime, Pašović i njegovi intimusi graknuli su još 2015. godine, kada su od Federalnog ministarstva kulture smanjene bolesno visoke dotacije za festivale poput MESS-a. Tada su tvrdili da se ukida internacionalna kultura, a subvencionira folklor. Ipak, ostaje posve nejasno kako uopće može postojati internacionalno ako nije utemeljeno na nacionalnom? Pa nije li internacionalna kultura upravo plodonosna i izlječujuća komunikacija između nacionalnih kultura? Uzalud je ovakva pitanja postavljati Pašoviću i njegovoj toploj režiserskoj braći jer je njima vrhunac umjetnosti kada djevojka koja glumi muslimanku iz svoje vagine na pozornici izvadi zastavu Bosne i Hercegovine

Da li je potrebno i spominjati da je Mazalica aktivno litijašio po Crnoj Gori, “branio” tamošnje srpske “svetinje”, borio se junački protiv “milogoraca” te, po vlastitim riječima, “osjećao nacionalni romantizam”.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!