Sve što trebate znati o krijumčarenju zastave RS u Predsjedništvo BiH

Otkako je Dodik postao po rangu prvi Bosanac i Hercegovac, na reveru njegovog sakoa obavezno je značka na kojoj se nalazi trobojka Republike Srpske. Niste zapazili? Pogledajte pa se uvjerite. Znatiželja nas je natjerala da pregledamo na stotine fotografija (dragi Google) ovog gospodina prije nego je postao član Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Niti na jednoj, pa čak niti na onoj načinjenoj prilikom proglašenja izborne pobjede 7. oktobra 2018. godine, na reveru Dodikovog sakoa nema značke. Sada ima! Doskočio je ovaj promućurni laktaški poljoprivrednik “onima u Teheranu”, kako voli da kaže za Sarajlije. Ko veli, ako mi uklone prokrijumčarenu zastavu, imam ja rezervnu – na reveru mog sakoa

 

PIŠE: Reuf Jakubović

Održa veliki baja (Milorad Dodik) obećanje dato u izbornoj noći 7. oktobra 2018. godine da će u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, “tamo gdje on bude sjedio, morati da bude i zastava Republike Srpske”. Naime, već 23. novembra 2018. godine, prilikom njegovog prvog državničkog posla u najvišoj državnoj instituciji, prijemu akreditivnog pisma od novoimenovanog ambasadora Srbije u Bosni i Hercegovini, u prostoriji u kojoj je taj posao obavljen, uz zastavu Bosne i Hercegovine našla se i zastava Republike Srpske.

Za ovo “pridodavanje” entitetske zastave državnoj ne postoji uporište u Zakonu o zastavi Bosne i Hercegovine. Svugdje (pa i u našoj zemlji) važi pravilo, zakonom sankcionirano, da se u najvišoj državnoj instituciji ističe samo državna zastava, dakle, bez ijedne druge zastave iz te države. “Društvo” državnoj zastavi može praviti samo državna zastava neke druge države, i to samo onda kada se radi o nečemu što ima zvaničan međudržavni karakter. Takav karakter imao je, razumljivo, i spomenuti prijem akreditivnog pisma. Zato je državna zastava Srbije i bila postavljena, i to ispravno, s desne strane državne zastave Bosne i Hercegovine. Entitetska zastava bila je višak, svojevrstan diplomatski gaf koji je trebao zasmetati i samom ambasadoru.

Sasvim je bila razumljiva ekspresna reakcija dvojice drugih članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Željka Komšića i Šefika Džaferovića. S pravom su osudili samovoljan čin Dodika – “krijumčarenje” zastave Republike Srpske u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine. U ovoj najvišoj državnoj instituciji Dodik je, naime, samo “prvi među jednakima” u mandatu od osam mjeseci i s njima se trebao konsultirati, a ne onako hinjski unijeti zastavu u prostor u kojem joj nije mjesto. I njih dvojicu, i bosanskohercegovačku javnost, a vjerujemo i međunarodnu, iznenadio je ovaj potez patološkog mrzitelja države Bosne i Hercegovine i svega što je bosanskohercegovačko. Iznenađenje im je priredio čovjek koji je u februaru ove godine u Banjoj Luci, pred sudionicima Foruma dijaspore, suludo ustvrdio da Bosna i Hercegovina “nije država nego teritorija”, da su Srbija i Republika Srpska “dvije države srpskog naroda” i koji je dao savjet Srbima u dijaspori da “izbjegavaju svaku identifikaciju s Bosnom i Hercegovinom”.

Razumljivo je i kasnije uklanjanje zastave Republike Srpske iz prostora u kojem je bila višak, nerazumljivo je njeno ponovno vraćanje pa opet, ispočetka, uklanjanje pa vraćanje… Sve ove “šetnje” entitetske zastave, koju neki zlobnici već nazvaše zastavom “sad je vidiš, sad je ne vidiš”, popraćene su i nemuštim pokušajima Dodika, a zatim i njegovih saradnika da opravdaju nešto što niko razuman ne može prihvatiti. Najprije je Dodik rekao da je bosanskohercegovačka zastava nametnuta, da nije usvojena u državnim organima, da je Srbi ne prihvataju. Smetnuo je on s uma, kao i njegovi vrli saradnici, da državna zastava jeste nametnuta u februaru 1998. godine, ali je verificirana u maju 2001. godine u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, čime se to njeno nametnuto “porijeklo” izgubilo.

A što se tiče njenog neprihvatanja od Srba, griješi “najveći Srbin” u Republici Srpskoj. Ima Srba koji ovu zastavu ne samo da prihvataju nego je i vole. Istina, u manjini su, ali ima ih. Rekao je Dodik i da on u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine predstavlja Republiku Srpsku i da zbog toga hoće zastavu ovog entiteta u najvišoj državnoj instituciji. Nije valjda da je tako. Dodik je srpski član Predsjedništva (kao i što su druga dvojica hrvatski, odnosno bošnjački), a to je već “drugi par opanaka”. Izrekao je on još mnogo “krupnih” riječi, da ne upotrijebimo neki drugi prikladniji izraz: da je uklanjanje zastave Republike Srpske napad na njega, da je to rušenje ništa manje nego Dejtonskog sporazuma, da je to napad na samu Republiku Srpsku… i sve u tom tonu. Nisu izostali ni komentari Komšića i Džeferovića, prvenstveno zasnovani na zakonskim rješenjima u vezi s upotrebom državne zastave. S pravom je reagirala i bosanskohercegovačka javnost: Dodikov potez jedni odobravaju (zna se koji), a jedni osuđuju (opet se zna koji).

I taman kada smo se ponadali da će ipak razum prevladati, Dodik izaziva novi diplomatski skandal 5. decembra. On je demonstrativno napustio svečani salon Predsjedništva Bosne i Hercegovine u kojem se održavao sastanak s dužnosnicima država-članica Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira. Razlog, kako reče: ne želi da učestvuje na skupu na kojem nema istaknute zastave Republike Srpske. Kako će se završiti ova Dodikova cirkuska predstava sa zastavom manjeg bosanskohercegovačkog entiteta, Bog sami zna. No, s jedne strane doista govorimo o cirkusu, ali s druge o temeljima na kojima kreće svaka priča o državotvornosti neke zemlje – na simbolima, na zastavama. I zato govorimo o nimalo bezazlenom cirkusu.

Ne postoji, ako ćemo pravo, ni neki poseban razlog zbog kojeg Dodik toliko insistira na zastavi Republike Srpske u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine. Tu zastavu uvijek ima u Predsjedništvu i ona mu je uvijek blizu srca, na samo nekih desetak centimetara. Naime, otkako je Dodik postao po rangu prvi Bosanac i Hercegovac, na reveru njegovog sakoa obavezno je značka na kojoj se nalazi trobojka Republike Srpske. Niste zapazili? Pogledajte pa se uvjerite. Znatiželja nas je natjerala da pregledamo na stotine fotografija (dragi Google) ovog gospodina prije nego je postao član Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Niti na jednoj, pa čak niti na onoj načinjenoj prilikom proglašenja izborne pobjede 7. oktobra 2018. godine, na reveru Dodikovog sakoa nema značke. Sada ima! Doskočio je ovaj promućurni laktaški poljoprivrednik “onima u Teheranu”, kako voli da kaže za Sarajlije. Ko veli, ako mi uklone prokrijumčarenu zastavu, imam ja rezervnu – na reveru mog sakoa. Paradoksalno je da on tu značku nije imao kada je bio “babo” u Republici Srpskoj iliti predsjednik Republike Srpske, a ima je sada kada je “babo” u Bosni i Hercegovini iliti predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Zar mu sada ne bi bila prikladnija značka na kojoj se nalazi zastava Bosne i Hercegovine? Trebao bi da takvu značku obavezno ima na reveru sakoa i kada je u kabinetima koje, kao član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, ima na “svom terene”: u Istočnom Sarajevu (već mu je uređen) i u Banjoj Luci (uređuje mu se). Čuj, ukupno čak tri predsjednička kabineta (s osobljem, naravno) za jednog čovjeka, Ali, neka – ima Republika Srpska para za ova dva kabineta viška. Istina, zahvaljujući skupim međunarodnim kreditima. U ovim kabinetima viška, sasvim je sigurno, neće biti zastave Bosne i Hercegovine, koju bi, eto, i ta mala zastava na znački na reveru Dodikovog sakoa mogla “zamijeniti”.

NIGDJE DRŽAVNE ZASTAVE U NAJVIŠIM INSTITUCIJAMA REPUBLIKE SRPSKE

Razmišljajući o tome kako Dodik uporno hoće da “razvodni” državne institucije, da u njima Republika Srpska igra skoro pa glavnu ulogu ili, uprošteno rečeno, da je u Bosni i Hercegovini više Republike Srpske, poželjeli smo da dobijemo odgovor na pitanje: ima li i koliko ima Bosne i Hercegovine u Republici Srpskoj? Tražeći odgovor na ovo pitanje, poslužit ćemo se Dodikovim oružjem – zastavom. On zastavom Republike Srpske u Sarajevu, a mi zastavom Bosne i Hercegovine u Banjoj Luci. Fotografski smo “prošetali” (surfajući) kroz najviše institucije Republike Srpske. Istina, fotografije su iz perioda pred posljednje izbore, ali to ne mijenja ni za jotu ono što fotografije pokazuju.

Razumljivo, prvo smo posjetili zakonodavnu vlast u Republici Srpskoj, dakle Narodnu skupštinu. Na krovu zgrade u kojoj je smještena ova institucija jarbol je sa zastavom Republike Srpske, a na platou ispred zgrade tri su jarbola, i na svakom trobojnica, ista kao i ona na krovu. Bosne i Hercegovine, odnosno njene zastave nema. Kako je ova skupštinska zgrada nekada bila vlasništvo JNA, mora da su jarboli iz tog doba, kada je zastava SFRJ bila u sredini, njoj s desne strana zastava SKJ, a s lijeve zastava Bosne i Hercegovine, tada jedne od šest jugoslavenskih republika.

Ni u skupštinskoj sali ne zatičemo bosanskohercegovačku zastavu, ali tu je, razumljivo, zastava Republike Srpske. Postavljena je na zid između grba Bosne i Hercegovine i amblema Republike Srpske, koji je 2007. godine zamijenio dotadašnji grb (proglašen neustavnim). Ali, nije to “obična” zastava. To je zastava takvih dimenzija da dominira salom. Grb i amblem, inače veoma skromne izrade, svojom veličinom, u odnosu na veličinu zastave, doimaju se više nego sićušnim. Gdje li se samo “iskopalo” ovo rješenje zastave na zidu? Pretpostavljajući da je to “uvoz” iz Rusije, jer je u njih sve nekako veliko – i zgrade, i trgovi, i dvorane, i sale – pogledali smo da to nije u jednom od domova Ruskog parlamenta. I zaista, na zidu u skupštinskoj sali Gornjeg doma pronađosmo identičnu “dekoraciju”, veliku rusku zastavu (trobojka, samo s obrnutim redoslijedom boja u odnosu na zastavu Republike Srpske). Dakle, u tom grmu leži zec: uzor je pronađen ne u majčici Srbiji nego u velikom bratu Rusiji.

Dobro, pomislismo, ne znači valjda da je situacija identična kod “prvog među poslanicima”, gospodina Nedeljka Čubrilovića, iliti “prešednika”, kako bi rekla većina njegovih birača. Kad tamo, u njegovom kabinetu, na jednom postolju zastava Republike Srpske, a na drugom zastava s amblemom ovog entiteta. Na radnom stolu iste su takve zastavice. Bosne i Hercegovine “ni nanesi”.

Razočarani onim što smo vidjeli kod najviše zakonodavne vlasti Republike Srpske, krenuli smo u posjetu Vladi Republike Srpske. Zgrada izgledom i veličinom podsjeća prije na zgradu vlade neke od većih evropskih država nego na zgradu Vlade Republike Srpske, u kojoj živi tek nešto preko milion stanovnika, to je današnja procjena, jer već sutra ih je manje za, kažu, nekoliko stotina (ode narod trbuhom za kruhom). Kažu i da je cijena koštanja ove zgrade po 1 m2 toliko visoka da je to skoro pa za Ginisovu knjigu rekorda. Pred zgradom nas dočeka mnoštvo crveno-plavo-bijelih zastava Republike Srpske. Iako entitetska zastava nikako nije dekoracija (to je, naprotiv, simbol entiteta), ovoliki broj istih zastava na jednom mjestu doima se kao dekoracija.

Naime, sve jarbol do jarbola, sve zastava do zastave. Svaki jarbol sa zastavom liči na onaj do sebe kao jaje jajetu. Izbrojismo: više od dvadeset zastava Republike Srpske (ne računajući one dvije pred samim ulaznim vratima) i jedna zastava Evropske unije. Više zastava, čini nam se, ima samo pred zgradom Ujedinjenih nacija ili u olimpijskom selu za vrijeme održavanja olimpijskih igara. Ali, u oba ova slučaja radi se o različitim zastavama: u prvom slučaju o zastavama zemalja članica Ujedinjenih nacija, a u drugom o zastavama zemalja učesnica Olimpijskih igara. Kada smo malo “prošarali” internetom, nismo mogli naći sličan način izražavanja “ljubavi” ni prema državi, a nekmoli prema nečemu što države “ni viđelo nije”. A šta je s Bosnom i Hercegovinom i njenom zastavom? Nema je, pojela maca. Nekad poodavno je i bila. Kažu da je Dodik (a ko bi drugi), kada ga je neka huja spopala, naredio da se ukloni.

Ne očekujući ništa bolje ni unutar zgrade, obreli smo se u sali u kojoj zasjeda “trust mozgova”, što će reći Vlada Republike Srpske. I šta vidimo tu? U pročelju dva stuba, a na jednom amblem Republike Srpske – na drugom… ništa. Između stubova su dva stojeća jarbola i na svakom zastava trobojka. A zar na onom “praznom” stubu svoje zasluženo mjesto nije mogao naći državni grb (naravno, uz zamjenu mjesta s amblemom), a na jarbolu do njega i državna zastava? Bilo bi pošteno da je “neriješeno”, tj. 2:2. A ovako je 3:0, nezaslužena, pacerska “pobjeda” Republike Srpske.

A šta nas je čekalo kod predsjednice Vlade, gospođe Željke Cvijanović? Kod nje, prosvjetnog radnika s ubjedljivo najvećom entitetskom izvršnom funkcijom, “ista meta, isto odstojanje”: dvije manje istovjetne zastave i jedan amblem između njih – simboli Republike Srpske, razumljivo. I, kako od viška glava ne boli, i na njenom radnom stolu entitetska je zastavica.

Napuštamo zgradu Vlade prosto ne vjerujući u ono što smo vidjeli vlastitim očima i svraćamo do gradonačelnika Banje Luke, gospodina Igora Radojičića. I u njegovom kabinetu Bosne i Hercegovine ni za lijeka. Na radnom stolu samo je zastavica Republike Srpske, što se, da budemo iskreni, moglo i očekivati.

SVUGDJE DRŽAVNA ZASTAVA U NAJVIŠIM INSTITUCIJAMA AP VOJVODINA

Razočarani onim što smo vidjeli u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti Republike Srpske te kod gradonačelnika Banje Luke, odlučismo da pogledamo kakva je situacija sa zastavama u najvišim institucijama Autonomne Pokrajine Vojvodina. Da vidimo gdje je tu Srbija kao država u kojoj je AP Vojvodina kao njen dio. Mada Republika Srpska i AP Vojvodina nemaju identičan ustavni status kada je u pitanju država čiji su dio, ipak se poređenje, što se zastava tiče, može vršiti bez bojazni da će se pogriješiti. Zaputismo se ka ravnoj Vojvodini, žitnici Srbije, i obresmo se u Novom Sadu, glavnom gradu AP Vojvodina.

Pred zgradom Skupštine AP Vojvodina tri su jarbola. Na jednom nema zastave, na drugom je državna, a na trećem pokrajinska. Državna je s desne strane pokrajinske, što znači da je ona višeg ranga. Ispravno, odnosno u skladu sa zakonom o upotrebi državnih i pokrajinskih simbola ove nama susjedne države, kojoj se Republika Srpska okreće kao majčici.

U sali u kojoj se održavaju sjednice Skupštine AP Vojvodina, dakle najvišeg zakonodavnog tijela ove pokrajine, odmah iza govornice na postolju su tri zastave: jedna državna i dvije pokrajinske. Državna je, kako i dolikuje, u sredini između pokrajinskih. Razumljiv respekt pokrajine prema državi čiji je pokrajina samo jedan dio. Da ovdje pojasnimo otkud dva pokrajinska grba i dvije pokrajinske zastave. Donedavno je, naime, u upotrebi bio samo jedan grb i jedna zastava, a od prije dvije godine u upotrebi su, ravnopravno s ovim simbolima, i vojvođanski simboli iz 1848. godine – grb i zastava. Ove prve simbole nazivaju oficijelnim, a ove druge tradicionalnim.

“Skoknut ćemo” i do predsjednika Skupštine, gospodina Ištvana Pastora. I kod njega, u njegovom kabinetu, ista slika – simboli i države i pokrajine, koji su, sasvim razumljivo, propisno poredani. Na podu na postolju za tri zastave nalaze se obje pokrajinske i, naravno, državna zastava, koja je postavljena u sredinu. Na radnom stolu malo je postolje s dvije zastave. Vjerujemo da ovom gospodinu nije bilo ni na kraj pameti da na ovo postolje stavi obje pokrajinske zastave; stavio je oficijelnu pokrajinsku i njoj s desne strane državnu. Ni pero da se odbije ovom istinskom gospodinu.

Idemo dalje, da vidimo kakav je odnos Vlade AP Vojvodina prema simbolima, kako pokrajinskim, tako i državnim. Pred zgradom Vlade tri su jarbola sa zastavama: jedna državna i dvije pokrajinske. Istina, državna je trebala biti u sredini (tako stoji i u zakonu), ali to je svakako manji propust nego da te zastave, ne daj Bože, nema ispred zgrade u kojoj je smještena pokrajinska izvršna vlast.

A šta imamo u sali u kojoj zasjeda Vlada? Isto što i u skupštinskoj sali: državni grb i državna zastava te dva pokrajinska grba i dvije pokrajinske zastave. Slično simbolima ispred zgrade, i ovdje jedan propust: državni grb trebao je biti u sredini između pokrajinskih.

Otišli smo i do kabineta predsjednika Vlade. Kod ovog gospodina (Igor Mirović) također tri zastave: jedna državna i dvije pokrajinske. Istina, državna je trebala biti u sredini, između pokrajinskih. Sigurni smo: ovaj propust nije namjeran.

Napuštamo Vladu, koja, vidljivo je to na svakom koraku, baš drži do države Srbije, odnosno do simbola njene državnosti. Bilo nam je naruku i da posjetimo gradonačelnika Novog Sada, grada za koji se nekad govorilo da je jednako lijep kao Banja Luka. Tu nas je čekalo baš prijatno iznenađenje. U njegovom kabinetu tri su zastave: u sredini državna, njoj s desne strane zastava Evropske unije, a s lijeve zastava grada Novi Sad. Bravo za gradonačelnika, gospodina Miloša Vujovića. Iako je “samo” gradonačelnik glavnog grada jedne pokrajine, jasno pokazuje da poštuje, prije svega, državu u kojoj obavlja tu prestižnu funkciju. Čak je u ovom “trolistu” zastava “zanemario” pokrajinske zastave, što se, o ovom slučaju, ne može tretirati kao eventualni propust. Polazio je, vjerujemo, od toga da je dovoljno da zastavama pokaže da je riječ o gradu Novi Sad, koji je u Srbiji, a koja teži ka Evropskoj uniji (i bit će, nadamo se, u njoj jednog dana – u dogledno vrijeme).

I šta bismo mogli reći, upoređujući ono što smo vidjeli u najvišim institucijama Republike Srpske i AP Vojvodina? “Razlika je derastična”, što bi rekao glumac Branko Đurić. U najvišim institucijama entiteta Republika Srpska nigdje države Bosne i Hercegovine, a u najvišim institucijama AP Vojvodina svugdje države Srbije. Ipak, jedan je podatak frapantan. U Republici Srpskoj niti jednu državnu zastavu nismo vidjeli u njenim najvišim institucijama koje smo posjetili. To zorno pokazuju i nađene fotografije na internetu, jer, “ako laže koza, ne lažu rogovi”. Pomislio bi čovjek, kada vidi tu crveno-plavo-bijelu dekoraciju u najvišim institucijama Republike Srpske, da je ovaj entitet država, što mnogi njeni žitelji i sanjaju. “Ali, malo morgen”, što svojevremeno reče balkanski kasapin Slobodan Sloba Milošević.

A za sami kraj ostavljamo čitaocima da donesu vlastiti sud, mada im se “sve već sâmo kazalo”, što onomad neko reče. Ili, da ipak parafraziramo Josipa Pejakovića: “On (Dodik) meni nema Bosne. Kako, bolan, nema Bosne? Ma ima Bosne, a vala i Hercegovine. I bit će uvijek.”

PROČITAJTE I...

Vrlo je potrebno uočiti da dirigirane migracije preko Bosne i Hercegovine predstavljaju ogroman sigurnosni izazov i prijetnju u prvom redu za Bošnjake. Macron je izrekao nesuvislost o tzv. džihadistima povratnicima koja se oslanja na narativ Christophera Delisa, a koji opet uporište ima u velikosrpskoj propagandi s početka devedesetih godina 20. stoljeća.

Sve ovo možda i ne bi bilo toliko alarmantno da nije činjenice da se baš u ovom kontekstu dešava gotovo sinhronizirano etiketiranje BiH kao “tempirane bombe” ili “legla džihadista” od mnogo važnijih političkih faktora iz Evrope i svijeta.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!