fbpx

SVE ŠTO EGZISTIRA OKO NAS EGZISTIRA I U NAMA

Nastavimo li, bojim se, otet će mi se kakva neprimjerena riječ, a ne želim to! Pa, hajde, ako je ikako moguće, da u miru dovršimo ovu kahvu, serbes odšutimo, jer i šutnja je bolja i ljekovitija od ovakvog razgovora

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

 

– Šta li mi radimo ovdje – pita me dobar poznanik dok sjedimo u opustjelom i zlatnim zrakama osunčanom kafiću na Sonom trgu.

– Pijemo kahvu i razgovaramo.

– Ma ne zezaj! Dobro znaš šta sam te pitao!

– Svojedobno sam isto takvo pitanje postavio izvjesnoj osobi.

– I? Jesi li dobio odgovor?

– Jesam.

– Kakav?

– Da šutim i trpim.

– E, jest ti i dao odgovor! Pa, svako to zna!

– “Mjesto je lijepo i jako čarobno.

Okolicu mu krasi divna priroda i voćnjaci.

U njemu je stjecište voda.

Nalazi se u lijepom i ubavom kraju.

Zapanji pogled i pažnju gledaoca.

I ne znaš s koje bi strane tu ljepotu gledao…”

– Šta je to?

– Kasida. Ko je autor, ne mogu se sjetiti i samo sam ovaj dio zapamtio, ali, kako god, nije ovo egzaltirana pjesnička deskripcija nekog lijepog krajolika, nego poruka i uputa da ljepota, bilo kakva, nije lijepa sama po sebi, ona se u punini svoje raskoši razotkriva tek u očima pažljivog i pronicljivog promatrača. Dakle, gledaj pažljivo oko sebe, a i u sebe, jer sve što egzistira oko nas egzistira i u nama, riječju, direktno smo ovisni o vanjskim poticajima, i tu se zasigurno krije odgovor na tvoje pitanje, ali sam moraš doći do njega, ja ti ga ne mogu dati.

– A tebi je rečeno, odnosno dobio si odgovor, da šutiš i trpiš?

– Upravo tako.

– Šta je tu mudro?

– Tebi, izgleda, ništa i, koliko vidim, nisi me ni slušao ni shvatio.

– Mnogo čemu sam se u životu nadao i ne samo nadao nego zdušno radio na tome, ali malo toga se ostvarilo, a ako nešto i jeste, ili se javljalo u iskrivljenoj formi, ili se, i pored mojih silnih napora, rušilo kao dotrajala, truhla taraba. I ti mi sad kažeš da ništa nisam shvatio! Pa, da znaš, i nisam, jer svaki napor, svaka ustrajnost, morali bi dati veći ili manji rezultat, ali u mom slučaju toga nije bilo.

– Ogorčen si?

– Jako!

– Na koga?

– Na sebe!

– Aferim! Konačno pravi odgovor! Nade se, moj prijatelju, nikad i nikom u potpunosti ne ostvaruju, a ljudi, ljudi općenito, razlikuju se samo po tome kako tu spoznaju razumijevaju i prihvataju.

– Znaš šta, teška je ovo priča i, ako ti ne smeta, ne bih više o tome.

– Slažem se, ali ti si je otvorio i, ako već hoćeš, a ni meni ne bi bilo mrsko, možeš je i zatvoriti.

– Vrlo rado! Nego, zaboravio sam ti reći da privodim kraju rad na novoj knjizi, šestoj po redu, i premda sam dugo i predano radio na tekstu, a riječ je o lirskoj prozi, u čemu se dosad nisam okušavao, iskren da budem, nisam dokraja zadovoljan, jer kad god se vratim tom tekstu, kad ga iščitavam, uviđam da je sve to skupa nekako nekonzistentno, nedorečeno.

– Opet nezadovoljstvo?

– Ma, ne! Vidi! Odavno sam uočio da u, recimo, Kulenovićevim, Sijarićevim ili Horozovićevim prozama ima više krasnih lirskih proplamsaja nego u nečijoj poetskoj zbirci. Takav pristup mi se dopao, pokušao sam ga primijeniti i, bojim se, nisam uspio. Osim toga, tu je i demotivirajuća primisao kome to što radim treba, kome je to bitno, vidiš i sam u kakvom ambijentu živimo, nezdravom, autističnom. Dakle, nije u pitanju nezadovoljstvo, već nekakav, tako, spisateljski defetizam.

– Ti i supruga radite u državnoj firmi?

– Da.

– A i djecu ste zbrinuli?

– Jesmo, Bogu hvala! Jedna je u Sarajevu, druga u Beču, realizirane su.

– Pa, čemu onda tvoja neutemeljena priča o neispunjenim nadama koje su se, kako kažeš, jedna po jedna rušile kao truhle tarabe? Čovječe, ti živiš ostvaren život, život o kakvom mnogi sanjaju! Čemu tolika patetika, zaboga? Šta će ti to? Ili je to, možda, neki odbrambeni mehanizam?

– Znam, ali…

– Slušaj, sad ja ne bih više o tome! Nastavimo li, bojim se, otet će mi se kakva neprimjerena riječ, a ne želim to! Pa, hajde, ako je ikako moguće, da u miru dovršimo ovu kahvu, serbes odšutimo, jer i šutnja je bolja i ljekovitija od ovakvog razgovora, ako se sve ovo razgovorom uopće može i nazvati! Možeš li to?

– Mogu. I, molim te, oprosti.

PROČITAJTE I...

Nakon što je Nedžad, ne bez napora i svako malo brišući znojno čelo, pročitao pitko i vješto sročen sažetak voluminozne knjige, red je došao na promotore, ali, premda obojica više no kompetentni, opet nažalost i na opće čuđenje i komešanje prisutnih u sali, o samoj knjizi nisu rekli gotovo ništa. Nedžad je, pak, i začuđen i zatečen, oborene glave netremice gledao u imaginarnu tačku, komešanje i šaputanje u publici bivalo je sve jače

“Edine, jesi li normalan? Vrati se u rov. Edineeee....!”, vikao je iz sveg glasa Osman. Agresorska pješadija nadirala je lijevim krilom zaštićena “pragom” i tenkom, koji su bjesomučno tukli po liniji. A Edin, slijep i gluh za sve oko sebe, smirenim, uvježbanim pokretima razvlačio je “zolju”, postavio je na rame i nanišanio pravo u grdosiju koja se uz brektanje i huku kretala naprijed. Odjednom mi se činilo da se to događa negdje drugdje, u nekoj drugoj stvarnosti, nisam registrirao nikakve zvukove, sve kretnje bile su kao na usporenom filmu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!