fbpx

SVE ŠTO EGZISTIRA OKO NAS EGZISTIRA I U NAMA

Nastavimo li, bojim se, otet će mi se kakva neprimjerena riječ, a ne želim to! Pa, hajde, ako je ikako moguće, da u miru dovršimo ovu kahvu, serbes odšutimo, jer i šutnja je bolja i ljekovitija od ovakvog razgovora

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

 

– Šta li mi radimo ovdje – pita me dobar poznanik dok sjedimo u opustjelom i zlatnim zrakama osunčanom kafiću na Sonom trgu.

– Pijemo kahvu i razgovaramo.

– Ma ne zezaj! Dobro znaš šta sam te pitao!

– Svojedobno sam isto takvo pitanje postavio izvjesnoj osobi.

– I? Jesi li dobio odgovor?

– Jesam.

– Kakav?

– Da šutim i trpim.

– E, jest ti i dao odgovor! Pa, svako to zna!

– “Mjesto je lijepo i jako čarobno.

Okolicu mu krasi divna priroda i voćnjaci.

U njemu je stjecište voda.

Nalazi se u lijepom i ubavom kraju.

Zapanji pogled i pažnju gledaoca.

I ne znaš s koje bi strane tu ljepotu gledao…”

– Šta je to?

– Kasida. Ko je autor, ne mogu se sjetiti i samo sam ovaj dio zapamtio, ali, kako god, nije ovo egzaltirana pjesnička deskripcija nekog lijepog krajolika, nego poruka i uputa da ljepota, bilo kakva, nije lijepa sama po sebi, ona se u punini svoje raskoši razotkriva tek u očima pažljivog i pronicljivog promatrača. Dakle, gledaj pažljivo oko sebe, a i u sebe, jer sve što egzistira oko nas egzistira i u nama, riječju, direktno smo ovisni o vanjskim poticajima, i tu se zasigurno krije odgovor na tvoje pitanje, ali sam moraš doći do njega, ja ti ga ne mogu dati.

– A tebi je rečeno, odnosno dobio si odgovor, da šutiš i trpiš?

– Upravo tako.

– Šta je tu mudro?

– Tebi, izgleda, ništa i, koliko vidim, nisi me ni slušao ni shvatio.

– Mnogo čemu sam se u životu nadao i ne samo nadao nego zdušno radio na tome, ali malo toga se ostvarilo, a ako nešto i jeste, ili se javljalo u iskrivljenoj formi, ili se, i pored mojih silnih napora, rušilo kao dotrajala, truhla taraba. I ti mi sad kažeš da ništa nisam shvatio! Pa, da znaš, i nisam, jer svaki napor, svaka ustrajnost, morali bi dati veći ili manji rezultat, ali u mom slučaju toga nije bilo.

– Ogorčen si?

– Jako!

– Na koga?

– Na sebe!

– Aferim! Konačno pravi odgovor! Nade se, moj prijatelju, nikad i nikom u potpunosti ne ostvaruju, a ljudi, ljudi općenito, razlikuju se samo po tome kako tu spoznaju razumijevaju i prihvataju.

– Znaš šta, teška je ovo priča i, ako ti ne smeta, ne bih više o tome.

– Slažem se, ali ti si je otvorio i, ako već hoćeš, a ni meni ne bi bilo mrsko, možeš je i zatvoriti.

– Vrlo rado! Nego, zaboravio sam ti reći da privodim kraju rad na novoj knjizi, šestoj po redu, i premda sam dugo i predano radio na tekstu, a riječ je o lirskoj prozi, u čemu se dosad nisam okušavao, iskren da budem, nisam dokraja zadovoljan, jer kad god se vratim tom tekstu, kad ga iščitavam, uviđam da je sve to skupa nekako nekonzistentno, nedorečeno.

– Opet nezadovoljstvo?

– Ma, ne! Vidi! Odavno sam uočio da u, recimo, Kulenovićevim, Sijarićevim ili Horozovićevim prozama ima više krasnih lirskih proplamsaja nego u nečijoj poetskoj zbirci. Takav pristup mi se dopao, pokušao sam ga primijeniti i, bojim se, nisam uspio. Osim toga, tu je i demotivirajuća primisao kome to što radim treba, kome je to bitno, vidiš i sam u kakvom ambijentu živimo, nezdravom, autističnom. Dakle, nije u pitanju nezadovoljstvo, već nekakav, tako, spisateljski defetizam.

– Ti i supruga radite u državnoj firmi?

– Da.

– A i djecu ste zbrinuli?

– Jesmo, Bogu hvala! Jedna je u Sarajevu, druga u Beču, realizirane su.

– Pa, čemu onda tvoja neutemeljena priča o neispunjenim nadama koje su se, kako kažeš, jedna po jedna rušile kao truhle tarabe? Čovječe, ti živiš ostvaren život, život o kakvom mnogi sanjaju! Čemu tolika patetika, zaboga? Šta će ti to? Ili je to, možda, neki odbrambeni mehanizam?

– Znam, ali…

– Slušaj, sad ja ne bih više o tome! Nastavimo li, bojim se, otet će mi se kakva neprimjerena riječ, a ne želim to! Pa, hajde, ako je ikako moguće, da u miru dovršimo ovu kahvu, serbes odšutimo, jer i šutnja je bolja i ljekovitija od ovakvog razgovora, ako se sve ovo razgovorom uopće može i nazvati! Možeš li to?

– Mogu. I, molim te, oprosti.

PROČITAJTE I...

Pogled mi ostade na trotoaru. Do prije nekoliko sedmica dupke puna ulica ispod mog prozora sada je pustinja. Poneko prođe nervoznim koracima, poneki trkač protrči prema parku na obali rijeke. Život koji smo uzimali zdravo za gotovo nestao je. Nove okolnosti, nove prijetnje i strahovi. U drugom dijelu grada neko je upravo prikopčan na aparate

Hinjski udarac brzo sam odbolovao, korio se nešto duže, jer greška je bila moja, takav meni nesvojstven infantilni previd nipošto nisam smio napraviti, a potom je, sve do susreta s F., farsično prijateljstvo prekrio debeli i teški plašt zaborava

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!