fbpx

Sve će biti dobro

Pitam se, dok sjedim u polumraku, tješi li me to otac tek tako, očinski, brižno, onako kao što se tješe djeca uplašena od mraka i nevidljivih utvara u njemu? Ili zna ono što ja ne znam, niti mogu znati, a što će tek uslijediti? Možda. Njemu su obznanjene tajne obaju svjetova

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Nedavno, uslijed bolova u leđima koji me s vremena na vrijeme podmuklo spopadnu, prevrtao sam se u krevetu, ustajao, izlazio na balkon i slušao horski cvrkut ptica, palio i gasio televizor, pio kahvu u pola tri ujutro, pokušavao čitati nešto…

Tek sam pred zoru nakratko zaspao. I usnio oca. Sanjam i u snu se čudom čudim, jer isti, ali baš isti san usnio sam nekoliko godina ranije.

Gledam oca. Visok, vitak, mladolik, u tamnoplavom odijelu, širokog osmijeha i blistavih zuba, baš onakav kakvog ga se iz djetinjstva sjećam.

Stoji na suprotnoj strani ulice, vedar, lijep i govori mi: “Ne brini, sve će biti dobro. I hvala ti što me nisi zaboravio.”

Prelazim ulicu, širim ruke, želim ga zagrliti, i on širi ruke, korača prema meni, smije se…

Na samo korak od zagrljaja s ocem, poput praska granate, prenu me ušeparajuća škripa automobilskih guma.

Ustajem, sasvim razbuđen, od spavanja nema ništa, pristavljam vodu za novu kahvu, odlazim u kupatilo i dugo se pljuskam hladnom vodom.

Bolje mi je, osvježen sam, bolova u leđima više nema, otvaram prozor i duboko udišem hladnjikav, svjež zrak.

Pod snažnim dojmom do u detalj opetovanog sna, sjedim u polumraku, palim prvu jutarnju cigaretu i razmišljam o očevim riječima: “Ne brini, sve će biti dobro. I hvala ti što me nisi zaboravio.”

Znaju li to mrtvi šta će biti sa živima, prolazi mi glavom konfuzna zapitanost dok gledam kako se nad Ilinčicom pomalja plavičasta pruga i, malo-pomalo, rastače mrklu stumračinu i, dok brišem ostatke teške, krupne suze koja skliznu niz lice, provuče se kroz boru smijalicu i bešumno kanu negdje na pod.

Pitam se, dok sjedim u polumraku, tješi li me to otac tek tako, očinski, brižno, onako kao što se tješe djeca uplašena od mraka i nevidljivih utvara u njemu?

Ili zna ono što ja ne znam, niti mogu znati, a što će tek uslijediti? Možda. Njemu su obznanjene tajne obaju svjetova.

Moje neizvjesno sutra za njega je kristalno jasno danas.

Uzdrhtah. Preplaši me vrludava, iracionalna misao.

Ali samo na tren.

Odmah potom pomislih kako živima ne mogu vjerovati, a mrtvi nemaju razlog da me lažu, naročito ne moj otac.

Tako je. Otac sigurno zna zbog čega mi to govori.

I vjerujem mu.

Nisu to i ne mogu biti prazne, utješne riječi.

Nema razloga da brinem.

Baš nikakvog.

Sve će biti dobro.

Šta god to bilo i značilo.

 

 

PROČITAJTE I...

Sve je to generirao bonluk, ugodan, lagodan, riječju, moglo mu se, s više strana lilo je kao iz česme, pa se, budući kreativno hiperaktivan i ne bez stanovite darovitosti, a osiljen uslijed bonluka, počeo upuštati u realiziranje skupih i oskudno profitabilnih autorskih projekata, a što, opet, za njega nije bio nikakav problem, jer lovu je imao i, posljedično, malo-pomalo, uvodio me je u svoj novootkriveni svijet

Iza naših leđa začuo se gromoglasan zvuk. Poput grmljavine, salva teškog kalibra sručila se na agresorske napadače. Naš četverocijevni protuavionski top došao je na kamionu s ceste, pedeset metara iza naših leđa, i dočekao agresorske vojnike. Veoma hrabar čin na koji bi se bilo ko teško odlučio. Uz veliki rizik i još veće iznenađenje, uspjeli su u potpunosti zaustaviti napad

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!