Sve će biti dobro

Pitam se, dok sjedim u polumraku, tješi li me to otac tek tako, očinski, brižno, onako kao što se tješe djeca uplašena od mraka i nevidljivih utvara u njemu? Ili zna ono što ja ne znam, niti mogu znati, a što će tek uslijediti? Možda. Njemu su obznanjene tajne obaju svjetova

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Nedavno, uslijed bolova u leđima koji me s vremena na vrijeme podmuklo spopadnu, prevrtao sam se u krevetu, ustajao, izlazio na balkon i slušao horski cvrkut ptica, palio i gasio televizor, pio kahvu u pola tri ujutro, pokušavao čitati nešto…

Tek sam pred zoru nakratko zaspao. I usnio oca. Sanjam i u snu se čudom čudim, jer isti, ali baš isti san usnio sam nekoliko godina ranije.

Gledam oca. Visok, vitak, mladolik, u tamnoplavom odijelu, širokog osmijeha i blistavih zuba, baš onakav kakvog ga se iz djetinjstva sjećam.

Stoji na suprotnoj strani ulice, vedar, lijep i govori mi: “Ne brini, sve će biti dobro. I hvala ti što me nisi zaboravio.”

Prelazim ulicu, širim ruke, želim ga zagrliti, i on širi ruke, korača prema meni, smije se…

Na samo korak od zagrljaja s ocem, poput praska granate, prenu me ušeparajuća škripa automobilskih guma.

Ustajem, sasvim razbuđen, od spavanja nema ništa, pristavljam vodu za novu kahvu, odlazim u kupatilo i dugo se pljuskam hladnom vodom.

Bolje mi je, osvježen sam, bolova u leđima više nema, otvaram prozor i duboko udišem hladnjikav, svjež zrak.

Pod snažnim dojmom do u detalj opetovanog sna, sjedim u polumraku, palim prvu jutarnju cigaretu i razmišljam o očevim riječima: “Ne brini, sve će biti dobro. I hvala ti što me nisi zaboravio.”

Znaju li to mrtvi šta će biti sa živima, prolazi mi glavom konfuzna zapitanost dok gledam kako se nad Ilinčicom pomalja plavičasta pruga i, malo-pomalo, rastače mrklu stumračinu i, dok brišem ostatke teške, krupne suze koja skliznu niz lice, provuče se kroz boru smijalicu i bešumno kanu negdje na pod.

Pitam se, dok sjedim u polumraku, tješi li me to otac tek tako, očinski, brižno, onako kao što se tješe djeca uplašena od mraka i nevidljivih utvara u njemu?

Ili zna ono što ja ne znam, niti mogu znati, a što će tek uslijediti? Možda. Njemu su obznanjene tajne obaju svjetova.

Moje neizvjesno sutra za njega je kristalno jasno danas.

Uzdrhtah. Preplaši me vrludava, iracionalna misao.

Ali samo na tren.

Odmah potom pomislih kako živima ne mogu vjerovati, a mrtvi nemaju razlog da me lažu, naročito ne moj otac.

Tako je. Otac sigurno zna zbog čega mi to govori.

I vjerujem mu.

Nisu to i ne mogu biti prazne, utješne riječi.

Nema razloga da brinem.

Baš nikakvog.

Sve će biti dobro.

Šta god to bilo i značilo.

 

 

PROČITAJTE I...

Na ovaj i ovakav tekst, u biti knjiški, potakao me je nedavni razgovor s izvjesnom djevojčicom iz komšiluka, učenicom generacije u osnovnoj školi koju sam i ja pohađao, a koja, premda ima peticu iz historije, o historiji svog rodnog grada nije znala skoro ništa. Na moje upite o ovom ili onom, gledala me je nijemo i blijedo

Onda ponorna fotografija: Zagrlio sam bol i ona je zagrlila mene. Sklupčani u noći, sa strahom smo pomišljali na san. Neki pisci neprestano prepričavaju priče drugih pisaca. Nije rijetkost da su uspješniji i poznatiji od pisaca čije ideje koriste. To zaista nema nikakve veze sa zaključkom ruskih formalista da se “u književnosti ne nasljeđuje od bogatih očeva, nego od siromašnih stričeva”. Riječ je zapravo o današnjem obliku epigonstva i njegovom položaju u društvu. O njegovoj nepodnošljivoj utemeljenosti. Zato su epigoni, tj. sinovi po vlastitom opredjeljenju, sudbina novog vremena i savršene oceubice. Svijest o tom pokazuje nadmoćni smiješak jednog od njih (ne znam samo kako se zadesio u kutiji)

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!