fbpx

Svaku kap melek spušta

Kada bi, po principu slobodnog pada, umjesto kapi kiše, padali predmeti te težine, dosegli bi brzinu višu od 500 kilometara na sat. Šteta bi se mogla samo naslutiti. Uzmemo li u obzir da ima oblaka koji su na skoro 10 kilometara visine i koji donose kišu, ove kalkulacije dobivaju još ozbiljniju boju. Zato Kur’an uporno ponavlja da se kiša s neba spušta, a glagolsku osnovu n z l moguće je prevesti u svim drugim konotacijama osim pada. I u većini svjetskih jezika u upotrebi je glagolska varijanta koja doslovno sugerira da kiša “kiši”, a ne da pada

 

 

 

Piše: Safet POZDER

Sve dobre priče i svi čaršijski marifetluci mogu se čuti kod brice. U čaršiji ima više brica, ali se, po inerciji, uvijek šišam kod svog. Hem mi je komšija, hem se odavno znamo, a hem smo i neki dalji rođaci. Kako god, ulazim i zatičem Šabana kako čačka po mobitelu. Šaban je jedna od živih čaršijskih legendi koja je tu jer čeka drugu legendu – majstora koga svi zovu Oro. Kad se sastanu Šaban i Oro i kad to druženje začini brico svojim dosjetkama, tu sve pršti.

Brico je ovaj put svoj posao obavio nešto brže, te sam bio ošišan prije negoli je Oro stigao. Ipak, Šaban nam je uspio ispričati njihovu davnašnju prijeratnu zgodu koja se ovdje redovno prepričava.

Naime, njih dvojica bili su na putovanju, Oro kao vozač, a Šaban kao neko ko mu je pravio društvo. Bit će da ih je put uhakao, a sparina natjerala Šabu da se raskomoti i legne na zadnjem sjedištu. U neka doba imao je potrebu da se olakša te je sugerirao zamišljenom vozaču da mu stane. Obavio je što je trebao obaviti i krenuo natrag u vozilo. Zadnja vrata bila su otvorena pa je Šaban htio preći naprijed, zalupio je vrata, a Oro je shvatio da je kolega ušao te je pritisnuo gas i odjurio u noć. Jasno, trebalo je vremena da Šabo samo u donjem vešu otklapa pješke do prvog naseljenog mjesta – bit će da su bili Laktaši. Isto toliko vremena trebalo je da drugovima milicajcima objasni šta ga je snašlo i zašto je skoro go tumarao po cesti. Na kraju, drugovi milicajci mu obećaše da će sve učiniti da što prije lociraju Oru. Ne bude li mu priča istinita, ne gine mu zatvor.

Srećom, Oro je lociran i presretnut negdje kod Gradiške i potvrdio je sve što je Šabo prethodno kazao. Možda naprvu zvuči neobično, no Oro je uistinu takav. Ne zabada nos gdje mu nije mjesto i vrlo je škrt na riječima. Nekoliko smo puta putovali u Sarajevo. Postavim mu pitanje u Ostrošcu, on šuti i počne odgovarati negdje na Bradini, nakon što sam i zaboravio šta sam pitao.

Šaban veli da je u stanici milicije u Laktašima, nakon što su se opet sastali, nastala neviđena provala smijeha i cirkusa, kako kod njih dvojice, tako i kod milicajaca. Niko se na kraju nije ljutio.

Izlazim iz brijačke radnje s okusom ove lijepe zgode, a komšija Amer mi dobacuje: “Opet će kiša.”

Pa dobro.

Opalo lišće i učestale kiše mnogima su prve asocijacije na jesen. Kiše je bilo minulih dana toliko da sam se zainteresirao i detaljnije istražio ovo Božije davanje, a na to me nagnalo nekoliko konkretnih situacija.

Najprije me nazvao moj dragi prijatelj, hadžija iz Sarajeva, i pozvao me na Ramsko jezero kako bismo u miru promuhabetili. Zatekao sam ga nedaleko od vode, šćućurenog ispod improviziranog šatora (radilo se, zapravo, o najlonu koji je razvučen tek toliko da zaštiti od sunca. No, kako je bilo oblačno, poslužio je drugoj svrsi. Tek što smo se pozdravili, počela je jaka kiša koja se stalno pojačavala. Uskoro smo bili umotani u najlon, jasno osjećajući krupne i hladne kapi po glavi i ramenima. Ubrzo je i najlon počeo pokazivati svoje nedostatke i slabosti te nam se kišnica stala slijevati niz leđa. Ipak, mudrijeg rješenja u tom momentu nije bilo. Pod najlonom smo proveli dobrih pola sahata, kisli, štrecali se na jake udare gromova i provirivali na štapove koji su bili nekoliko metara ispod nas. I kad nešto hoće, hoće – bijeli štap počeo se ozbiljno savijati, dajući do znanja da šaranu ne smeta ni kiša. Motrili smo i čovjeka koji je po silnom nevremenu posred jezera veslao i vozio čamac kao da se ništa ne dešava. Jasno, čim je kiša stala, odjurio sam i kući stigao, bukvalno, mokar kao čep.

Neku sam noć, opet, bio kod kolege na sijelu. Imamo običaj da povremeno sijelimo, nas šest imama s porodicama. Ovaj je put red bio na Šćipe. Kišu je pratio i jak vjetar. Čim smo se okupili i sjeli, nestalo je struje, tako da se večer pretvorila u pravo nekadašnje posijelo uz krompire iz pekare i dobri ovčiji sir, a u povratku jaka kiša, i to toliko jaka da se jedva uspjelo voziti. Tek ujutro počelo se konkretnije govoriti o broju polomljenih stabala, zbačenih crepova i oštećenih krovova.

Konačno, došla je i redovna radioemisija. Do radija sam došao pod kišobranom i sasvim spontano nekoliko uvodnih emisija posvetio fenomenu kiše. “Vidi, ja sam neki inžinjer, i to bi trebala biti moja struka, ali ti moram priznati da nikad o kiši nisam razmišljao na taj način. Slušali smo i bilo je vrlo zanimljivo”, reče mi u trgovini jedan poznanik. Slagao bih kada bih rekao da mi nije bilo drago.

A kiša, dakle voda, uistinu je fenomen. Od vode je sve živo stvoreno (Kur’an). Voda svemu daje život i ni u čemu se ne zadržava; zemlja je popije, pa ona ispari; mi je popijemo, pa izmokrimo; mora i okeani je prime, pa se ona ispari u nebo… Voda nas uči poniznosti. Bez nje ne možemo, a da bismo je dohvatili, valja nam se sageti. Nikoga još nisam vidio da se zaskače kako bi se napio vode. Nadalje, voda odmara pa koristimo svaku moguću priliku, posebice ljeti, da se otisnemo negdje uz vodu i dušu odmorimo. Napokon, u opisu najveće onosvjetske nagrade – Dženneta – dominiraju rijeke koje teku.

Dakle, voda.

Kur’an često spominje kišu naglašavajući da se ona spušta s mjerom. I spuštanje i mjera ovdje su zanimljivi, ali hajmo najprije o mjeri. Mjera je, rekao bih, sredina između dvije krajnosti – u svemu. Guglajući o ovome, pronaći ćemo fascinantne podatke. Količina vode (kiše) koja se spušta na zemlju jednaka je količini vode koja se isparava. U jednoj sekundi to je otprilike 18 miliona tona vode.

Zanimljiv je još jedan moment. Naime, kišni su oblaci na visini nešto iznad jednog kilometra (približno 1.200 metara). Kada bi, po principu slobodnog pada, umjesto kapi kiše, padali predmeti te težine, dosegli bi brzinu višu od 500 kilometara na sat. Šteta bi se mogla samo naslutiti. Uzmemo li u obzir da ima oblaka koji su na skoro 10 kilometara visine i koji donose kišu, ove kalkulacije dobivaju još ozbiljniju boju. Zato Kur’an uporno ponavlja da se kiša s neba spušta, a glagolsku osnovu n z l moguće je prevesti u svim drugim konotacijama osim pada. I u većini svjetskih jezika u upotrebi je glagolska varijanta koja doslovno sugerira da kiša “kiši”, a ne da pada.

Ako ne padaju, šta se dešava s kapima kiše? Maksimalna prosječna brzina koju dosežu spuštajući se na zemlju jeste između 8 i 10 kilometara na sat. Uzme li se u obzir i trenje, i specifičan oblik kišnih kapi, opet je cio proces, najblaže kazano, u raskoraku sa zakonima fizike, što, opet, vodi ka zaključku da kiša stvarno ne pada nego se spušta.

Fascinantne su i predaje koje kazuju da svaku kap kiše zapravo spušta po jedan melek. Tako bi samo zbog kiše nad mojim Prozorom bilo angažirano na stotine hiljada meleka, a ako bi kiša zahvatila cijelu zemlju ili, recimo, dobar dio kontinenta, razum koji bi se želio upustiti u brojanje ustuknuo bi i predao se. Rob je rob, a Rabb je Rabb, kazali bi mistici.

Srećom, Rabb je iznimno milostiv i često na roba izlijeva Svoju Milost, pa i uz pomoć kiše. Često sam znao čuti od starijih džematlija da je sevap malo i pokisnuti. Nisam baš imao neki komentar na to pa bih brže-bolje mijenjao temu, vjerujući u sebi i za sebe da od te priče nema ništa. Međutim, kasnije, tabireći hadiske zbirke i družeći se s hadisima, pročitah da je i Alejhiselam imao običaj pri prvom naletu kiše otkriti svoja mubarek ramena i dopustiti da malo pokisne. Uvijek znatiželjnim ashabima objasnio bi da je kiša prije spuštanja bila “gore”, blizu Gospodara, te da donosi milost i bereket.

S posebnom sam radošću ovu predaju spomenuo u džamiji, primijetivši kako se neki slatko smješkaju nakon što su dobili direktnu potvrdu svojih tvrdnji na koje je i efendija dugo šutio.

Jesen je i nebo je sve tmurnije. Po svoj prilici, bit će kiše. Samo neka je po redu i s hajrom.

Makar se malo i pokislo.

PROČITAJTE I...

Nakon što je Nedžad, ne bez napora i svako malo brišući znojno čelo, pročitao pitko i vješto sročen sažetak voluminozne knjige, red je došao na promotore, ali, premda obojica više no kompetentni, opet nažalost i na opće čuđenje i komešanje prisutnih u sali, o samoj knjizi nisu rekli gotovo ništa. Nedžad je, pak, i začuđen i zatečen, oborene glave netremice gledao u imaginarnu tačku, komešanje i šaputanje u publici bivalo je sve jače

“Edine, jesi li normalan? Vrati se u rov. Edineeee....!”, vikao je iz sveg glasa Osman. Agresorska pješadija nadirala je lijevim krilom zaštićena “pragom” i tenkom, koji su bjesomučno tukli po liniji. A Edin, slijep i gluh za sve oko sebe, smirenim, uvježbanim pokretima razvlačio je “zolju”, postavio je na rame i nanišanio pravo u grdosiju koja se uz brektanje i huku kretala naprijed. Odjednom mi se činilo da se to događa negdje drugdje, u nekoj drugoj stvarnosti, nisam registrirao nikakve zvukove, sve kretnje bile su kao na usporenom filmu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!