Svakoga dana u svakom pogledu u “Oslobođenju” sve više srbuju

sama činjenica da Balta piše kako piše i da nije jedini kolumnist takve vrste u Oslobođenju još je jedan dokaz da se ove novine vraćaju na svoju nekadašnju ulogu beogradske medijske ispostave u Sarajevu.

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

 

Uzme li neutralan čitalac u ruke današnje Oslobođenje, te čak i ovlaš pročita šta i iz kojih pozicija pišu kolumnisti ovog lista, gotovo je nemoguće oteti se utisku da su se vlasnici i urednici odlučili pretvoriti ovu novinu u neku vrstu rezervata za “posljednje Mohikance” specifične političke srbofilije ili, bolje rečeno, političkog srbizma u Bošnjaka.

Iz današnjeg Oslobođenja progovara ne 1992, nego 1989. godina, te se čini da se agresija, genocid i cijeli proces “velikog razotkrivanja” i potpunog bankrota ideje Jugoslavije nikada nisu dogodili, a da je sve u redu i s glavnim gradom naše države Beogradom.

Pored beskrajno ambicioznog, ali i dosadnog Muharema Bazdulja, jedan je od mnogih srbonostalgika iz Oslobođenja i izvjesni Adnan Balta, dugogodišnji volonter-dopisnik notorne beogradske Politike koji se redovno (do)javljao u Beograd putem rubrike “pisma čitalaca”. Pisao je Balta dugo i predano sve ono što je ugodno za čuti beogradskim ušima.

Tako je, recimo, napadao majke Srebrenice jer idu na godišnjice obilježavanja operacije “Oluja”, praktično izjednačavajući tu oslobodilačku operaciju Hrvatske vojske s genocidom u Srebrenici, problematizirao činjenicu da Bošnjaci svoj vlastiti jezik zovu bosanskim, relativizirao jezičku diskriminaciju Bošnjaka u manjem bosanskohercegovačkom entitetu, tvrdeći da nema ništa sporno što “drugi” bosanski jezik zovu bošnjačkim, nazivao velikosrpsku agresiju na Bosnu i Hercegovinu “jugoslavenskim bratoubilačkim ratom”, veličao ne samo Gavrila Principa nego i ideju koja je stajala iza njegovog čina, a to je “ujedinjenje bratskih naroda pod jednu kraljevinu”, naravno srpsku, i tako dalje.

Sve to u beogradskoj Politici, velikosrpskim novinama koje su bile glavni medijski mobilizator i inspirator agresije na Bosnu i Hercegovinu. Ali Balta je u istom tonu nastavio pisati i u Oslobođenju, pa se, recimo, žalio kako ilahije i kaside “ne leže uhu”, za razliku od klasične muzike, kukao da je nezavisnost Bosne i Hercegovine prevara i da nam je bilo bolje u Jugoslaviji, zagovarao da se današnjoj Ulici Emerika Bluma vrati ime Beogradska, a u najnovijem tekstu Svakoga dana sve više nazadujemo Balta agresiju iznova stavlja u kontekst nacionalista koji su zavadili narode, relativizira planirani velikosrpski genocid kao nešto što je uobičajeno u svakom ratu u kojem se “napada, brani, ubija i gine”, te cinično tvrdi da su tokom rata u Bosni i Hercegovini postojale “tri odbrambene vojske” jer, eto, postoje tri takva narativa.

Naravno, i ostatak je teksta u već dobro poznatom duhu skretanja pažnje s problema koje Bosna i Hercegovina ima s velikosrpskim i velikohrvatskim pretenzijama na pitanje nekakvih “kriminalaca u našim redovima” i tako dalje. Ipak, poenta ovakvog Baltinog smaranja dolazi na kraju teksta, kada navodi kako je za nekoliko sedmica obilježavanje “stradanja Srba” u bivšoj Dobrovoljačkoj ulici, kada oni koji dolaze da zapale svijeće “ubijenima” moraju biti pod zaštitom policije.

Naravno, u bivšoj Dobrovoljačkoj, a sadašnjoj Ulici Hamdije Kreševljakovića, nije bilo nikakvog “stradanja Srba” već samo pogibije oficira agresorske JNA, a oni nisu “ubijeni” nego su poginuli u razmjeni vatre koju su njihovi saborci prvi otvorili na branioce Sarajeva.

Nakon toga, Balta nam saopćava da slijedi (njemu) izuzetno važna godišnjica “vidovdanskog” atentata na Franca Ferdinanda, koji se, nažalost (opet po Balti), ne obilježava na isti način u Sarajevu i Lukavici. Zanimljivo, Balta piše da nakon toga “nastupa ljeto”, kada se takvi događaji eksploatiraju u medijima te da “treba konačno energičnije ustati protiv upornog traženja sažaljenja međunarodne zajednice, igrajući stalno na kartu žrtve po osnovu nacije”.

Na kakve to “ljetne” događaje kojima se “traži sažaljenje međunarodne zajednice” Balta misli? Na komemoraciju genocida u Srebrenici? Ovdje se čini da je Balti ponestalo hrabrosti napisati šta zaista misli ili je možda došlo do neke uredničke intervencije kojom je izbačen dio teksta?

U svakom slučaju, sama činjenica da Balta piše kako piše i da nije jedini kolumnist takve vrste u Oslobođenju još je jedan dokaz da se ove novine vraćaju na svoju nekadašnju ulogu beogradske medijske ispostave u Sarajevu.

PROČITAJTE I...

Oskar je sa školskom torbom na ramenu išao iza neke žene. U Aladžanskom parku naletjeli su na pijanog srpskog vojnika. Jednim pokretom ruke vojnik je oborio ženu na zemlju, izvukao kamu i preko vrata povukao liniju. Krv je šiknula. Žena je samo zapraćakala nogama, kao riba perajima na suhom. I ispustila dušu. Oskar se u mislima i tijelu zaledio. Vidio je ovu sliku ispred sebe, ali mu ona zaledila misli. Sav se ukočio. Takvog, kakav je, misli nisu tjerale na bijeg. Vojnik je ustao, prišao školarcu, svjedoku svog zločina i oborio na zemlju

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Amir Čamdžić 18.04.2019.

    A šta ste to vi bolji, što ljude “hranite nacionalizmom i nacionalšovinizmom” a hljeb im primate, pa ljudi masovno silom prilika moraju bježati iz “proklete avlije” jer u njoj nemaju “od viška nacionalizma” ni za hljeba da zarade?

    Odgovori
    • Amir Čamdžić 18.04.2019.

      Hljeb im oteste “zalogaj iz usta” primate svojim “nacionalizmom”.

      Odgovori

Podržite nas na Facebooku!