fbpx

Svaki spomenik govori o bar dva naroda, onome koji ga je napravio i onome koji ga je sačuvao

Najčudnija priča jeste porodice Ćatović iz Trebinja. U njihovim predanjima prenosila se legenda da su oni bili ćate kod Hajrudina Barbarose. To se nikad ne može dokazati, ali mene je to zaintrigiralo pa sam malo istraživala i pronašla da Hajrudin Barbarosa ima pet knjiga memoara napisanih, a nije ih sigurno on pisao već njegove ćate. Bog zna koliko u tome ima istine, ali je meni to jedna jako, jako neobična i draga legenda

 

 

Razgovarao: Anes DŽUNUZOVIĆ

Mevlida Serdarević rođena je 1942. godine u Dubrovniku, gdje završava osnovno i srednje obrazovanje. Potječe iz porodice Šahović iz Trebinja. Pravni fakultet završava u Sarajevu. Radila je na poslovima pravne zaštite kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa BiH, gdje je dala ogroman doprinos, a autorica je do sada i jedine knjige u našoj zemlji na temu pravne zaštite kulturno-historijskog naslijeđa u BiH. Kao direktorica Javne ustanove Muzej Sarajeva, doprinijela je obnovi i razvoju ove institucije čiji su depandansi danas glavni motiv dolaska velikog broja turista u Sarajevo. Naporedo s profesionalnim angažmanom u kulturi, a i nakon odlaska u penziju, Mevlida Serdarević radi na istraživanju i bilježenju priča i legendi o bošnjačkim porodicama iz Hercegovine, te djelimično i Bosne.

Autorica je nekoliko knjiga na ovu temu: Priče i legende trebinjskih Bošnjaka, Priče i legende bošnjačkih porodica – Mehmedbašići iz Stoca, Priče i legende bošnjačkih porodica iz Hercegovine i Bosne te Serdarevići iz Ljubinja. Strast za kulturom pokazala je i kroz istraživanje bošnjačkog bontona i objavu, u koautorstvu, knjige na tu temu: Bošnjačka kultura ponašanja. Također, koautor je i knjige Dječiji bonton. Iako ima blizu 80 godina, ne jenjava njena želja za istraživanjem i pisanjem. Trenutno istražuje u cilju objavljivanja knjige o bošnjačkim porodicama iz Konjica.

STAV: Nedavno je iz štampe izašla Vaša sedma knjiga, a četvrta koja se bavi temom bošnjačkih porodica mahom u hercegovačkim gradovima. Govorim o knjizi Serdarevići iz Ljubinja. Vi ste porijeklom iz Trebinja, Vaš muž rahmetli Ismet iz Ljubinja, vjerujem da su to motivi za pisanje o hercegovačkim bošnjačkim porodicama?

SERDAREVIĆ: Ljudi zaboravljaju. Nevjerovatno je koliko brzo ljudi zaboravljaju i povijest i događaje u njihovom bližem ili širem okruženju. Stari umiru, a dolazi nova tehnologija, novi način života uz TV, internet, portale, društvene mreže. Nema više prenošenja priča. Roditelji, kao ni djedovi i nane više ne prenose priče i svoja sjećanja, kao ni priče koje su oni slušali od njihovih roditelja i djedova, na svoje potomke. Moderna tehnologija, moderni način života, a i nekakvi novi interesi kod mlađih generacija to ne dozvoljavaju. Zbog toga ja grabim zadnje momente da ljudi ispričaju šta se sjećaju iz prošlosti. Recimo, kada sam radila Begoviće iz Trebinja i odnijela kazivaču rahmetli Smaji da prekontrolira šta sam zabilježila od njegovih kazivanja, on se tek tada sjetio jedne jako važne stvari za familiju Begović, a to je da je njegov babo pričao da su njihovi prethodnici bili kapetani. To je taj zaborav. Onda sam čitala kod Hajdarhodžića u Glasniku Zemaljskog muzeja kada on kaže da je rijetko dobro pamćenje kao što je u Hercegovini, a da uopće nisu istražena ta predanja i priče i da nije komparirano s historijom, a posebno da su nestale privatne arhive kao važan izvor. I to je nevjerovatno.

Kada sam radila Deftedareviće, nađem, također u Glasniku Zemaljskog muzeja, da Ibrahim-beg govori o nestanku njihove arhive koja je čuvana u specijalnim kožnim uvezima od 15. stoljeća. On kaže da je jednom naišla neka vojska i to sve pobacala po podu, a njegovom ocu ili djedu je to bilo, što se kaže, “prema mrtvoj glavi”, pa je on to pokupio i donio u kuću u Bregovima, to je naselje u Trebinju. Onda se ja sjetim da je tu kuću kupio moj djed i da je tetka pričala kad su Italijani došli da su bacili pune sanduke te arhive u rijeku i u tu kuću uveli konje. Znači, arhiva je nestajala.

Također, sada kad radim Gavrankapetanoviće, jedan od kazivača, neću mu reći ime jer to još nije izašlo, govori mi da je u lijevom ćošku u njihovoj kući u Počitelju u šiši bila arhiva počiteljskih kapetana i 1964. godine to je izneseno. Gdje je? Nema ga. Dakle, pokušala sam preko tih sjećanja i preko privatnih dokumenata, arhiva, spasiti ono što nestaje. Ljudi umiru i nestaju priče. Ja ovo radim dugo, više od 15 godina. Prva knjiga na ovu temu izašla je 2012. godine i govori o Trebinju jer su moji Šahovići iz Trebinja. Evo još jedan primjer koliko su važna sjećanja, priče, a i dokumenti. Kada sam u ovoj prvoj knjizi radila Veliju Sadovića, koji je bio direktor Šerijatske sudačke škole i koji je imao četiri sina, od kojih su trojica stradala u partizanima, a samo je jedan preživio i njegov unuk mi je pokazao dokument da je Velija 1912. godine diplomirao na Sorboni. Nije tada svako mogao ići na Sorbonu, kao što ne može ni danas. Kasnije je on i orijentalistiku u Beču završio, a o njemu u Trebinju niko nije znao. Ili, recimo, u isto vrijeme, u nekih 30 godina perioda, Trebinje je imalo tri akademika a da se o tome gotovo ništa ne zna ili to nikog ne interesira. Mehmed Begović iz Trebinja bio je član SANU-a, Drago Perović član HAZU-a i Muhamed Karamehmedović član ANUBiH. Eto, to su bili neki moji motivi za pisanje ovih knjiga. U dva izdanja, drugo dopunjeno o trebinjskim bošnjačkim porodicama, obradila sam 212 porodica, odnosno prezimena koja su bila prisutna u Trebinju 1992. godine.

Poslije Trebinja pisala sam o Stocu, o Mehmedbašićima iz Stoca koji su imali želju da pišem o njihovom porijeklu. Njihova majka je uradila sa svojim svekrom fantastično porodično stablo. Oni su znali da potječu od pravoslavnih Nadaždina. U literaturi se 1694. godine pominje Ibrahim Nadaždin, a već 1695. godine Ahmed Mehmedbašić. Nije jasno da li su otac i sin ili neki drugi oblik srodstva, ali je jasno da je to taj prelaz. No, od tada pa do danas ostaje jedno sjajno prijateljstvo između Nadaždina i Mehmedbašića uz puno poštovanje identiteta i jednih i drugih. Hoću da kažem da nije uvijek bilo vrijeme isključivosti i nepovjerenje kako je danas. Ja to stalno volim istaći. Postoji priča, a vezana je za moju zadnju knjigu o Ljubinju. Naime, Dedijer je pisao o zločinima četnika nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu i tamo navodi da su u Ljubinju ostavili samo četiri žene u životu da bi im dale novac i dragocjenosti.

Međutim, jedna od njih, umrla je davno, meni je pričala lično da nije bilo tako već da je njih upozorio jedan Srbin da ne idu u Stolac ako ih pozovu. I ona kaže da je upozorila i druge, ali da je nisu slušali. I onda kad je sve počelo, ona kaže da je on njih, nju, majku, sestru i strinu, preveo kod njega kući i ja sam taman klanjala akšam kad je rekao da je sve pobijeno. Hoću reći da nisu svi isti bili ni tada kad je planiran zločin, da je bilo ljudi koji se nisu slagali s takvim idejama. Međutim, meni je lahko pričati jer moji, hvala Bogu, u ovom su ratu svi ostali živi i zdravi. Bilo je ranjenih, ali su svi ostali živi i ne znam imam li pravo govoriti u ime onih čije su porodice dobro stradale.

STAV: Kada čitamo Vaše knjige ili kada slušamo priče iz nekog ranijeg vremena, pa kad se prisjetimo i naše mladosti ili djetinjstva, čini se da su u nekom vremenu ranije, što dalje idemo od ovog vremena, ljudi bili moralniji, pošteniji, da je bilo više i poštovanja prema starijim, prema onim drugih vjera, nacija, a bez gubljenja svog identiteta ni u kome smislu?

SERDAREVIĆ: Bilo je puno više etike koja je bazirana na nekoj tradicionalnoj kulturi ponašanja. Evo, u ovoj zadnjoj knjizi o Serdarevićima citiram Muhameda Serdarevića. Ne znam koliko je on poznat široj javnosti, ali bio je izuzetan čovjek, izgledao je starinski s francuzicom na pola čela, sa štapom, kalošama, prslukom, ali je bio izuzetno moderan čovjek. Bio je poznat jer je godinama organizirao iftare za medresalije. On mi je ispričao, prenio priču koju je čuo od svojih predaka, da je jednom jedna žena Srpkinja došla kod jednog uglednog Bošnjaka da joj zapiše za kćer koju je obeščastio komšija, a on je rekao da ne zapisuju, ali da mu kaže ime i da će on otići kod načelnika i paroha i da će pomoći da se riješi taj slučaj. I tako je i bilo. Hoću da kažem da je u to neko vrijeme bilo drukčije. Naravno, bilo je i pljačke i napada i komita i svega, ali u mirnim periodima bilo je više nekakvog tradicionalnog međusobnog poštovanja. Danas smo mi u nekakvoj trci i ne mislim da je drukčiji odnos samo posljedica agresije i rata već i ove opće trke, globalizacije u kojoj se gubi identitet svake vrste i kultura ponašanja nažalost.

STAV: Vi u knjigama objavljujete priče, ali i legende vezane za ljude i događaje. Možete li se prisjetiti neke upečatljive i zanimljive priče ili legende?

SERDAREVIĆ: Najčudnija priča jeste porodice Ćatović iz Trebinja. U njihovim predanjima prenosila se legenda da su oni bili ćate kod Hajrudina Barbarose. To se nikad ne može dokazati, ali mene je to zaintrigiralo pa sam malo istraživala i pronašla da Hajrudin Barbarosa ima pet knjiga memoara napisanih, a nije ih sigurno on pisao već njegove ćate. Bog zna koliko u tome ima istine, ali je meni to jedna jako, jako neobična i draga legenda. Ima jedna šaljiva priča Drnišlića, hanuma koja mi je pričala još je živa. Njeni dedo i nana su sjedili, a dedo veli: “Bogati, Halima, dodaj mi taj ibrik da se napijem vode.” A ona veli njemu: “Bliži si, ustani pa uzmi.” On kaže: “Nisam, bliža si ti.” I tako se sporečkaju, Halima ustane, uzme učkur, izmjeri i ispade dedo bliži. Ja ovo navodim kao priču koja pokazuje položaj žene, da nije onako kako se danas govori da žene nisu smjele da pisnu. Neke jesu.

STAV: Nakon Agresije na Bosnu i Hercegovinu od 1992. do 1995. godine izmijenjena je struktura stanovništva u istočnoj Hercegovini. Zbog toga je jako važno Vaše pisanje o bošnjačkim porodicama ovih prostora. Imate li saznanja o tome kako žive Bošnjaci u istočnoj Hercegovini danas?

SERDAREVIĆ: Koliko znam, Bošnjaci u Trebinju relativno su malo stradali tokom protekle agresije. Jesu protjerani, ali su ekonomski dobro prošli u izgnanstvu. Danas oni dolaze, obnovili su kuće, ali ja nemam prilike razgovarati s njima pa ne znam ni kakav je njihov nacionalni ili vjerski identitet. S obzirom na to da su u novoj sredini, ja vjerujem da će se u narednih nekoliko generacija potpuno asimilirati. U Ljubinju u ovom ratu nije ni bilo ubijanja jer su odranije protjerani Bošnjaci. Oni su iselili i prije Drugog svjetskog rata. U Stocu imaju drugi problem, a to je podjela grada. Tamo se Bošnjaci dobro drže.

STAV: Bili ste udati za rahmetli Ismeta Imu Serdarevića, disidenta u vrijeme socijalističke Jugoslavije. Bio je i hapšen 1949. godine kao mladomusliman i odležao je više od 10 godina u zatvoru. Vi ste kasnije postali dio porodice Serdarević, ali vlasti su mladomuslimane stalno pratile i nakon izlaska iz zatvora. Kako je bilo živjeti s mladomuslimanom u tom vremenu?

SERDAREVIĆ: Trebate znati da sam i ja iz porodice mladomuslimana. Mislim da bi mi baba šlag strefio da sam rekla da se neću udati za Ima. Babo i mama su bili oduševljeni Imom. Zaista postoje predrasude prema “Mladim muslimanima”. Predrasude da su to ljudi kruti u razmišljanju. Neću reći da ni ja nisam mislila kad sam bila mlada da su oni neki starinski insani. Međutim, onaj krug ljudi, mladomuslimana, u kojem sam se ja kasnije kretala bili su zaista savremeni i obrazovani ljudi. Savremenih razmišljanja, djeca su im bila školovana, supruge savremene i ja nisam primjećivala neku razliku, osim što je prva stvar bila da si vjernik. I to se nije krilo u mladomuslimanskim porodicama u kojima sam se kretala. Nema govora da se ti upišeš u Savez komunista zbog nekih privilegija pa onda krijući klanjaš, postiš, kolješ kurban i sl. Ne, već je sve bilo otvoreno i znalo se dokle se može napredovati u karijeri, poslu i sl. Na taj način bio si nekako rahat. Ne petljaš se gdje ti nije mjesto i rahat si. Mi smo znali uvijek da njega neko prati, ali pošto je vrijeme prolazilo, a niko ga više nije hapsio, Imo je imao običaj reći: “On je naš prijatelj”, ja ga pitam: “Pa kako prijatelj?” A on kaže: “Pa vidiš da im ništa ne laže.” Ja sam znala da u tom sistemu neću biti direktor Muzeja i nisam se time opterećivala. Uvijek sam pošteno radila svoj posao i, kada je riječ o kulturnom naslijeđu BiH, imala sam jednak odnos prema bilo čijoj zaostavštini. Moram se vratiti na svoja vjerska uvjerenja. Da je Allah htio, mi bismo bili svi isti, iste vjere. On je iz nekih božanskih razloga dao da smo šareni i ja to poštujem i ne pitam nikad zašto.

STAV: Zanimljivo je da su mladomuslimani, dobar broj njih, završavali fakultete nakon izlaska iz zatvora u koje su upali 1949. godine. Iako ih je država progonila, oni nikad nisu uradili ništa protiv države, naprotiv, davali su veliki doprinos za njen napredak…

SERDAREVIĆ: Znate zašto? Zato što je to vjerska dužnost. Moraš s halalom zarađivati novac i truditi se da u branši u kojoj si budeš najbolji. Tako su se oni ponašali. Međutim, predrasude prema njima ostale su do današnjih dana. Zbog toga ja zamjeram ovim elitama s naših fakulteta od 1995. godine do danas da se nisu zainteresirali da istražuju “Mlade muslimane”. Dok su ti ljudi bili živi, trebali su, ili njihove supruge da su poslale studente da snime njihove iskaze, da skupe građu pa da istražuju. Mislim da je to veliki grijeh. Danas postoje oni koji “Mlade muslimane” nazivaju fašistima, evo ih i unutar Sarajeva. To možda poprima i jedan politički kontekst pošto su neki od “Mladih muslimana” bili nosioci političkog organiziranja Bošnjaka početkom ’90-ih godina prošlog stoljeća. Zato kažem da zamjeram intelektualcima, univerzitetskim profesorima što su zadržali predrasude prema “Mladim muslimanima” i nisu htjeli istraživati ih. Ima poslije agresije knjiga. Pisali su Gavrankapetanović, Čampara, Behmen, Čamdžić itd., ali jedno je kada vi pišete o sebi, a drugo je kada nauka kaže svoj stav. Ja ne kažem da su trebali reći ni pozitivno ni negativno o “Mladim muslimanima”, ali su trebali istražiti. Grehota je ne istražiti svoju blisku prošlost. Ja razumijem i da je bila agresija i da je to preče istraživati, posebno zločin i Genocid koji je počinjen nad Bošnjacima, ali su sigurno neke grupe mladomuslimana ostavile trag u povijesti Bosne i Bošnjaka i trebala ih je nauka istražiti.

STAV: Istraživali ste i bošnjački bonton i napisali knjigu Bošnjačka kultura ponašanja? Koliko tog bontona ima danas?

SERDAREVIĆ: Ne znam šta da Vam kažem. Ne sviđaju mi se neke stvari. Danas se, recimo, kurbani sve više uplaćuju i daju se cijeli u humanitarne svrhe. To je dobro jer mnogo je ljudi u potrebi. Međutim, nema onog da djeca dijele kurbane, da na taj način upoznaju komšije, čuju razgovore, pamte ljude, pamte tradiciju, stječu saznanja o kurbanu, o vjeri. Dakle, gubi se jedna socijalna dimenzija. Ili, recimo, jednoobrazne prostirke u džamijama. Nekada su džematlije donosile svoje ćilime i peškire u džamiju i džamija je postajala produžena kuća. Oni su se vezivali preko svojih ćilima s džamijom. Evo, to su neke moje zamjerke u promjenama i izmjenama vjerskih običaja koje mi se ne sviđaju. Iako je najmanje pažnje u ovoj knjizi poklonjeno vjerskim običajima jer postoji sjajna knjiga Envera Mulahalilovića na tu temu.

STAV: Bili ste direktorica Muzeja Sarajeva i puno ste toga u svom mandatu uradili za Muzej.

SERDAREVIĆ: Ja sam imala sreću da sam postala direktor Muzeja kada je premijer Kantona Sarajevo bio rahmetli Mujezinović, a on je sin Mehmeda Mujezinovića, koji je legenda u kulturi u Sarajevu. I zaista je taj čovjek imao sluha za to. Naravno, i ja sam se potrudila. Uspjeli smo vratiti i pokrenuti Despića kuću, koja je u tom trenutku bila zatvorena 30 godina, a u njoj su stanovali neki stanari. Premijer je toj porodici osigurao stan, a “Kulturno naslijeđe bez granica” sredstva za opremu Despića kuće. Zatim je saniran Muzej Jevreja. Bezistan se dugo radio za stalnu postavku i tu je Mujezinović osigurao sredstva. Zatim, napravili smo Muzej 1878-1914., to je bilo dosta osjetljivo jer je do Agresije na BiH taj muzej bio posvećen “Mladoj Bosni”. Danas se taj događaj doživljava na različite načine pa smo odlučili ići bez komentara uz eksponate pa neka svako donosi procjene. U vilu Koste Hermana smjestila sam sjedište Muzeja i otišla u penziju. Pokrenula sam monografiju Svrzina kuća i Despića kuća. Nadala sam se da će svi naši muzeji imati monografije.

STAV: Šta se tokom Agresije dešavalo s kulturno-historijskim naslijeđem u Sarajevu?

SERDAREVIĆ: Malo je poznato da je u po rata naša Vlada organizirala seminar pripadnicima Armije RBiH ovdje u Sarajevu kako treba vojska da se ponaša. Ja sam govorila kako se treba ponašati prema kulturno-historijskom naslijeđu. Da ga treba čuvati bilo čije da je. I tako je i bilo u našoj Armiji, na šta sam ponosna. Ja imam običaj reći da svaki spomenik govori o bar dva naroda, onome koji ga je napravio i onome koji ga je sačuvao.

STAV: Ali dosta je srušeno granatama agresora?

SERDAREVIĆ: Naravno, to je tako. To je dio projekta koji je star više od 100 godina. Je li se kaže da su Turci vladali ovim prostorima 500 godina? Oni su umirali! A gdje su im mezari? Nema ih.

STAV: Sarajevo je bogato kulturno-historijskim naslijeđem?

SERDAREVIĆ: Izuzetno. Samo se nedovoljno prezentira, a što bi bilo važno zbog turizma.

STAV: Iako ste u penziji, niste u mirovini, na čemu sada radite?

SERDAREVIĆ: Trenutno radim na Konjicu, tu je i Počitelj, u planu je i Nevesinje, pa vidjet ćemo.

PROČITAJTE I...

Tokom svoje vladavine Tvrtko I u velikoj je mjeri proširio teritorij bosanske države, tako da je Bosna obuhvatila i mnoge krajeve koji pripadaju današnjoj Republici Hrvatskoj. U tom periodu ostvarena je politička stabilnost te značajan kulturni i duhovni napredak, što ga je učinilo najmoćnijim vladarom u historiji srednjovjekovne Bosne

Kao neko ko se bavi ovom strukom više od 20 godina, mogu reći sljedeće: Pitanje je da li je danas vrijeme za “mali Šengen” u okolnostima kada se ni CEFTA ne poštuje, osuđeni ratni zločinci kao Novak Đukić ni nakon pravosnažnih presuda ne isporučuju, a neke zemlje nisu ni priznale jedna drugu. Uzajamno povjerenje preduvjet je bez kojeg bilo koja unija ne može opstati. I braća kad naslijede zemlju, prvo što urade jeste da ograde svoj dio. Iako se vole i paze. Ne vidim mnogo razlike kada se radi o susjednim državama. I kako ćeš to onda otvoriti granicu s nekim ako ne priznaješ da je onaj drugi dio njegov posjed

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!