Svaka višegradska ulica mjesto je zločina

Na današnji dan 1992. godine četnici su, na čelu sa najokrutnijim srpskim zločincima iz Višegrada Milanom Lukićem, Sredojem Lukićem i Mitrom Vasiljevićem, natjerali 65 bošnjačkih civila u kuću Adema Omeragića, u Pionirskoj ulici u Višegradu, većinom žena i djece, gdje ih zaključavaju, a nakon toga pale kuću. Većina žrtava je bila iz sela Koritnik, gdje su po njih došli Lukić i Vasiljević i naredili im da uđu u autobuse, koji su navodno trebali ići za slobodnu teritoriju - Kladanj. Samo jedna ososba je preživjela sa teskim tjelesnim i psihičkim posljedicama.

 

Piše: Edita GORINJAC

Fotografije: Velija HASANBeGOVIĆ

 

„Vreo je dan. Vraćamo se s pecanja. Miris Drine golica mi nozdrve dok se vozimo kući. Mati je napravila pitu. Jest ćemo u avliji. Pred očima mi prizor kako postavlja sofru u hladovini i usne mi se razvlače u osmijeh. Toplina mi se razlila po grudima. Neka me neopisiva sreća obuzima. A onda, odjednom, kao mačem presječeno, sve to nestaje. U trenu postajem svjestan da te kuće više nema, da je avlija zarasla i da se vraćamo s jezera Perućac, s ekshumacija. Višegrada, kakav mi se tog dana vratio u sjećanje, više nema.

Drina je krvava. Iz nje više ne jedem ribu – pomislim. Ne govorim nikome ništa dok putujemo. Duboko udahnem, obrišem znoj sa čela i prisiljavam se da mislim na sutrašnji dan. Još nas puno posla čeka na Perućcu. Eto, tako mi se jednog dana kad su bile ekshumacije sve pomiješalo. Tako se nekada sjećanja vrate, a onda ih ona bolna iz devedesetih razbiju kao staklo u hiljade komada.“

Priča je ovo jednog, ali su slične i one drugih Višegrađana, Bošnjaka, što su se vratili na svoja ognjišta ili žive daleko od Drine. Prvih je mnogo manje. Osjećanja su pomiješana i neprestano im se u mislima smjenjuju sretni i najstrašniji dani njihovih života.

Višegrad je dvadeset i sedam godina nakon stravičnih zločina, za one koji ga se sjećaju iz perioda prije rata, tužan grad u kojem nema gotovo ničega što podsjeća na onaj prijeratni. Na ulicama se čuje žamor turista koji dolaze vidjeti Andrićgrad, sagrađen na nekadašnjem sportskom centru gdje se omladina, a i oni stariji, često okupljala kako bi igrali basket. Njima, turistima, niko neće reći niti to po bilo čemu u gradu mogu primijetiti da su se tu dogodili najstrašniji zločini.

Osim ako u Višegrad ne dolazite sa spoznajom o krvavim devedesetima, nećete o tome ništa čuti ni u njemu, nećete znati da je možda istim onim vrtoglavim putem i kroz bezbroj tunela kuda ste i vi došli kroz kanjon Drine, godinama dolazio i odlazio neko ko je ubijen na istom onom Mostu Mehmed-paše Sokolovića kojem se divite.

Na svakom prometnijem mjestu u gradu neko prodaje suvenire, uglavnom ikone, slike i magnetiće za frižidere s likom Ive Andrića, minijature grada u gradu “neimara” Emira Kusturice. Ne treba biti ni toliko pažljiv posmatrač da bi vam odmah zapalo za oko da je u gradu svaki natpis ispisan ćiriličnim pismom, što turistima sigurno nije od koristi, ali jasno pokazuje dominaciju srpskog nad nesrpskim stanovništvom. Za to ovdje niko ne mari. Društveni se život odvija u režiserovoj građevini, u stvarnosti manjoj nego što vam se može učiniti kada je gledate na fotografijama ili televizijskim snimcima. Sjećanja su na taj dio grada Višegrađanima drugačija; vraćaju ih lokalnim košarkaškim zvijezdama i u dane provedene ispod obruča koša.

Svaka višegradska ulica mjesto je zločina. U jednoj od njih ubijena je i najstarija žrtva, devedesetogodišnja Đulsa.

„Šta im je ona napravila? Ubijena je zajedno s mojom sestrom Tidžom u Ulici 22. decembra, sada Vidovdanskoj. Uvečer su se muškarci izvukli i otišli preko Drine. To je mogao biti kraj maja 1992. godine. Mislili su da zločinci ženama neće ništa uraditi pa bi njih izvukli ujutro. Međutim, oni su došli prije zore. Pokupili sve žene iz kuća i poubijali. Đulsu su bacili u kontejner za smeće blizu džamije. Saznalo se poslije. Jesenas je nađena u srebreničkoj općini, negdje u potoku“, pričao nam je Jusuf Ćormehić.

Đulsinog sina Kasima Fehrića, dodaje, živog su zakovali za daske i bacili u Drinu. Jusuf Ćormehić, stariji čovjek, nakon što je posvjedočio o ovim stravičnim prizorima, zabrinuto maše glavom i kaže: “Kako smo se udaljili od vjere, od porodica, daj Bože da nam se ne ponovi opet.”

Na mezarju Stražište ukopani su sedmogodišnjaci Nihad Ibišević i Vildana Zukić. Oboje su 1992. godine trebali krenuti u prvi razred. Vildanin skelet, zapravo, nije ni pronađen, izuzev jedne koščice za koju je DNK analizom utvrđeno da je njena, pa je zakopana u epruveti.

Od Stražišta do kuće u Pionirskoj ulici, poznate kao “živa lomača”, gdje je 14. juna 1992. spaljeno više od 60 ljudi, ima dvjestotinjak metara. Na putu do nje prolazimo preko školskih igrališta i Višegrađanima u čijem smo društvu. Ponovo naviru sjećanja na djetinjstvo, druženja, grudvanja zimi, sjećaju se lijepe Amele čija je kuća bila u blizini škole i u koju su, kažu, svi dječaci bili zaljubljeni. Kuća u Pionirskoj obnovljena je i na njoj nema tragova zločina. Jedni govore da je nije trebalo obnavljati, drugi kažu da jeste, ali se o tome svakako neće usaglasiti pa prelaze na drugu temu.

Svaka porodica u Višegradu ima sličnu priču, ali je rijetko koja sretna. Svako ima svoje razloge zbog kojih će se vratiti ili nikada više neće živjeti u tom gradu. Za neke Višegrad više nije njihov grad, već samo geografska tačka.

Ostavljamo i mi Višegrad iza sebe do nekog novog susreta. Već je rano predvečerje i Višegrađaninu s početka priče, našem fotografu Veliji Hasanbegoviću, koji je kao tinejdžer s bratom i ocem skočio u Drinu, preplivao i tako izbjegao strijeljanje, na um padaju stihovi koje je njegov otac često izgovarao: “Što nam nema s Drine vedrine? Što nam nema, ko je rek’o doći? Što nam nema Muje i Halila? Mujo dođe, a Halila nema. Pola noći, a meni se dr’jema, Mujo dođe, a Halila nema.”

Kraj bi bio: “Ima noći, i Halil će doći”, ali to je samo stih.

Onog koga nema u Višegrad više nikada neće doći.

PROČITAJTE I...

“Sevdalinka je, nesumnjivo, nastala pod utjecajem kur'anskih mekama, koje su na tlo Bosne i Hercegovine donijele Osmanlije. Ti su mekami u Bosni i Hercegovini doživjeli određene transformacije, pa ih vidimo suženijim i od turskih, a naročito od arapskih. Zato možemo i reći da danas postoji autentičan bosanski mekam na kojem se bazira kako sevdalinka, kao svjetovna forma, tako i islamska sakralna muzika, uključujući i ezan”

Hadž se ponekad poklapa s vrelim ljetnim mjesecima, što bi u budućnosti moglo biti opasno za hodočasnike koji većinu vremena na hodočašću provode napolju, navodi se u istraživanju objavljenom u Geophysical Review Lettersu.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!