fbpx

Suživot s koronom

Mislim da je, generalno gledano, “lock down” bio greška, ali poslije bitke hiljadu generala. Smatram da je sad ta svijest narasla, da se ne može ići s tim rezom, u smislu stopiranja ekonomskih tokova, pokušat će se živjeti normalnim životom, koliko je to moguće, ali određene će industrije svakako osjetiti koronu, to je prije svega turizam. Ostale industrije naći će neki način daljeg života s virusom, ali to ipak neće biti u onom obimu kao ranije

 

 

Razgovarao: Jakub SALKIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

 

Maršalov plan bio je službeni plan Sjedinjenih Američkih Država za obnovu savezničkih zemalja Evrope poslije Drugog svjetskog rata. Autor plana bio je George Marshall. U vrijeme pandemije virusa Covid-19, možda i najvećeg globalnog izazova poslije Drugog svjetskog rata, i Bosna i Hercegovina dobila je svoj Maršalov plan. Inicijator je privrednik Muhamed Pilav, a autori univerzitetski profesori ekonomije Aziz Šunje, Željko Šain, Spaso Kuzman i Hrusto Tupeković. O Maršalovom planu, ali i o drugim izazovima za ekonomiju u vrijeme pandemije razgovarali smo s prof. dr. Azizom Šunjom.

STAV: Sve projekcije o utjecaju pandemije virusa korona na ekonomiju rađene su pod pretpostavkom da će se od juna stanje normalizirati. To se nije desilo. Koliko će stanje u ekonomiji biti lošije nego što smo na početku mislili?  

ŠUNJE: Teško je to sada kvantificirati, ali sasvim sigurno, što je i dobro, neće više biti “lockdowna”, neće biti potpunog prekida. Mislim da je, generalno gledano, “lockdown” bio greška, ali poslije bitke hiljadu generala. Mislim da je sad ta svijest narasla, da se ne može ići s tim rezom, u smislu stopiranja ekonomskih tokova. Pokušat će se živjeti normalnim životom, koliko je to moguće, ali određene industrije svakako će osjetiti koronu, to je prije svega turizam. Ostale industrije naći će neki način daljeg života s koronom, ali to ipak neće biti u onom obimu kao ranije. Teško je bilo šta kvantificirati jer ne znamo kako će se pandemija razvijati dalje. Ali, po mom mišljenju, naučena je lekcija da neće biti više “lockdowna” i da će se pokušati živjeti s koronom.

STAV: U Sarajevu već imamo najave zatvaranja velikih hotela. Jesmo li bili svjesni koliko nam je turizam bio bitan i da smo ipak turistička destinacija?

ŠUNJE: Turizam je bio prisutan, ali ipak, turizam u Bosni i Hercegovini ne participira u bruto društvenom proizvodu u onoj mjeri u kojoj participira u jednoj Hrvatskoj recimo. Generalno, nije dobro da turizam bude ključna grana, jer turizam je neka vrsta bibera po pilavu, nešto što je nadogradnja. Kada gledate Francusku ili Italiju, nema dvojbe da je, recimo, Pariz turistički mnogo teži od cijele Hrvatske, ali turizam u Francuskoj ekonomiji participira s nekoliko procenata jer je ta ekonomija dosta moćna i jaka. Turizam, dakle, ne može biti glavna grana na kojoj zasnivamo svoj razvoja, ona može biti dodatna. Ali normalno je da se pad turizma reflektira zatvaranjem hotela i prekidanjem nekog lanca snabdijevanja koji iz toga proizlazi. I istina, to je najpogođenija industrija.

STAV: Svakodnevno se povećava broj oboljelih od virusa Covid-19, što će vjerovatno povećati troškove u zdravstvu. Koliko će ta povećana izdvajanja za zdravstvo imati pritisak na budžet?

ŠUNJE: Zdravstvo se finansira iz doprinosa za plaće pa je priliv definiran na taj način. Da li će biti nekih dodatnih izdvajanja za zdravstvo iz budžeta, to je politička odluka, ali u ovom trenutku ne mogu na to odgovoriti. Vjerovatno će biti pritiska, ali vidjet ćemo kako će se pandemija razvijati, za sada zdravstveni sistem uspijeva to da amortizira. U kojoj će mjeri virus djelovati, to niko ne zna, ali sasvim sigurno da će njegovo veće prisustvo stvoriti potrebu za dodatnim finansiranjem zdravstva.

STAV: Vi ste jedan od autora takozvanog “Maršalovog plana za BiH”. Odakle je došla ideja za izradu takvog plana?

ŠUNJE: Inicijator ideje je Muhamed Pilav, afirmirani preduzetnik koji iza sebe ima nekoliko vrlo uspješnih biznisa. Mi se dobro poznajemo nekoliko decenija, još iz studentskih dana, i on je jedan istinski domoljub. Kao dokazan i situiran čovjek, inicirao je izradu “Maršalovog plana za BiH” i pozvao je profesora Šaina, Kuzmana i mene da mu pomognemo u tome. On je idejni tvorac. Cilj je da se ustroji neki plan u ovo vrijeme korone. Mi smo ga nazvali “Maršalov plan” ili “Corona 2”, u smislu da bi trebao biti nastavak onoga što je Vlada poduzela kroz ono što je poznato kao “Corona 1”. To je bio pokušaj da se kriza prepozna kao prilika i da se pristupi nizu reformi koje su neophodne za naše društvo. Mi smo prepoznali šest reformi i svaka je projekt za sebe. Ljudski resursi, zdravstvo, obrazovanje, poljoprivreda, javna uprava i javna preduzeća. Svaki taj sektor projekt je za sebe koji bi se morao realizirati kao takav. Nije bila naša pretenzija da sagledamo u kojem će smjeru ići reformski zahvati u datim granama, ali smo ih prepoznali kao ono gdje bi trebao biti reformski zahvat. To bi bio projekt koji bi tražio radikalne rezove gdje su temelj ljudski resursi, odnosno da sačuvamo ljude da ostanu u Bosni i Hercegovini, te zdravstvo i obrazovanje kao temeljne djelatnosti u našem društvu. Uz to, potrebna su inicijalna ulaganja u prerađivačku industriju, građevinarstvo i kopneni prijevoz koji generiraju značajan dio BDP-a.

STAV: Da sve to ne bi ostalo samo mrtvo slovo na papiru, jeste li našli načina da plan dođe do donosioca ključnih političkih odluka?

ŠUNJE: Koliko ja znam, nema još nikakvog odjeka. Psi laju, karavani prolaze. Nije bilo, koliko znam, nikakvih kontakata od institucija koje bi tako nešto trebale podržati i učestvovati u realizaciji. Bez podrške vlada, to će ostati mrtvo slovo na papiru.

STAV: Jedna od zanimljivih stavki jeste da u “Maršalovom planu” predlažete povećanje neto plaća od 30 do 90 posto. Da bi došlo do toga, šta treba napraviti?

ŠUNJE: Mi smo definirali tri moguća scenarija, povećanje od 30, 50 i 90 posto. To prije svega podrazumijeva mnogo niže doprinose na plaću. Sada su oni otprilike 70 posto, mi smo predvidjeli da ne bi smjeli prelaziti 35 posto, ali onda to podrazumijeva reformske zahvate, drugačiji način finansiranja zdravstva. Ono se sada finansira po modelu međugeneracijske solidarnosti iz poreza na plaću. Naše viđenje je kod reforme zdravstva da se razmotri uvođenje finansiranja zdravstva iz državnog budžeta, također mi predlažemo da se poveća stopa PDV-a za dva procenta, koji bi isključivo išao za zdravstvo. Dakle, jedan od načina jeste poresko rasterećenje plaća kako bismo stvorili prostor za njihovo povećanje. Najvažniji resurs koji imamo jesu ljudi, a bez povećanja plaća, nema načina da zadržimo ljude.

STAV: Nisu samo plaće ono što ljude zadržava da ne odu, odnosno ono što utječe na njihovu odluku ostati ili otići, ima tu sigurno još faktora. Koji su to faktori?

ŠUNJE: Pa znate i sami, politička situacija, nesigurnost, neizvjesnost, ta politička zakovanost, svako upire na svoju stranu, što stvara jednu vrsta beznađa, što uz korupciju i loše pravosuđe samo još pogoršava stvari. Mi smo napravili izračun da, ako je otišlo 500.000 ljudi, a realni i oportunitetni troškovi države na svakog tog čovjeka su oko milion maraka, onda smo mi već izgubili 500 milijardi maraka.

STAV: I reforme koštaju. Za provođenje ovog plana smatrate da je potrebno 15 milijardi maraka. Gdje pronaći 15 milijardi maraka?

ŠUNJE: Kada je zdravstvo u pitanju, razmišljamo o povećanju PDV-a za dva procenta. Jedan od mogućih izvora jeste totalna fiskalizacija, to znači da se svaki račun, kada se izda, automatski evidentira u poreznoj upravi. Sadašnji sistem dosta je šupalj i novac, uvjetno rečeno, curi. A to je informatička stvar, nije nikakav problem. Time bi se povećali državni prihodi. Zatim porez na dividendu 10 posto, porez i akcize na luksuzne proizvode, porez na neobrađeno poljoprivredno zemljište i porez na prazne industrijske hale, koncesije i privatizacija državnih preduzeća za koja država nema interesa da u njima ostane. Procjenjujemo da bi to bila dostatna sredstva za finansiranje reformi, ali ovo je samo projekcija. Naravno, 15 milijardi ne znači odmah 15 milijardi, nego provođenje ima svoju dinamiku u narednih nekoliko godina i taj trošak od 15 milijardi raspoređuje se na nekoliko godina u zavisnosti od dinamike provođenja reformi. Četiri godine su realan vremenski okvir.

STAV: Zašto smatrate da je ovo najbolje vrijeme za takvu vrstu reforme?

ŠUNJE: Odavno je te reforme trebalo uraditi. Sve ove reforme trebalo je provesti još prije deset godina. Svako kašnjenje i guranje pod tepih imat će negativan efekt kasnije. Počelo se s reformom javne uprave pa se stalo, pa se razvlači, postoji nesaglasnost partija na vlasti oko tih reformi.

STAV: “Corona 2” set mjera Vlade Federacije BiH, koji je nedavno usvojen, na tragu je onoga što i vi predlažete, posebno u pogledu oporezivanja.

ŠUNJE: Posebno je važna reforma javne uprave, kada bi se tu mogao napraviti rez, napravili bismo dobre uštede, posebno uvođenjem elektronske uprave i digitalizacijom poslovanja. Imamo previše zaposlenih u javnoj upravi, treba povući rez i otpustiti višak. Moramo imati jasne standarde koliki broj službenika dolazi na određeni broj stanovnika, to su standardi koji postoje. Recimo, Općina Tešanj jedina je u Bosni i Hercegovini koja je dosegnula taj standard broja općinskih službenika na broj stanovnika. Mi, doduše, imamo Dejtonom definiranu strukturu takvu kakva jeste, ali to ne znači da se racionalizacijom ne mogu napraviti znatne uštede na svim nivoima. Postoji znatan prostor za uštede kroz reformu javne uprave, ali i državnih preduzeća. Pazite, ta državna preduzeća, kad bi podigla uspješnost, a imamo još uvijek značajna državna preduzeća, to bi itekako imalo multiplicirajuće efekte na cjelokupnu ekonomiju. Tu, prije svega, reforma znači distanciranje političke vlasti od državnih preduzeća. Ona moraju funkcionirati kao bilo koja druga privatna korporacija s profesionalnim menadžmentom, s jasnim očekivanjima od njih.

STAV: Zbog pandemije, danas imamo problem pada kupovne moći. Koliko i kako će to utjecati na bosanskohercegovačku privredu; istina, nemamo pouzdanu statistiku pa ne znamo koliki je taj pad, ali sigurno je da imamo pad?

ŠUNJE: Vidite da su kafane poluprazne. Tražnja pada, a s padom tražnje pada i privredna aktivnost. To će se vjerovatno kasnije osjetiti na padu prihoda u budžete. Ono gdje postoji prostor za djelovanje jeste da se osigura samoodrživost, zato su nam bitni poljoprivreda i stočarstvo, te osiguranje supstitucije uvoza gdje je god moguće. Na uvoz vode troše se stotine miliona maraka. Jedino je izlaz u svijesti o kupovini domaćeg, a to je ipak proces. Mi imamo nepovoljnu trgovinsku bilancu i to bi trebalo biti u fokusu trgovinskih komora i privrednih subjekata.

STAV: Do sada smo imali pristup Vlade da pomaže preduzećima tako da subvencionira doprinose, no da li pad potražnje i ekonomske aktivnosti ukazuje da je možda pametniji potez poticanje potrošnje?

ŠUNJE: Ima vrlo relevantnih svjetskih ekonomista koji promišljaju na način da je reakcija država na koronu imala previše državnog intervencionizma i da se time remeti ona osnovna logika tržišnog djelovanja. Ovdje se država previše upliće u sve to. I ja stojim na stanovištu da je trebalo više poticati potražnju. Problem je što nije postojao obrazac ponašanja. Mi smo kopirali ono što rade razvijenije zemlje, vrijeme pokazuje da to nije bila dobra putanja, ali nerealno je očekivati da smo mi mogli promijeniti kurs od onoga što je nametnuto od okruženja. Korona je na globalnoj razini pokazala da je svijet ranjiv. Pokazala je da svijet treba radikalnu promjenu. Svijet se s tehnološkog stanovišta globalizira, a sa socioinstitucionalnog i političkog ostaje tako razjedinjen, a traži se mnogo veći stepen globalizacije. Ako pogledate, sve nadnacionalne institucije nastale su polovinom četrdesetih godina prošlog stoljeća, a svijet tada i danas je radikalno drugačiji, a još se zadržava odnos moći na globalnoj razini iz 1945. godine. Svijet traži radikalno restrukturiranje, ali nema jasne vizije u kojem smjeru krenuti, rivaliteti između velikih sila sve su izraženiji i na svjetskoj sceni nam treba vizija kako iskoračiti, kako objektivno svijet tretirati kao jedan prostor ili težiti ka tome.

PROČITAJTE I...

“Mali Schengen” samo je još jedna u nizu inicijativa za regionalnu saradnju. Osim trgovinskog sporazuma CEFTA 2006, postoje čak 34 regionalne inicijative za saradnju u svim mogućim oblastima. Međunarodni donatori do sada su u te inicijative regionalne saradnje uložili ogroman novac (ukupno 1,15 milijardi eura, od čega samo EU čak 1,03 milijardi)

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!