fbpx

Sukobi na Bliskom Istoku (2): Odnosi Irana i SAD-a na ivici rata

Sadržaji međusobnih optužbi Irana i SAD-a indikator su apsurdnosti američko-iranskih sukoba. Ako se sagledaju i rasvijetle po kriterijima istinskih težnji za mir i sigurnost, njihovi su sukobi besmisleni, što znači da su bez ikakvog opravdanja iracionalno usmjereni protiv mira i sigurnosti. Taj sukob nanosi ogromnu štetu jer iscrpljuje i američki i iranski narod, ali i brojne druge narode u državama na Bliskom Istoku, pa i šire u svijetu. Prema tome, perspektive mira na Bliskom Istoku ovisne su od sposobnosti SAD-a i Irana da sa svojim saveznicima sagledaju besmislenost i iracionalnost svojih sukoba

Piše: Fikret MUSLIMOVIĆ

ODBRAMBENA MOĆ ISLAMSKE REPUBLIKE IRANA

Iran ima čvrst, stabilan sistem odbrane, efikasan u prevenciji, politički, mobilizacijski i borbeno sposoban za odgovor na subverzivne i oružane sadržaje ugrožavanja. U raznim oblicima Iran pokazuje vojne i druge strane odbrambene moći: vrši probe novih modela balističkog oružja; izvodi vojne manevre, samostalno i sa saveznicima – Rusijom i Kinom; organizira vojne parade predstavljajući visoku borbenu moć kopnenih, zračnih, raketnih i pomorskih snaga; odlučno reagira u slučajevima ugrožavanja teritorijalnog i zračnog prostora Irana i tako dalje.

Demonstracijom odbrambene, posebno vojne sposobnosti, Teheran poručuje SAD-u, Izraelu i Saudijskoj Arabiji da će u slučaju pokušaja realiziranja svojih prijetnji protiv Irana naići na snažan otpor, a da silina tog uspješnog otpora neće biti usporediva s neuspješnim otporima prilikom invazije na Irak, Afganistan i Libiju.

Izvori odbrambene moći Irana jesu jedinstvo, patriotska usmjerenost, odlučnost i spremnost naroda da u odgovoru na prijetnje podnosi napore i žrtve, što prati visok kvalitet organiziranosti u nadležnosti državnih institucija i lidera, uspješnih, pored ostalog, i u pogledu jačanja savezništva, posebno s Rusijom i Kinom. U izgradnji, afirmaciji i zaštiti tih kvaliteta sistema odbrane, državni vrh Irana koristi konkretne činjenice nastale u sukobima sa SAD-om, Izraelom i Saudijskom Arabijom. U tom smislu, povodom ubistva generala Kasema Sulejmanija ilustrativna je ocjena ambasadora Irana u BiH Mahmouda Heidarija. On je, citirajući iranskog ministra vanjskih poslova Javada Zarifa, rekao da je pogibija generala Sulejmanija “ojačala zajedništvo i povećala jedinstvo velike nacije Irana, naroda Iraka i drugih naroda u regiji, upravo kao što je rekao dr. Zarif da je “Sulejmani kao šehid-mučenik daleko učinkovitiji od vojnog zapovjednika Sulejmanija”.

Imajući u vidu iskustva da su SAD i evropski saveznici sistematskim, intenzivnim i efikasnim zračnim napadima i razaranjima Afganistana i Iraka pripremili uvjete za angažiranje kopnenih snaga na teritorijama tih zemalja, Iran je poduzeo respektivne mjere zaštite svog zračnog prostora. Iako posjeduje moćne, domaće protuzračne rakete, od Rusije je nabavio rakete S-300 i rasporedio radi odbrane vitalnih dijelova svog sistema odbrane i infrastrukturnih objekata kao što su nuklearna postrojenja u iranskim planinama. To je iranski odgovor na američke, izraelske i saudijske prijetnje da će upotrebom raketnog i drugog razornog, ofanzivnog oružja uništiti iranski sistem odbrane, prioritetno da će u tom sistemu razoriti nuklearna postrojenja.

Početkom 2019. godine, o iranskoj odbrambenoj, posebno vojnoj sposobnosti, te o naučnim dostignućima ambasador Irana u BiH Mahmoud Heidari rekao je: “Svjedoci smo, uistinu, fascinirajućih uspjeha koji odražavaju značajan razvoj u oblasti vojne industrije. (…) Mi sami proizvodimo vojne brodove, helikoptere, avione, tenkove, rakete, radarske sisteme i protuzračne rakete… Imamo napredak u oblasti matičnih ćelija… Iran je po broju transplantacija koštane srži na drugom mjestu u svijetu.”

NEKI OD SADRŽAJA MEĐUSOBNIH OPTUŽBI U SUKOBIMA IRANA I SAD-A

Odnose Irana i SAD-a, pored ostalog, opterećuju međusobne optužbe za podršku terorističkim organizacijama. Za taj isti problem SAD optužuju Iran, a Iran optužuje SAD. Iran optužuje SAD da prodaju oružje “opasnim teroristima na Bliskom Istoku”, da huška teroriste na iranofobiju, da su SAD odgovorne za “zvjerstva” koja sa snagama Saudijske Arabije čine u Jemenu…

SAD optužuju Iran da “decenijama dolijeva gorivo na sektaško nasilje i terorizam”. Washington je optuživao Iran, Rusiju i Bašara al-Asada za navodnu upotrebu hemijskog oružja u operacijama protiv sirijske opozicije, dok su Iran, Rusija i Bašar al-Asad za isti problem optuživali SAD i sirijsku opoziciju.

Nakon višemjesečnih prijetnji da će Revolucionarnu gardu Irana staviti na crnu listu terorističkih organizacija, početkom aprila 2019. američki predsjednik Trump saopćio je da je svoju prijetnju ispunio. Iran je odmah odgovorio stavljanjem američkog Pentagona na svoju crnu listu terorističkih organizacija, gdje se nalazi i ISIL. Dakle, ISIL se nalazi i na američkoj i na iranskoj crnoj listi terorizma. Washington je uvjeren, ali ne govori da je Iranska revolucionarna garda dala veliki doprinos u borbi protiv ISIL-a u Iraku i Siriji, isto kao što je Iran uvjeren, ali ne govori da su vojni, obavještajni i drugi resursi SAD-a dali veliki doprinos u toj antiterorističkoj borbi. Iran je meta ISIL-ovih terorista, isto kao i SAD. Tako, naprimjer, u Teheranu početkom juna 2017. godine pet pripadnika ISIL-a izvršili su teroristički napad u zgradi Parlamenta i mauzoleju Homeinija. Revolucionarna garda likvidirala je izvršioce tog terorističkog djela i njihovog vođu.

Sadržaji međusobnih optužbi Irana i SAD-a indikator su apsurdnosti američko-iranskih sukoba. Ako se sagledaju i rasvijetle po kriterijima istinskih težnji za mir i sigurnost, njihovi su sukobi besmisleni, što znači da su, bez ikakvog opravdanja, iracionalno usmjereni protiv mira i sigurnosti. Taj sukob nanosi ogromnu štetu jer iscrpljuje i američki i iranski narod, ali i brojne druge narode u državama na Bliskom Istoku, pa i šire u svijetu. Prema tome, perspektive mira na Bliskom Istoku ovisne su od sposobnosti SAD-a i Irana da sa svojim saveznicima sagledaju besmislenost i iracionalnost svojih sukoba. To sagledavanje ne može biti efikasno u korist mira ako je jednostrano, jer može biti korisno samo ako je obostrano i istovremeno. Ako dijalogom pokušaju prevazići sukob, u tome neće uspjeti tražeći krivca. Mogu uspjeti samo ako zajednički konstatiraju besmisao, iracionalnost i posljedice svojih sukoba, te usmjere djelovanje u pravcu mirnije sadašnjosti i budućnosti.

NA IVICI RATA

U vrlo rizičnim okolnostima na ivici rata, pored diplomatskih, propagandnih, obavještajnih i ekonomskih mjera, na prostor Bliskog Istoka SAD su dodatno dovele i rasporedile strateške vojne efektive: nosače aviona “Abraham Lincoln” i “Arlington” s po 50 aviona i 6.000 vojnika, bombardere B-52 u bazi na teritoriji Katara, rakete “Patriot”…

Gomilanje vojnih efektiva na Bliskom Istoku, spremnih za napad na Iran, podrazumijevalo je intenzivniji obavještajni rad, u šta spada izviđanje po teritoriji i nad teritorijom Irana. Iranska vojska 20. juna 2019. godine uništila je američki bespilotni avion dok je izviđao u zračnom prostoru iznad Irana. Obaranje američke letjelice dodatno je osnažilo kredibilnost iranskih poruka da će u slučaju američkog napada efikasno odgovoriti. Tim je povodom Teheran poručio da će u slučaju američkog napada iranski odgovor biti tako žestok i razoran da Trump i svi Amerikanci zažale što su ušli u rat s Iranom.

Iranski zvaničnici upozoravali su da će u slučaju napada na Iran mete iranskog vojnog odgovora biti i američki saveznici u regiji Bliskog Istoka, dakle, Izrael i Saudijska Arabija, sa saveznicima Rijada i Tel Aviva, ako se uključe u napad na Iran.

U okolnostima prijetnji silom i odgovora na te prijetnje, predviđanja da li će ili ne uslijediti rat između SAD-a i Irana, s rizicima da taj rat prevaziđe regionalne i poprimi svjetske okvire, išla su u pravcu ocjena da se rat ipak neće dogoditi, ali niko nije sasvim odbacivao ratne rizike uslijed kojih je rasla zabrinutost i strepnja. Opasnosti prerastanja regionalnog u svjetski rat bitna su okolnost odvraćanja od rata između Irana i SAD-a, ali upravo zato što je historija ratova ustvari historija iracionalnih i apsurdnih političkih i ratnih sukoba, nije opravdano tvrditi da do iransko‑američkog rata neće doći samo zato što bi taj rat bio iracionalan i apsurdan. Jačanjem vojnih resursa, odbrambenim jedinstvom naroda, odlučnošću vodstva i jačanjem savezništva s Rusijom i Kinom, Iran je umanjio vjerovatnoću tog rata. Da nije tih kvaliteta u sistemu odbrane Irana, bio bi vjerovatan američki (i ne samo američki) napad na Iran, dakle, bio bi vjerovatan regionalni rat na Bliskom Istoku s rizicima da preraste u svjetski rat.

Logički, proizlazi da je jačanje odbrambene moći Irana od šireg, globalnog, a ne samo nacionalnog, lokalnog i regionalnog značaja, bilo da se po osnovu iranske sposobnosti u korist mira prevenira rat, bilo da rat uslijedi, regionalno i globalno proširi pa da po osnovu vojne sposobnosti zaraćenih strana uslijede neviđeno katastrofalne posljedice za čovječanstvo. U takvim rizicima, strane u sukobu i najmoćniji činioci međunarodne zajednice trebaju nalaziti motive da se pronađe formula za mir na Bliskom Istoku.

U drugoj polovini 2019. godine često su se događali incidenti u zračnom prostoru i na plovnim putevima, što je pojačavalo zabrinutost i strepnju da se kriza na Bliskom Istoku može rasplamsati u ratni sukob. Naprimjer, Washington je optuživao Teheran da napada na tankere u Omanskom zaljevu; Iran je odbacivao američke, saudijske i izraelske optužbe da stoji iza napada na tankere nafte u Omanskom zaljevu; Britanska mornarica saopćila je da je u Hormuškom moreuzu, navodno, spriječila iransko ometanje prolaza britanskom tankeru s naftom, što je demantirala Revolucionarna garda Irana, jer, navodno, nije bilo nikakvog incidenta; Iran je demantirao Trumpovu izjavu da je američki ratni brod u blizini Perzijskog zaljeva u samoodbrani uništio iransku bespilotnu letjelicu na 1.000 metara od broda; Revolucionarna garda Irana u Perzijskom zaljevu zaplijenila je tanker pod britanskom zastavom s “krijumčarenom” naftom; u vodama Gibraltara Velika Britanija zaplijenila je iranski tanker s naftom, pod sumnjom da se radi zabranjenoj isporuci Siriji jer je režim Bašara al-Asada pod sankcijama Zapada; iranski predsjednik Rohani rekao je da će osloboditi zaustavljeni tanker pod britanskom zastavom ako Britanija oslobodi iranski tanker zaplijenjen u vodama Gibraltara…

U okolnostima učestalih incidenata SAD su ispoljile namjeru da protiv Irana, slično kao u slučaju napada na Afganistan, Irak i Libiju, formiraju međunarodnu vojnu koaliciju, s ciljem da se od iranskih prijetnji zaštite plovni putevi Hormuškim moreuzom i Omanskim zaljevom. U slučaju planiranja napada na Iran, uvjeti za takvu koaliciju nisu bili povoljni. Ipak, povodom incidenta zaplijene britanskog broda od Irana i incidenta zaplijene iranskog broda od Velike Britanije, London je predložio da se pokrene “pomorska sigurnosna operacija” na prostoru Perzijskog zaljeva. U takvu operaciju SAD su pozvale i Australiju.

Kada je Iran 20. juna 2019. godine oborio američku bespilotnu letjelicu, Trump je bio najbliži odluci da pokrene zračne i raketne napade na Iran, od čega je odustao, navodno, kada mu je rečeno da bi uslijedile velike ljudske žrtve: “Bili smo spremni da sinoć odgovorimo na tri različite lokacije. Kada sam pitao koliko će ljudi da pogine, general je odgovorio 150. Obustavio sam napad na 10 minuta prije izvođenja.” Na to su iranski vojni zvaničnici odgovorili da samo jedan metak ispaljen na iranski teritorij može baciti u vatru američke interese i saveznike u regiji Bliskog Istoka: “Čak ako neprijatelj napravi i najmanju grešku, suočit će se s najvećom revolucionarnom reakcijom Irana u srednjoj i zapadnoj Aziji i sigurno neće ostati na nogama.”

SUKOB SAD-A I IRANA POVODOM UBISTVA GENERALA KASEMA SULEJMANIJA

Trećeg januara 2020. godine, po direktivi predsjednika Trumpa, upravo u dane kada je Washington najavio povlačenje američkih snaga iz Iraka, na aerodromu u Bagdadu ubijen je general Kasem Sulejmani, komandant elitnih snaga Kuds iz sastava Revolucionarne garde Irana. Trumpova direktiva uslijedila je po optužbi da je general Sulejmani odgovoran za ubistva mnogih Amerikanaca u ratovima na Bliskom Istoku, odnosno da je odgovoran za “kovanje zavjere napada na Ambasadu SAD-a u Bagdadu i planiranje dodatnih napada na američke diplomate i pripadnike službe u Iraku i regiji”.

General Sulejmani bio je nadležan za vojne i obavještajne operacije po planu Teherana izvan Irana. Bio je direktno na vezi vrhovnog vođe Alija Hamneija. Smatra se da je general Sulejmani bitno utjecao na politiku i angažiranje Irana u ratovima u Afganistanu, Iraku, Siriji i Libanonu. U zaraćenoj Siriji iranske i lokalne šiitske snage, pod komandom generala Sulejmanija, vraćale su pod kontrolu sirijskog predsjednika Bašara al-Asada teritorije koje su bile zauzete od vojnih snaga pod kontrolom sirijske opozicije.

Za SAD general Sulejmani bio je rentabilna “teroristička meta”, uprkos činjenici što su snage pod njegovom komandom dale veliki doprinos u borbi protiv terorističkog ISIL-a. Vrhovni vođa Hamnei rekao je da su SAD “kukavički ubile najefikasnijeg borca protiv ISIL-a, generala Sulejmanija”.

Ubistvo generala Sulejmanija dodatno je približilo krizu na Bliskom Istoku samoj ivici ratnog sukoba između SAD-a i Irana. Uslijedile su prijetnje Irana da će se osvetiti. Trump je zaprijetio “velikom odmazdom” ako uslijedi iranska osveta. Na dženazi generalu Sulejmaniju u Teheranu 6. januara 2020. godine, pred više od milion građana, jedan od govornika “ponudio je 80 miliona dolara za Trumpovu glavu”, ali su iranski državni mediji ignorirali tu prijetnju, znajući da bi se ista mogla tumačiti kao iranska objava rata SAD-u. Na pokušaju ukopa generala Sulejmanija u Kermanu 7. januara 2020. godine poginulo je najmanje 55, a povrijeđeno 213 osoba. Zato je ukop odgođen, pa je obavljen sutradan, 8. januara 2020. godine.

Ujutro, 8. januara 2020. godine, Iran je lansiranjem brojnih balističkih raketa napao američke vojne baze u Iraku, uključujući i bazu iz koje je pokrenuta akcija u kojoj je ubijen general Kasem Sulejmani. Po ocjeni iranskih zvaničnika, taj napad na američke vojne baze bio je u skladu s Članom 51. Povelje UN-a. Istovremeno, Teheran je najavljivao nastavak još žešćih borbenih operacija na američke interese u regiji Bliskog Istoka.

Upravo u vrijeme kada su sukobi Irana i SAD-a bili na ivici rata, što je dodatno komplicirano ubistvom generala Sulejmanija, dogodilo se da protuzračna odbrana Revolucionarne garde, greškom, blizu Teherana obori putnički avion Ukrajine. Iran je priznao grešku. Predsjednik Rohani i vrhovni vođa Hamnei izvinili su se zbog te greške te poduzeli stroge mjere istrage i kažnjavanja odgovornih u Revolucionarnoj gardi.

Januara 2020. godine Trump je optuživao Iran da organizira demonstracije ispred Ambasade SAD‑a u Bagdadu, što je Teheran demantirao. Tada je vojska SAD-a u Siriji i Iraku izvodila zračne napade na baze “Hezbolaha” i drugih formacija pod kontrolom Irana. Tim povodom komandant Revolucionarne garde Irana Husein Salami rekao je: “Poručujemo Americi da ispravno razgovara s iranskim narodom. Imamo moć da ih uništimo više puta i nismo zabrinuti.”

U beogradskoj Politici od 15. oktobra 2016. godine publicist Boško Jakšić napisao je: “Iran od početka 2011. godine Asadov režim pomaže finansijski, u oružju i ljudstvu. General Kasem Sulejmani iz iranske Revolucionarne garde uspješno savjetuje sirijsku armiju, a za borbe na raznim sirijskim frontovima regrutovao je na stotine iranskih dobrovoljaca, pripadnike Hezbolaha iz raznih paravojnih šiitskih milicija koje okupljaju borce iz Pakistana i Afganistana. Tvrdi se čak da je general Sulejmani značajno utjecao na odluku Rusije da septembra 2015. direktno vojno interveniše u Siriji.”

Početkom decembra 2017. godine direktor CIA-e Mike Pompeo obavijestio je javnost da je generalu Kasemu Sulejmaniju, “lideru korpusa Islamske revolucionarne garde i elitne jedinice u okviru tih snaga”, poslao pismo u kome je naveo da će Washington smatrati da je Teheran odgovoran za bilo kakav napad na američke interese u Iraku. Obrazlažući zašto je poslao pismo upravo generalu Sulejmaniju, američki državni sekretar Pompeo rekao je: “Poslao sam pismo zato što je on nagovijestio da bi snage pod njegovom kontrolom mogle zapravo ugroziti interese SAD‑a u Iraku.”

Nakon konačnog povlačenja iz Nuklearnog sporazuma 15. maja 2018. godine, američke prijetnje Iranu maksimalno su pojačane. Glavni američki zahtjev bio je da Iran povuče svoje snage iz Sirije. Državni sekretar Pompeo rekao je da će američki napori biti usmjereni s ciljem da se “umanji iranska agresija i uđe u trag operativcima Teherana” u Siriji, Iraku i drugim zemljama Bliskog Istoka i da se iranski operativci “unište”. To je bila direktna prijetnja likvidacijom “operativca” generala Kasema Sulejmanija.

Početkom decembra 2018. godine general Kasem Sulejmani u medijima je spominjan povodom prijetnje od predsjednika Rohanija da će, u slučaju američke zabrane Iranu da izvozi naftu, Teheran blokirati Hormuški moreuz za sve izvoznike nafte tom rutom. Podrška toj Rohanijevoj izjavi dolazila je od svih, kako radikalnih, tako i umjerenih političkih snaga u Iranu. O toj podršci zapadni mediji izvijestili su: “Rohanijevu prijetnju pozdravili su mnogi iranski zvaničnici, uključujući pripadnike tvrde struje, poput generala Kasema Sulejmanija, komandanta moćne jedinice Kuds u okviru Revolucionarne garde Irana.”

STRATEŠKI ZNAČAJ HORMUŠKOG MOREUZA

Perzijski zaljev od strateškog je značaja za SAD, evropske zemlje, Kinu, Rusiju, Indiju… U uvjetima izolacije, uslijed sankcija protiv Irana od SAD-a i njegovih evropskih saveznika, Hormuški moreuz jedini je izlaz za Iran. Dug je 270 km, širok do 80 km, a najuži dio je 33 km. Svakog dana kroz taj uski prolaz u razne dijelove svijeta brodovima odlazi nafta iz Irana, Saudijske Arabije, Kuvajta, Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Blokiranje Hormuškog moreuza nije u interesu Irana, ni bilo kojeg drugog izvoznika nafte ili velike sile.

Hormuški moreuz često se spominjao u verbalnim sukobima između američkog predsjednika Trumpa i iranskih lidera. Washington je prijetio da će vojnim mjerama blokirati iranski izvoz nafte kroz Hormuški moreuz. Iran je prijetio da će u slučaju američke zabrane iranskog izvoza nafte Revolucionarna garda blokirati taj moreuz, pa da tim plovnim pravcem neće biti izvoza ničije nafte. Dakle, strateški značaj Hormuškog moreuza Iran koristi u svojim odgovorima da će neutralizirati američke sankcije, ako treba i zatvaranjem tog prolaza. Sekretar Vrhovnog nacionalnog vijeća za sigurnost Irana Ali Shamkhani o tome je rekao: “Iran ima planove koji će neutralizirati nezakonite sankcije SAD-a. Jedna od opcija jeste zatvaranje Hormuškog prolaza. Postoji više načina da se blokada Hormuškog prolaza ostvari. Nadamo se da nećemo biti u prilici da ih koristimo.”

Cijeni se da bi eventualni američki ili iranski pokušaj da se vojnim putem blokira Hormuški moreuz doveo do katastrofalnog rata. Izvan posljedica tog rata, direktno ili indirektno, ne bi mogao ostati niko u svijetu. Međutim, uslijed veta koji bi uslijedio od Rusije i Kine, ne bi bilo moguće da se u Vijeću sigurnosti UN-a legalizira izolacija Irana putem američke vojne blokade Hormuškog moreuza.

U uvjetima radikalnih prijetnji i napetosti u Perzijskom zaljevu pojačano je vojno prisustvo SAD‑a i evropskih saveznika, u čemu Iran ne zaostaje. Prisustvo američkih i trupa evropskih zemalja u Perzijskom zaljevu predsjednik Rohani označio je kao rizik koji “donosi nesreću u regiji”, odnosno da su američke, britanske, francuske… vojne snage u Perzijskom zaljevu izvor ugrožavanja sigurnosti.

Početkom augusta 2019. Iran je u Hormuškom moreuzu održao vojne manevre u kojima su izvršene pomorske probe raketa kratkog dometa domaće, iranske proizvodnje.

SLABA MOGUĆNOST DIREKTNIH RAZGOVORA IRANA I SAD-A

U uvjetima tenzija zbog povlačenja iz Nuklearnog sporazuma Trump je izjavio da je bez uvjetovanja spreman razgovarati s predsjednikom Rohanijem, što je Teheran ocijenio kao pokušaj ucjene i ponižavanja. Rohani je izrazio spremnost za razgovore, ali pod uvjetom da SAD počnu poštovati međunarodne norme. Rekao je da Trump prije razgovora treba ukinuti sankcije Iranu, trajno vratiti Nuklearnom sporazumu i trajno prestati s negativnom retorikom protiv Irana. Rohani je istakao da tek tada, bez uvjeta i ucjena, može doći do američko-iranskih razgovora na najvišem nivou.

Povodom Trumpove inicijative za razgovore s Iranom, iz evropskih diplomatskih krugova poručivalo se da Iran nije Sjeverna Koreja, čiji je predsjednik Kim pristao na razgovore upravo u vrijeme Trumpovih prijetnji i negativne retorike protiv Pjongjanga.

Ispoljavajući se na strani Irana, Irak je ponudio posredovanje u eventualnim iransko-američkim pregovorima. Zapaženi su kontakti zvaničnika Irana i Pakistana s obzirom da Islamabad ima dobre odnose sa Saudijskom Arabijom pa može utjecati na ublažavanje saudijskog pritiska na Iran. Posjetom japanskog premijera Šinza Abea Teheranu sredinom juna 2019. godine, te posjetom iranskog predsjednika Rohanija Tokiju sredinom decembra 2019. godine, indicirano je da Japan može posredovati u eventualnim razgovorima između Teherana i Washingtona.

Prethodni članak

Al-Sisijeva utopija

Sljedeći članak

Nema povlačenja iz Idliba

PROČITAJTE I...

I ko još ozbiljan misli da Abazović s njegova četiri poslanika može demokratizirati četništvo i sekularizirati SPC? Zbog toga će Dritan Abazović ostati upamćen ili kao najveća politička naivčina ili kao alter ego njegovog sunarodnjaka Rahmana Morine. Mržnja u politici nije saveznik, a upravo ona vodi Abazovića u političkim odlukama i sklapanju saveza. Njegova mržnja spram Đukanovića veća je nego briga za opstanak države. U međuvremenu, srpska elita u Beogradu sve posmatra i traži načine kako da svoj plan dovede do kraja

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!