fbpx

Stvarnost je pokazala koliko može biti fantastična

“Šta je od Banje Luke ostalo u meni? Pada mi napamet jedan infantilni detalj koji je možda znak. Kad su nekad padali veliki snjegovi (a mi smo bili mali), kopali smo tunele i pravili gradove s kulama i zidinama. Neki su zaista bili čudo invencije. Jednog sam zaista potpuno zapamtio i vidim ga dok ovo pišem”

Razgovarao: Hamza RIDŽAL

Irfan Horozović rodio se u Banjoj Luci 27. aprila 1947. godine, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Komparativnu književnost i jugoslavenske jezike i književnosti diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za svoj neumorni književni rad dobio je Nagradu “Sedam sekretara SKOJ-a” (1972), Nagradu grada Banje Luke (1980), Nagradu Udruženja književnika BiH (1988), Nagradu za najbolju knjigu za djecu u BiH (1987), Nagradu Društva pisaca Bosne i Hercegovine (1998), Nagradu “25. novembar” (2017), te druge nagrade i priznanja. Zastupljen je u brojnim antologijama pripovijetke, poezije i drame, te prevođen na više jezika.

Jedan je od utemeljitelja bosanskohercegovačke postmodernističke literature. Do sada je objavio nekoliko romana (Kalfa, Psi od vjetra, Imotski kadija), zbirki priča (Beskrajni zavičaj) i pjesama (Kaleidoskop), te knjiga koje nadilaze klasične žanrovske okvire (Talhe ili šadrvanski vrt). Književna kritika Horozovićev je književni rad ocijenila najvišim ocjenama. Iz magijskog svijeta vlastitih proza, Horozović je dospio i do književnog kanona, pa su njegova djela čitana kako na nižim nivoima obrazovanja, tako i na studiju književnosti. U Stavu je objavio više od 200 kolumni, ne odustajući od pisanja ni u teškim trenucima liječenja na onkologiji, o čemu je progovorio u ovom intervjuu.

STAV: U Stavu ste napisali više od 200 kolumni. Čitali smo tu sjajnih narodnih priča i umotvorina otrgnutih iz sfere usmene predaje, razmišljanja o životu i smrti, zapažanja o jeziku i znanju, slutnji o metafizici i onostranom… Kolika je bila Vaša potreba da progovorite o tim temama, da sa sobom, pa onda i s nama, podijelite neka razmišljanja?

HOROZOVIĆ: Možda je iza svega spisateljski agon. I jezik kojim govorimo, a koji je ispunjen umotvorinama (često ih izgovaramo, a nismo svjesni njihova jasna značenja). Naravno, tu je i znanje kojim maglovitim oblicima nudimo jasne oblike. To je neka vrsta razgovora. Taj razgovor se u posljednjim godinama koje živim pokazao dragocjenim.

STAV: Znam koliko meni znači činjenica da pišem u novinama u kojoj kolumne objavljuje veliki Irfan Horozović. Koliko je Vama značilo to iskustvo kroz protekle četiri godine?

HOROZOVIĆ: Maločas sam nešto govorio o tom. Konglomerat tih tekstova zasigurno je najopsežniji rukopis koji sam ikad napisao.

STAV: U svojim kolumnama niti jednom niste – kako bi se izrazio Zbignjev Herbert – snižavali sveti jezik na nivo buncanja pišući o dnevnopolitičkim temama. Stoga su one više književnost nego novinarstvo. Konzumerističkim jezikom rečeno – nemaju ograničen rok “upotrebe”. Međutim, koliko je konzumerističko društvo danas spremno na takve tekstove?

HOROZOVIĆ: Herbert je sjajan pjesnik i izrazio se upravo tako, pjesnički. Nikad se u životu nisam ni bavio dnevnopolitičkim temama, osim onoliko koliko je bilo nužno za neke romaneskne situacije. U novije doba svjedočio sam i jasno pokazao svoj protest protiv zločina i uma iza njega, ali to je nešto sasvim drugo. Što se tiče konzumerističkog društva, nije ono tako homogeno kao što to izgleda. Kao što to nijedno društvo nije.

STAV: Od pisanja niste odustajali ni tokom mukotrpnog procesa liječenja na onkologiji… Zbog čega Vam je bilo toliko važno nastaviti s pisanjem? Šta je za Vas pisanje? Je li moguće u jeziku pronaći “smisao”?

HOROZOVIĆ: Vjerovao sam u to oduvijek. Smisao je u prepisci. Premda je ova prepiska kompleksna, ona postoji. To je dar jezika. Tu je i objašnjenje potrebe da se nešto dovrši. Djelo ne postoji samo za sebe.

STAV: Koliko Vam u procesu liječenja znači podrška Vaše porodice, prije svega supruge Ajnuše, ali i djece? Šta je čovjeku njegova porodica?

HOROZOVIĆ: Sve. Pogotovo s obzirom na činjenicu koju ste naveli. Šta je univerzalno čovjeku porodica, o tom ne bih. Čini se da bi i odgovor bio univerzalan, nalik na neku studiju.

STAV: U kojoj mjeri zdravstveno stanje utječe na proces pisanja? Na odabir teme? “Brzinu” pisanja?

HOROZOVIĆ: Ponekad gotovo presudno, ne zbog stava naravno. Kad potražiš u sebi uske staze i prečice, tu se znaju dogoditi iznenađenja. Ta iznenađenja u kojima otkrivaš trenutno zaboravljenog sebe znaju podariti jasne stare putokaze. I jasne stare odgovore.

STAV: Na čemu trenutno radite? Možemo li očekivati Vaše novo djelo?

HOROZOVIĆ: Ne znam. Godinama razmišljam o oblikovanju jedne knjige koja je zapravo djelimično već objavljena. Međutim, arhitektura literature nešto je doista posebno. Za njen konačni oblik potrebno je nekoliko intervencija i jedan tekst koji nedostaje. Neću kriti naziv: Okno i bič. Hoću li imati snage, pokazat će vrijeme. I neka na tom ostane.

STAV: Nedostaje li Vam u pisanju Vaš fantastički diskurs po kojem ste, između ostalog, bili poznati, a koji je, čini mi se, sve manje u Vašim prozama? Gdje se “izgubila” fantastika?

HOROZOVIĆ: Nije se izgubila. Možda se samo skrila. Ili preobličila. Stvarnost je pokazala koliko može biti fantastična. Unamuno je nazvao jednu svoju knjigu Tragično osjećanje života, što u potpunosti odgovara njegovim filozofskim pogledima. Kad bih potražio svoj pogled na svijet, ne bih bio toliko precizan, možda bih ga nazvao sveopće osjećanje života – a dio toga, to je sasvim jasno je fantastika. Kao što je oduvijek bila.

STAV: Kako gledate na poziciju pisaca danas? Šta je Irfanu Horozoviću “donijelo” njegovo pisanje?

HOROZOVIĆ: Omogućilo je Irfanu da i dalje bude Irfan. O trivijalnim stvarima ne bih. One su i tako uvijek na površini.

STAV: Rođeni ste u Banjoj Luci, a posljednjih dvadeset godina živite u Sarajevu. Kako je živjeti i raditi izmješten iz svijeta iz kojeg ste ponikli? Koliko je Banje Luke ostalo u Vama?

HOROZOVIĆ: Da, u Sarajevu sam od 1997. godine. Banja Luka mi je rodni grad, grad djetinjstva. To je nešto što postoji samo u meni. I odjekuje u još nekoliko bliskih ljudi kojih je sve manje. Kasnije sam živio i u drugim gradovima. Nakon svega što se dogodilo, Sarajevo se ukazalo kao istinski izbor. Šta je od Banje Luke ostalo u meni? Pada mi napamet jedan infantilni detalj koji je možda znak. Kad su nekad padali veliki snjegovi (a mi smo bili mali), kopali smo tunele i pravili gradove s kulama i zidinama. Neki su zaista bili čudo invencije. Jednog sam zaista potpuno zapamtio i vidim ga dok ovo pišem.

PROČITAJTE I...

Stavljati poeziju ispisanu rukom poete uporedo s likovnim djelom koje ga pokušava oslikati i obuhvatiti na različitim nivoima može izgledati čudno i preambiciozno. Međutim, duga je historija pokušaja da likovna umjetnost oslika onu proznu i pjesničku, a kao rezultat toga nastala su neka od remek-djela

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!