fbpx

Stvarnost je pokazala koliko može biti fantastična

“Šta je od Banje Luke ostalo u meni? Pada mi napamet jedan infantilni detalj koji je možda znak. Kad su nekad padali veliki snjegovi (a mi smo bili mali), kopali smo tunele i pravili gradove s kulama i zidinama. Neki su zaista bili čudo invencije. Jednog sam zaista potpuno zapamtio i vidim ga dok ovo pišem”

Razgovarao: Hamza RIDŽAL

Irfan Horozović rodio se u Banjoj Luci 27. aprila 1947. godine, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Komparativnu književnost i jugoslavenske jezike i književnosti diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za svoj neumorni književni rad dobio je Nagradu “Sedam sekretara SKOJ-a” (1972), Nagradu grada Banje Luke (1980), Nagradu Udruženja književnika BiH (1988), Nagradu za najbolju knjigu za djecu u BiH (1987), Nagradu Društva pisaca Bosne i Hercegovine (1998), Nagradu “25. novembar” (2017), te druge nagrade i priznanja. Zastupljen je u brojnim antologijama pripovijetke, poezije i drame, te prevođen na više jezika.

Jedan je od utemeljitelja bosanskohercegovačke postmodernističke literature. Do sada je objavio nekoliko romana (Kalfa, Psi od vjetra, Imotski kadija), zbirki priča (Beskrajni zavičaj) i pjesama (Kaleidoskop), te knjiga koje nadilaze klasične žanrovske okvire (Talhe ili šadrvanski vrt). Književna kritika Horozovićev je književni rad ocijenila najvišim ocjenama. Iz magijskog svijeta vlastitih proza, Horozović je dospio i do književnog kanona, pa su njegova djela čitana kako na nižim nivoima obrazovanja, tako i na studiju književnosti. U Stavu je objavio više od 200 kolumni, ne odustajući od pisanja ni u teškim trenucima liječenja na onkologiji, o čemu je progovorio u ovom intervjuu.

STAV: U Stavu ste napisali više od 200 kolumni. Čitali smo tu sjajnih narodnih priča i umotvorina otrgnutih iz sfere usmene predaje, razmišljanja o životu i smrti, zapažanja o jeziku i znanju, slutnji o metafizici i onostranom… Kolika je bila Vaša potreba da progovorite o tim temama, da sa sobom, pa onda i s nama, podijelite neka razmišljanja?

HOROZOVIĆ: Možda je iza svega spisateljski agon. I jezik kojim govorimo, a koji je ispunjen umotvorinama (često ih izgovaramo, a nismo svjesni njihova jasna značenja). Naravno, tu je i znanje kojim maglovitim oblicima nudimo jasne oblike. To je neka vrsta razgovora. Taj razgovor se u posljednjim godinama koje živim pokazao dragocjenim.

STAV: Znam koliko meni znači činjenica da pišem u novinama u kojoj kolumne objavljuje veliki Irfan Horozović. Koliko je Vama značilo to iskustvo kroz protekle četiri godine?

HOROZOVIĆ: Maločas sam nešto govorio o tom. Konglomerat tih tekstova zasigurno je najopsežniji rukopis koji sam ikad napisao.

STAV: U svojim kolumnama niti jednom niste – kako bi se izrazio Zbignjev Herbert – snižavali sveti jezik na nivo buncanja pišući o dnevnopolitičkim temama. Stoga su one više književnost nego novinarstvo. Konzumerističkim jezikom rečeno – nemaju ograničen rok “upotrebe”. Međutim, koliko je konzumerističko društvo danas spremno na takve tekstove?

HOROZOVIĆ: Herbert je sjajan pjesnik i izrazio se upravo tako, pjesnički. Nikad se u životu nisam ni bavio dnevnopolitičkim temama, osim onoliko koliko je bilo nužno za neke romaneskne situacije. U novije doba svjedočio sam i jasno pokazao svoj protest protiv zločina i uma iza njega, ali to je nešto sasvim drugo. Što se tiče konzumerističkog društva, nije ono tako homogeno kao što to izgleda. Kao što to nijedno društvo nije.

STAV: Od pisanja niste odustajali ni tokom mukotrpnog procesa liječenja na onkologiji… Zbog čega Vam je bilo toliko važno nastaviti s pisanjem? Šta je za Vas pisanje? Je li moguće u jeziku pronaći “smisao”?

HOROZOVIĆ: Vjerovao sam u to oduvijek. Smisao je u prepisci. Premda je ova prepiska kompleksna, ona postoji. To je dar jezika. Tu je i objašnjenje potrebe da se nešto dovrši. Djelo ne postoji samo za sebe.

STAV: Koliko Vam u procesu liječenja znači podrška Vaše porodice, prije svega supruge Ajnuše, ali i djece? Šta je čovjeku njegova porodica?

HOROZOVIĆ: Sve. Pogotovo s obzirom na činjenicu koju ste naveli. Šta je univerzalno čovjeku porodica, o tom ne bih. Čini se da bi i odgovor bio univerzalan, nalik na neku studiju.

STAV: U kojoj mjeri zdravstveno stanje utječe na proces pisanja? Na odabir teme? “Brzinu” pisanja?

HOROZOVIĆ: Ponekad gotovo presudno, ne zbog stava naravno. Kad potražiš u sebi uske staze i prečice, tu se znaju dogoditi iznenađenja. Ta iznenađenja u kojima otkrivaš trenutno zaboravljenog sebe znaju podariti jasne stare putokaze. I jasne stare odgovore.

STAV: Na čemu trenutno radite? Možemo li očekivati Vaše novo djelo?

HOROZOVIĆ: Ne znam. Godinama razmišljam o oblikovanju jedne knjige koja je zapravo djelimično već objavljena. Međutim, arhitektura literature nešto je doista posebno. Za njen konačni oblik potrebno je nekoliko intervencija i jedan tekst koji nedostaje. Neću kriti naziv: Okno i bič. Hoću li imati snage, pokazat će vrijeme. I neka na tom ostane.

STAV: Nedostaje li Vam u pisanju Vaš fantastički diskurs po kojem ste, između ostalog, bili poznati, a koji je, čini mi se, sve manje u Vašim prozama? Gdje se “izgubila” fantastika?

HOROZOVIĆ: Nije se izgubila. Možda se samo skrila. Ili preobličila. Stvarnost je pokazala koliko može biti fantastična. Unamuno je nazvao jednu svoju knjigu Tragično osjećanje života, što u potpunosti odgovara njegovim filozofskim pogledima. Kad bih potražio svoj pogled na svijet, ne bih bio toliko precizan, možda bih ga nazvao sveopće osjećanje života – a dio toga, to je sasvim jasno je fantastika. Kao što je oduvijek bila.

STAV: Kako gledate na poziciju pisaca danas? Šta je Irfanu Horozoviću “donijelo” njegovo pisanje?

HOROZOVIĆ: Omogućilo je Irfanu da i dalje bude Irfan. O trivijalnim stvarima ne bih. One su i tako uvijek na površini.

STAV: Rođeni ste u Banjoj Luci, a posljednjih dvadeset godina živite u Sarajevu. Kako je živjeti i raditi izmješten iz svijeta iz kojeg ste ponikli? Koliko je Banje Luke ostalo u Vama?

HOROZOVIĆ: Da, u Sarajevu sam od 1997. godine. Banja Luka mi je rodni grad, grad djetinjstva. To je nešto što postoji samo u meni. I odjekuje u još nekoliko bliskih ljudi kojih je sve manje. Kasnije sam živio i u drugim gradovima. Nakon svega što se dogodilo, Sarajevo se ukazalo kao istinski izbor. Šta je od Banje Luke ostalo u meni? Pada mi napamet jedan infantilni detalj koji je možda znak. Kad su nekad padali veliki snjegovi (a mi smo bili mali), kopali smo tunele i pravili gradove s kulama i zidinama. Neki su zaista bili čudo invencije. Jednog sam zaista potpuno zapamtio i vidim ga dok ovo pišem.

PROČITAJTE I...

Provodite vrijeme u karantinu, osjećate zebnju, preplašeni ste za svoje i zdravlje svojih ukućana, a slušajući najave ekonomske krize, pitate se hoćete li ostati bez posla. Kašljete, preplašeno mjerite temperaturu, panično još jednom čitate popis simptoma, priviđa vam se intenzivna njega, gušenje... Žao nam je, nemamo puno riječi utjehe, svi smo u istom čamcu, u istom moru nevolja, ali BZK “Preporod” je u ovim teškim vremenima našao načina kako da podigne raspoloženje građanima

Iduće godine Manu Chao navršit će 60 godina. Oduvijek se držao podalje od teških droga. Ostao je mladolik. Malen, tanak i žilav. Njegov je savjet da se trči, igra nogomet. I uvijek se krećite. Posljednja pjesma nastala u zatočeništvu zbog Covid-19 zove se Moja sloboda. "Moja sloboda, moj partner, moja sloboda, moja usamljenost."

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!