Strip-ilustracija svjetskog nasilja: Dokazana banalnost zla

“Više od osam hiljada muslimanskih muškaraca eliminirano je od formacija bosanskih Srba nakon pada Srebrenice. U suđenjima održanim poslije rata čula su se ponovo užasna pravdanja o tome da je samo 'izvršavano naređenje'. Predsjednik Srbije Slobodan Milošević optužen je za ili izravno ili prešutno odobravanje pokolja izvršenog po naređenju zapovjednika vojske bosanskih Srba Ratka Mladića. Ako razmatramo ova zvjerstva u svjetlu ideja Hannah Arendt, nalazimo da je teško odbaciti srpske vojnike kao tek nezasite krvožedne fanatike, već gledati na njih kao na moderne Evropljane koji nisu daleko od nas ovdje i sada”

 

Nedavna reakcija Hasana Nuhanovića na izjavu vođe benda “Zabranjeno pušenje” Davora Sučića o tome da su za rat i raspad Jugoslavije krivi seljaci, tj. ruralni dio zemlje, bila je precizna i činjenicama ubojita. U najkraćem, Nuhanović je skrenuo pažnju čuvenom Seji Sexonu na činjenice da visokoobrazovana građanština nije imuna na izvršenje ili planiranje velikih zločina, od rušenja i paljenja do genocida, što je i potvrđeno devedesetih godina prošlog stoljeća.

Isto se može (a ne mora) odnositi na osobe koje sebe vole smatrati urbanim rokerima. Kao da se iznova potvrdila poznata izjava Hannah Arendt o banalnosti zla. Ta izjava nam je karika što spaja suštinu i temu Nuhanovićeve reakcije sa strip-knjigom Portraits of Violence (Portreti nasilja). Ova strip‑kompilacija objavljena je u Velikoj Britaniji 2016. godine, a godinu kasnije u SAD-u. Svako poglavlje posvećeno je sociološkom te dijelom filozofskom portretu nasilja u društvu i politici mnogih krajeva svijeta, kroz drevnu prošlost i kroz današnja zbivanja. Stripove su nacrtali britanski, američki i japanski autori. Njihovi stripovi govore o nasilju kroz analize proslavljenih međunarodnih društvenih aktivista, filozofa i pisaca.

Već spomenuta Hannah Arendt jedna je od njih. Zatim Noam Chomsky, pa legendarni Edward Said, Michel Foucault i bosanskoj javnosti poznata Susan Sontag… Ovo su ozbiljne studije, izjave i mišljenja o nasilju kao društvenom fenomenu gledanom kroz prizmu svjetske politike i lokalnih ratova. Knjigu je na američko područje distribuirala grafičko-izdavačka kuća u Seattleu “Fantagraphics”, koja godinama objavljuje društveno i politički angažirane stripove, knjige i muzičke nosače zvuka bez vidne cenzure. “Fantagraphics” je objavio i distribuirao više strip-knjiga na engleskom jeziku o agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Među najpoznatijima su Safe Area Goražde, War’s End i Fixer autora Joea Saccoa, koji je kao novinar dolazio 1995. godine u Sarajevo i Goražde.

Knjiga Portreti nasilja do sada je najviše pažnje na Zapadu privukla kod novinara alternativnih medija, mirovnih aktivista i studenata politologije i sociologije. Kako su “junaci” stripova internacionalna renomirana imena, nije prošao nezapaženo i kod pojedinih urednika mainstream medija, ali ta priča traje, tako da se očekuju nove reakcije.

ORIJENTALIZAM UMIRE ZADNJI

Strip se dotiče i Bosne i Hercegovine. Naime, iako je Hannah Arendt davno preminula, njena filozofska i književna ostavština svevremena je. Ilustrator Chris Mackenzie uspješno je primijenio njenu teoriju o banalnosti zla kao ilustraciju za razne ratne zločine počinjene nakon njene smrti. Pokolji u Ruandi obrađeni su kratko. Agresija na Bosnu i Hercegovinu, osim grafički, pojašnjena je i ovim pratećim tekstom: “Nacistička era može djelovati kao nešto jako davno za mlađe naraštaje. No, kako to primijeniti u savremenom životu? U bliskoj prošlosti vidjeli smo grozomorne zloupotrebe moći i odvratna ophođenja prema drugim ljudskim bićima u mjestima kao što je Ruanda i događajima kao što je bio rat u Bosni od 1992. do 1995. godine.

U bosanskom sukobu iznova smo vidjeli pojavu koncentracionih logora. Sigurno ne u modernoj Evropi? Nažalost, da. Logori kao Trnopolje, Keraterm i Manjača odavali su neko samozadovoljstvo koje cijepa odjeke što govore o nastavku ovog problema. Juli 1995. godine vidio je ono što je generalni sekretar UN-a nazvao najgorim zločinom na evropskom tlu od Drugog svjetskog rata do danas. Više od osam hiljada muslimanskih muškaraca eliminirano je od strane formacija bosanskih Srba nakon pada Srebrenice. U suđenjima održanim poslije rata čula su se ponovo užasna pravdanja o tome da je samo ‘izvršavano naređenje’. Predsjednik Srbije Slobodan Milošević optužen je za ili izravno ili prešutno odobravanje pokolja izvršenog po naređenju zapovjednika vojske bosanskih Srba Ratka Mladića. Ako razmatramo ova zvjerstva u svjetlu ideja Hannah Arendt, nalazimo da je teško odbaciti srpske vojnike kao tek nezasite krvožedne fanatike, već gledati na njih kao na moderne Evropljane koji nisu daleko od nas ovdje i sada.”

U ovome bi trebalo da je najjasnija poveznica s reakcijom Hasana Nuhanovića, istaknutom na početku teksta. Većina srpskih vojnika i oficira bili su obrazovani, čak i kada su možda bili ruralnog porijekla. Mnogi su svoje vojne karijere počeli i završili u vojnim akademijama JNA. Pritom, njihove dnevne navike, rutina, ophođenja, način odijevanja, čak i banalne stvari poput hobija te muzike, kinematografije i mode koju su pratili, sve se uklapalo u savremene kulturne tokove sekularizirane Evrope. Neovisno od toga da li su bili fanovi Cece Veličković, turbo-folka i gusli, ili su često išli u pozorište, slušali heavy metal, klasični rok, svojim su ponašanjem u javnosti, kao i vizualno, i prije, za vrijeme i nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu bili obični “pristojni” građani Evrope.

Odmah nakon ovog dijela stripa autor prikazuje zločine američkih marinaca u iračkom zatvoru Abu Ghraib. Poznate mučne scene popraćene seksualnim perverzijama koje su nekad obišle medijski svijet grafički su prikazane uz dijaloge mučitelja i njihovih žrtava. Američki vojnik u razgovoru s Iračaninom otvoreno priznaje da ga želi mučiti. Nakon toga, filmadžija Errol Morris naveo je da nije bila riječ o nekim vanserijskim psihopatama, nego o savremenim američkim vojnicima koji su prošli standardnu rutinu u svojim obukama i koji su se opet pravdali da su samo “izvršavali” naređenja.

Istovremeno, podsjetio je da se američka javnost pitala kako je mučilište poput Abu Ghraiba moglo kompromitirati “američke vrijednosti”, što je značilo zaborav o tome da su se mnogi pitali isto za Njemačku u nacističkom razdoblju. Što se tiče osvrta na već spomenutog jednog od najvećih palestinskih intelektualaca Edwarda Saida, bilo je dovoljno ilustrirati odlomke iz njegovog svevremenog djela Orijentalizam. Said je za svog života jasno definirao orijentalizam kao jedan od uzroka brojnih stereotipa današnje Evrope i SAD-a usmjerenih protiv naroda i kultura Afrike, Azije i naročito Bliskog istoka. Orijentalizam kao teorija pa filozofija, zatim ideologija, potakao je razvoj rasizma, kolonijalizma i fašizma.

Ilustrator Carl Thompson predstavio je u stripu i Saida i orijentalizam, uz njegovo tumačenje današnje američke politike. Spomenuo je usput američke medije, svejedno liberalne ili konzervativne, koji robuju zajedničkim predrasudama o Arapima, muslimanima i Azijatima prije i poslije američke okupacije Iraka i Afganistana. Autor potvrđuje da je orijentalizam itekako živ i danas, te ga prepoznaje u američkim medijima. Orijentalizam je u Evropi došao do izražaja nakon nekoliko terorističkih udara u Parizu, s naglaskom na slučaj napada na redakciju “satiričnog” lista Charlie Hebdo. Spomenuta je i u ovom stripu poznata primjedba o masovnoj javnoj solidarnosti s pariškim žrtvama, uz izostanak takve solidarnosti sa žrtvama terorističkih napada u Ankari.

RADIKALNO RAZMIŠLJANJE PROTIV NASILJA

U dijelu kompilacije posvećenom Susan Sontag ne spominje se njeno sarajevsko iskustvo za vrijeme opsade. Prikazane su njene stare analize ljudske opsesije slikama, i kod publike i kod medija. Američke vojne trupe više su puta bile meta njene. Ona spominje kako sve više slike, bilo pokretne ili statične, određuju svijest o nečemu, i bez pročitanog teksta. Kao primjer je prikazano kako su mnogi američki omladinci posmatrali vatru i rušenje tornjeva u New Yorku 2001. godine, govoreći da im sve skupa djeluje kao na filmu ili na računarskom videu.

Robert Brown uradio je ilustracije za izjave i pisanja Michela Foucaulta. Taj dio strip-kompilacije još direktnije podsjeća čitateljstvo da savremeni liberalizam također podrazumijeva nasilje, od pojedinačnog do institucionalno-državnog. Izvjesni analitičar John Gray u stripu govori da se nekad vjerovalo kako liberalizam i mir idu skupa, ruku pod ruku. Međutim, Gray podsjeća kako su politički i vojni liberalisti svoje nasilje pravdali humanizmom ili ratom za tzv. humanističke vrijednosti. Tako su unaprijed sebi osigurali razumijevanje ili pravdanje kod većeg dijela svjetske javnosti. Jer, stalno bi se podsjećalo da su neka država ili grad sravnjeni sa zemljom u ime čovječanstva. U ovome nema suštinske razlike između američkih demokrata i američkih republikanaca.

Naprimjer, Irak i Afganistan uništeni su uz stotine hiljada civilnih i vojnih žrtava za mandata Georgea Busha republikanca. Madeleine Albright kao demokratkinja je pravdala smrt pola miliona iračke djece za vrijeme Sadama Huseina. Djeca su često umirala u Iraku godinama prije okupacije zbog embarga na lijekove i hranu. Barack Obama kao demokrata zadržavao je američke trupe u Iraku, a povećao je i njihov broj u Afganistanu za 30.000. Nije zatvorio ni zatvorsko mučilište Guantanamo, odobrio je gađanje vojnih i civilnih meta dronovima…

Ako aktuelni predsjednik SAD-a Donald Trump kao republikanac odluči bombardirati ili okupirati neku novu zemlju, samo će nastaviti niz neoliberalne biznis-ideologije. U stripu se, ispod teksta o ratovanju i okupaciji u ime liberalizma, prikazuje američki vojnik negdje na Bliskom istoku koji nudi lokalnoj djeci slatkiše. Još jedna poveznica i sličnost s Ratkom Mladićem u Srebrenici, ali i s njemačkim nacistima. Gray podvlači da pojam “prosvjetljenje” koriste mnogi politički liberali kada se spremaju da izvrše društvenu transformaciju. Naravno, eufemizmi su oprobano oružje u maskiranju ili šminkanju velikih namjera. Podnaslov je ove knjige Ilustrirana historija radikalnog razmišljanja, ali ovaj put nije eufemizam.

PROČITAJTE I...

Nagrađivanjem spisateljskog djela nagrađuje se upravo njegov pisac jer pisca suštinski nije moguće odvojiti od njegova spisateljskog djela i obratno, kako to kazuje i elementarna logika, a potvrđuju brojne savremene književne teorije, a naročito tzv. etička kritika. Zato, dodjela Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu predstavlja dodjelu nagrade piscu i djelu koji stoje u odbrani sudski dokazanih ratnih zločina i sudski presuđenih ratnih zločinaca, s jedne strane, dok, s druge strane, predstavlja čin nepravde i moralnog nasilja nad žrtvama ovih ratnih zločina i njihovih počinilaca i naredbodavaca. A to u konačnici znači da je dodjelom Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu Nobelov komitet indirektno i sam podržao politiku i ideologiju ratnih zločina, uključujući i zločin genocida, stoji u pismu prof. dr. Sanjina Kodrića, predsjednika BZK “Preporod”, koje prenosimo u cijelosti

Stela Roso je iz Splita, a Marko Samodol iz Šibenika. Stela je drugi, a Marko prvi put u Srebrenici. “Bila sam i prošle godine. Emocija koja se samo ovdje može doživjeti me vraća u Srebrenicu. Dolazimo da odajemo počast žrtvama genocida i opet ću dolaziti ovdje”, poručila je Roso, dok je Samodol kazao: “Ovdje je emocija koja je teško opisiva riječima. Bio sam u Vukovaru, ali ovdje doći je neopisivo. Vidjeti šta su drugi narodi doživjeli, teško je to sve opisati kako se osjećam.”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!