fbpx

Stolac do vječnosti

Objavljenja zbirka sjećanja Zorana Turkovića, privrednika i kandidata za načelnika Općine Stolac

 

 

Piše: Jakub SALKIĆ

“Stolac do vječnosti” naziv je nedavno objavljene knjige koja je autorsko djelo Zorana Turkovića, stolačkog privrednika i političara, kandidata za načelnika Stoca na predstojećim lokalnim izborima u novembru. Stolac do vječnosti zbirka je sjećanja na ljude i događaje iz starog Stoca, na strahote ratnih progona i muke povratka Bošnjaka u Stolac. Kao protagonista mnogih događaja iz perioda kada su se Bošnjaci počeli vraćati u Stolac, uključivati u politiku, pokušavajući ostvariti minimum svojih prava, Zoran Turković živi je svjedok koji nam daje detaljan uvid u odnos hrvatske politike u Stocu prema Bošnjacima. Svaki novi izborni ciklus u Stocu nada je Stočanima da će doći do zaokreta u hrvatskoj politici, nabolje, mada se čini da stvari, gledajući širu perspektivu, postaju samo lošije.

Rat u Stocu počeo je u aprilu 1992, kada su jedinice tada već srpske JNA, ušle u Stolac, a Hrvati pobjegli na drugu stranu Neretve. Bošnjaci su ostali u svom Stocu. Ipak, nikad nisu prihvatili ponudu Srba da uđu u vlast već su pokušavali omogućiti povratak Hrvata. U aprilu 1992. Hrvati se vraćaju sa snagama HVO-a i HOS-a. U julu 1993. počinje etničko čišćenje Bošnjaka Stoca, Hrvati su formirali logore Dretelj, Gabela, Koštana bolnica, Heliodrom. Žene i djeca deportirani su u istočni dio Mostara. Nakon protjerivanja Bošnjaka, Hrvati su pokušali da zatru svaki njihov trag u Stocu, srušili su Carevu džamiju (1519) i ostalih 10 džamija, čitave kvartove, stolačku čaršiju, Begovinu, Behmenluk, stare kuće orijentalne arhitekture, Đulhanuminu kuću, Turkovića kulu, Muftićevinu, kuću Ismail-kapetana Šarića, hamam… Sve su bošnjačke kuće srušili.

Nakon potpisivanja Vašingtonskog i Dejtonskog sporazuma, Bošnjaci Stoca nadali su se povratku u svoj grad. Šta ih je čekalo, najbolje opisuje događaj koji Zoran Turković prepričava u knjizi, kada su tadašnji reisul-ulema Mustafa ef. Cerić, mostarski muftija Smajkić i visoki predstavnik Wolfgang Petrich posjetili Stolac. Tadašnji načelnik Anđelko Marković nije se htio ni rukovati uz riječi: “Završili smo mi s muslimanima.”

Ipak, Bošnjaci su se vratili. Pet Bošnjaka u Stolac vratilo se u junu 1997. godine uz neviđene mjere osiguranja. Tokom tih povratničkih godina zabilježeno je 120 manjih ili većih incidenata, a dva načelnika Stoca, Anđelko Marković i Petar Raguž, smijenjeni su odlukom visokog predstavnika zbog opstrukcija povratka.

“Trenutno u Stocu živi oko 4.000-4.500 Bošnjaka. Postotak ostvarenja povrata imovine je oko 90 posto. Obnovljeno je oko 70 posto porodičnih kuća. Obnova Careve džamije, kao ogroman uspjeh stolačkog naroda, pri kraju je. Osnovnu školu pohađa 360 učenika, srednju 130”, piše Turković.

Turković navodi da ga politika nikada nije zanimala, ni u snu nije mogao pretpostaviti da će raditi posao predsjedavajućeg Općinskog vijeća, ali vrijeme i situacija su to zahtijevali. Iz tog perioda Turković se prisjeća sastanka s ruskim ambasadorom i zamjenikom visokog predstavnika Azimovom, na kojem je bio i tadašnji načelnik Stoca Željko Obradović.

“Azimov, odlučan, komunikativan i sugestivan političar, pozvao nas je da prenese stav međunarodne zajednice i visokog predstavnika o tome da li će se nastaviti radovi na obnovi Careve džamije ili će se u centru Stoca praviti crkva. U sat vremena monologa, uz naglašavanje da je to volja međunarodne zajednice i visokog predstavnika, te uz nekoliko votki, Azimov otkloni sve dileme: ‘Pravit će se džamija’, reče. Nama dade samo po jednu minutu riječi. Željko, rezigniran, reče nekoliko protokolarnih riječi, a ja s velikim olakšanjem poslije njegovih riječi rekoh samo to da tim činom međunarodna zajednica i visoki predstavnik zadovoljavaju Božiju volju i da rješavaju jedan od ključnih preduvjeta povratka Bošnjaka u Stolac”, piše Turković u knjizi Stolac do vječnosti.

Zoran Turković ušao je u Općinsko vijeće Stoca nakon lokalnih izbora 2000. godine. U to vrijeme počela je obnova Careve džamije. U svojoj knjizi prisjeća se jednog incidenta: “Nije prošlo ni mjesec od mog ‘ustoličenja’, a dešavaju se incidenti u vezi obnove Careve džamije u Stocu. Jedan je sigurno bio prijeloman za promjenu odnosa u Stocu. Bio je to incident ‘kamiondžija’. Provokativno, valjda čitav vozni park teških kamiona i buldožera stolačkih Hrvata uz zastrašujuću buku kretao se tog februarskog dana iz pravca Dubrava prema Stocu. Sa Hamom Elezovićem, mojim starim prijateljem, tog dana sam kao i obično šetao Stocem. Kad se ta duga povorka pijanih kamiondžija iz pravca Podgrada približila Čaršiji, mislio sam da idu da sruše tek metar visoke zidove Careve džamije. ‘Evo opet rata’, pomislih. Obuzima me zebnja još više kad sam opazio da patrola SFOR-a, koja je do tada stajala na platou ispred džamije, u velikoj brzini bježi ispred džamije. Duga kolona kamiona, uz nevjerovatnu buku sirena, prolazi centrom Stoca, zaobilazi Tepu i iz pravca Uzunovića ponovo dolazi do ograde džamije.

Tu su se poredali i kao na startu atletske utrke ponovo pođoše ka džamiji. Nasreću, ponovo stadoše tik do ograde. U žurbi idem do policije. Dežurni policajac kao izgubljen, ne zna ništa. Obraćam se IPTF-u, koji se nalazi u zgradi policije. Oni, umjesto da izađu na lice mjesta, samo panično šalju faksove nadređenim, vraćam se u centar. Čitav plac ispred džamije pun je kamiona i kojekakvih građevinskih mašina. Kafić ‘Rafaelo’ je krcat pijanih kamiondžija. Pjevaju se ‘domoljubne’ pjesme. Veoma brzo iza toga kod Beredžina kafića počinju se sakupljati Bošnjaci svih uzrasta. Narod izašao na ulicu da brani svoj obraz i čast u revoltu, Bošnjaci žučno prigovaraju policiji. Smirujem situaciju koliko je u mojoj moći. Zovem i zamjenika ministra policije HNK-a Seada Šehića u nadi da će uputiti specijalce, ali od toga nema ništa.

Još smo jednom ostali sami da branimo čast države i vjere. Sve su veće provokacije iz kafića. Ali, dešava se tu nešto prijelomno za povratak Bošnjaka u Stolac. Bošnjaka je tu u centru Stoca više nego Hrvata. Dolazi i do manjeg sukoba. Policija i nas nekoliko starijih Bošnjaka ipak smirujemo situaciju. Niko tu više nikoga ne smije napasti. Ravnoteža snaga je uspostavljena i u fizičkom i u psihološkom smislu. Inspirisan tim događajem, narednih dana jednom visokopozicioniranom predstavniku međunarodne zajednice u prepunoj sali za sastanke u zgradi Općine Stolac, u kontekstu ocjene bezbjednosne situacije za Bošnjake u Stocu, rekao sam da je ona mnogo bolja u odnosu na ranije, ali najviše zbog toga što ‘odnos snaga’ u Čaršiji nije više pet naprema jedan, već jedan naprema jedan”.

Bilo je to zasigurno teško vrijeme za Bošnjake Stoca, kako za obične građane, tako i za njihove političke predstavnike, ali Bošnjaci ni u tom vremenu Stocem nisu hodali “sagete glave”. Turković se u knjizi prisjeća jednog detalja koji na neki način to ilustrira: “Krajem 2003. godine, na Bajram, tadašnji politički predstavnici Bošnjaka Stoca se dogovorimo da je došlo vrijeme da se Bajram obilježi i u zgradi Općine Stolac. Kao predsjednik Općinskog vijeća sam zadužen da obezbijedim salu za svečani prijem. Telefonom zovnem Željka Obradovića, načelnika Općine: ‘Željko, nama je Bajram. Mi ćemo organizovati svečani prijem u općinskoj sali. Zovem te samo zato da se u općinskoj sali u to vrijeme ne zakazuje nešto drugo.’ ‘Dobro, Zorane’, kratko odgovori Željko. I ne samo da se nije protivio već je Željko došao na prijem. Sa njim su došli i svi ostali zaposlenici Općine Hrvati. Mi smo bili oduševljeni. Taj simbolički čin za stolačke prilike značio je puno više. Svečani prijem je održavan za svaki Bajram do isteka mandata moga i Željkova (oktobar 2004.). Željko je, inače, bio, za naše prilike, uglavnom korektan. Znali bismo ‘zavatriti’, ali i dijalog voditi.”

Poslije Obradovića na čelo stolačkog HDZ-a i Općine došao je Stjepan Bošković, koji ima manje želje za dijalog i popravljanje stanja. Kao što kaže Zoran Turković, Boškovićevim dolaskom u Stocu se gasi i ono malo svjetla kao nada boljeg života u općini Stolac. On vodi politiku koju Bošnjaci prepoznaju kao diskriminirajuću.

U vrijeme prvih povrataka Bošnjaka u Stolac, na nekom sastanku u zgradi Općine Stolac, koji je organizirao OHR, a povodom jednog u nizu incidenata kojim se nastojao zaustaviti ili bar otežati povratak Bošnjaka, neko od Bošnjaka izrevoltiran reče: “Nemojte misliti da ćete vi lako sa Bošnjacima”, s jasnom porukom da će Bošnjaci istrajati u svojoj pravednoj borbi za povratak i društveni položaj kakav dolikuje etničkoj zajednici koja je prije rata činila 45 posto od ukupnog broja stanovnika Stoca.

Poznat je slučaj povratnika Heke Ahmića, kojem su bacili bombu na kuću. Kada je došla TV ekipa u njegov dom, očekujući prestrašenog domaćina, koji će zakukati na težak povratnički položaj, na pitanje novinara o incidentu, Heko odgovara: “Neće oni nas zaplašiti, mi odvajkada ovdje živimo.” To je fenomen stolačkog prkosa.

U brojnim opisima ljudi i mjesta iz Stoca nekada i sada, koji su našli svoje mjesto u knjizi Stolac do vječnosti, izdvaja se jedan, o kojem Zoran Turković piše: “Vidu Vujinovića poznajem, čini mi se, od rođenja. Znam ga iz Duhanske stanice, gdje je radio kao magacioner, i iz Brada, gdje je stanovao. Bio je to jedan čovjek dobričina i sa svojom blagom naravi i bez imalo muhanatosti uklapao se u manire kupljana, koji su se znali našaliti i na svoj i na tuđi način. Godina je 1998. Prvi povratnici Bošnjaci, nakon pet dugih, predugih godina provedenih po Blagaju, istočnom Mostaru i ‘bijelome’ svijetu, ponovo su u svom Stocu. Treba se izboriti za dostojanstven status u gradu, općini, u cjelokupnom društvenom životu. A, prepreke su velike. Ignorisanje, šikaniranje, maltretiranje Bošnjaka povratnika uobičajena su pojava. Tek rijetki imaju hrabrosti na ulici porazgovarati ili se stidljivo pitati sa Bošnjacima. Među prvim povratnicima u Stolac bio je moj adže Ćamil Turković.

Ukaza se potreba da Ćamil treba otići do Općine. Žena mu Tija govori da ne ide, jer dole u čaršiji ‘može biti svašta’. ‘Pa nije valjda više 1993’, naglas razmišlja Ćamil i pođe u Čaršiju, do Općine. Prošao Ćamil dostojanstveno, ali sa oprezom, Uzunoviće, ulicu ispred osnovne škole i, kad je bio kod Suda, ugleda Vidu Vujinovića. Oči u oči Vide i Ćamil. U trenu lete slike prošlih vremena. Kupalje, Duhanska stanica, kafenisanja, prozivke, zafrkancije… U Ćamilu zebnja jer zna strahove ljudi. Gori je onaj ko se i javi baliji od samog balije. Kako će Vide reagovati? Hoće li okrenuti glavu? A, Vide, onako pokrupan, tromo potrča prema Ćamilu, zagrli ga, stisnu ga čvrsto uz sebe i počne plakati. ‘Dobro mi doš’o, Ćamile’. U tom trenu iz kafića ‘S’, razjareni ‘domoljub’, trči prema Vidi i Ćamilu uz povik ‘baliju grliš’, udara Vidu šakom u stomak tako jako da Vide pada na zemlju. Pade Vide, al’ obraz osta čist i uspravan.”

Malo ih je, ali ipak ima ljudi zbog kojih postoji nada u bolje dane u Stocu, poučava ova zbirka sjećanja.

 

PROČITAJTE I...

O srednjovjekovnoj Bosni, suverenoj, nezavisnoj i međunarodno priznatoj državi, generalno malo znamo. Fragmenti slike srednjovjekovne bosanske države nalaze se u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine. Srednjovjekovna postavka u Zemaljskom muzeju postavljena je 80-ih godina prošlog stoljeća i na njoj su radili neki od najvažnijih naučnika koji su svoj naučni rad posvetili srednjovjekovlju – Pavo Anđelić i Nada Klajić. Izložba je koncipirana kao rani srednji vijek, razvijeni srednji vijek i kasni srednji vijek.

Direktnim izvršiocima ratnih zločina na području općine Rogatica do sada je izrečena kazna od 57 godina zatvora. Sve ih je izrekao Sud BiH, osudivši kroz pet osuđujućih presuda pet pripadnika VRS-a i MUP-a RS-a. Na optuženičkoj klupi sjede još peterica, jedan je u bijegu, a 18 osumnjičenih upisano je na “hašku listu”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!