Sto pedeset osam godina vašara u Puračiću: Kad padne noć, bude svega

Na putu ispred Pravoslavne crkve sv. Ilije, koja je nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine, okačen na tendu iznad jednog roštilja pažnju nam privlači natpis “Puračićki ćevapi”. Četiri-pet djevojaka i žena užurbano prevrću lepinje i ćevape, naplaćuju i mušterijama pakuju naručeno. Meso na platama cvrči. Mirisi se šire... Pitamo ih po čemu se puračićki ćevapi razlikuju od drugih, a žena, koju su njene saradnice proglasile glavnom, odgovara: “Nema nikakve razlike, ćevap k’o ćevap”

 

Piše: Alma ARNAUTOVIĆ

vi putevi i putići u Tuzlanskom kantonu i šire 12, 13. i 14. oktobra tradicionalno su vodili ka Puračiću, mjestu gdje se 158. put održao Puračićki vašar, koji je ove godine, prema mišljenju mještana, oborio rekord u posjećenosti.

Kolona duga desetak kilometara, koja se uz bezbrojna zaustavljanja, poput velike limene zmije, kretala ne brže od petnaestak kilometara na sat, najavila je dobro nam poznatu gužvu na Puračićkom vašaru. Očekivano. I kada smo se uveliko kajali što iz Tuzle nismo krenuli zaobilaznim putem, preko Bistarca i Turskog Lukavca, malo-pomalo, ugledali smo naselje Hrastik, koje se nalazi na ulazu u Puračić. Od trenutka kada smo vidjeli naselje i stigli do njega, prošla je mala vječnost, više od petnaest minuta. U uobičajenim okolnostima, taj bi se put prešao za najviše dvije minute.

Vozimo između kuća. Kapije su otvorene, a avlije pretvorene u parkirališta. Već možemo čuti muziku koja dopire s vašara. Automobil ostavljamo na nekom improviziranom parkingu, među starim hrastovima. Na tlu je mnogo žirova, a šumarak koji se nalazi na korak od teške lukavačke i tuzlanske industrije izgleda skoro idilično. Na klupici pored puta sjede dvojica starijih ljudi i razgovaraju. Posmatrajući prizor, ne možete a da se ne zapitate kome je palo napamet da prije nekoliko godina posiječe više stabala i naruši ovu ljepotu prirode. Prilazi nam veseli mladić koji naplaćuje parking i obećava da nas niko neće zagraditi automobilom. Vjerujemo mu i krećemo u smjeru iz kojeg sa zvučnika dopire glasno krčanje violina.

“U ova tri dana Puračić je blokiran. Od magistralnog puta do vašarišta, oko jedan kilometar, ulice su prepune naroda. Lijepo vrijeme, dani vikenda i tradicija čine čuda. Nemoguće je reći koliko je ljudi ove godine posjetilo vašar. Mislim da treba instalirati brojače prolaznika, jer ovo su desetine hiljada koje u trenutku borave u Puračiću”, naveo je mještanin Hazim Osmanović.

Ubrzo smo shvatili o čemu je Osmanović pričao. Kroz oblake dima koji su se nadvili nad brojnim ražnjevima i roštiljima, oko kojih ogladnjeli posjetioci s nestrpljenjem čekaju svoju porciju, probijaju se zrake popodnevnog oktobarskog sunca. Neki zbog dima kašlju i trljaju oči, no oni koji tu rade navikli su i s osmijehom se obraćaju svakom ko im priđe.

Još koji korak naprijed i upadate u neviđenu gužvu. Sve vrvi. Kontroliranje vlastitog kretanja skoro je nemoguće jer vas masa nosi. Zanimljivo, ali više se guraju i dosta su nestrpljiviji oni koji se vraćaju s vašara i idu lijevom stranom. Ubrzo saznajemo da su to grupe ljudi koje su organizirano autobusima i kombijima stigle iz okolnih mjesta i gradova, a polazak nazad najavljen je za 16 sati. Kako se vrijeme polaska približavalo, a neki od njih zaglavili su na pola puta, panično i nervozno gurali su sve oko sebe i svađali se s onima koji su išli ispred njih.

Neko iz mase, ko se također gegao, nije htio neaktivno čekati i ponavljao je izlizanu foru: “Gore se nešto džaba dijeli.” Iako nikom nije bio smiješan, momak je nastavio da uzvikuje i osobama oko sebe govori: “Idi i reci mu da sam te ja posl’o…” Pored nas je žena s djetetom u naručju. Zapela je u mjestu zajedno s hiljadama ostalih. Beba plače, a žena raskopčava košulju i dijete počinje dojiti…

Masa i dalje stoji u mjestu i ne mrda. Stoji i majka čije dijete doji. Gotovo niko ne negoduje.

Sa strana su štandovi s raznom robom, od šminke, plastike, vjerske literature, meda, čajeva i halve, do ražnjeva s pilićima, janjcima, jaretinom i svinjetinom. Sve što vidite, i ako imate namjeru i novac, ne možete kupiti, jer, jednostavno, tezgi ne možete prići.

Konačan dolazak do kružnog toka dočekali smo s radosnom konstatacijom da je na ovom mjestu gužva mnogo manja, jer okolne uličice i sokačići razbijaju masu, odvodeći znatiželjnike u različitim pravcima.

Uočili smo da djeca, otprilike uzrast osnovaca, s roditeljima stoje u redu, čekajući da kupe majice kratkih rukava po cijeni od 20 KM. Istovremeno, ozarena djeca su se oduševljeno fotografirala s jednim od prodavača. Jedna je majka uvjeravala sina da je 20 maraka previše, jer mu je majica ionako prevelika i neće mu moći ni za dvije godine, ali dječak je uporno navaljivao da mu je kupi. U prolazu pitamo čovjeka, koji također s djetetom čeka u redu, ko je momčić s kojim se fotografiraju, a on nam odgovara da je to “neki youtuber iz Tuzle”.

Ispred Mjesne zajednice Puračić nailazimo na štand Adema Šehe, koji dolazi iz Goduše kod Visokog.

“Sve što vidite na stolu, osim nekih predmeta, sve se to kod nas pravi: češljevi, čibuci, stolice, čarape, kašike, šećernice, slika ‘Ljiljan’, šah itd. Ja pravim stolice, oklagije i kašike. Cijene su solidne i narod je zadovoljan, a i mi smo. Nema cjenkanja, jer ni cijene nisu visoke. Dolazili smo i prije suludog rata. Ovdje budemo četiri dana”, navodi naš sagovornik, dodajući da nakon 44 godine rada, pošto mu nije uplaćivan radni staž, nema penziju i danas ne odbija nikakve poslove za dnevnicu.

Penjući se uz brdo, dolazimo na prostor gdje inače bude pijaca. Postavljeni su šatori sa stolovima i klupama. Godinama unazad pjevači i grupe koje interpretiraju izvorne pjesme imaju svoja mjesta i svoju publiku. Publika uglavnom sjedi, jede, pije i sluša muziku. Nikog nismo vidjeli da igra. Ne još, ali kad padne noć, bude svega.

Nešto dalje su ringišpili i razigrana djeca, ali i odrasli u njihovoj pratnji, koji im kupuju šećernu vatu.

“Avion tri marke. Gdje još možete postati vlasnik aviona za samo tri marke”, reklamira robu prodavač balona punjenih helijumom, dok djetetu za ruku veže vrpcu izabranog balona kako mu ne bi odletio.

Fotografske uspomene s vašara moguće je dobiti vrlo brzo i jeftino jer je pored pijačnog platoa ekipa koja fotografira i odmah izrađuje fotografije. Osoba odjevena u lik Maše iz crtanog filma Maša i Medo stoji i maše prolaznicima. Maša maše, mi idemo dalje.

U odnosu na glavnu ulicu, ovdje gužve skoro i nema pa je tim veće iznenađenje da me jedna žena namjeravala opljačkati baš ondje. U jednom sam trenutku primijetila da se nešto čudno dešava oko moje tašne. Okrenem se i vidim ženu u pedesetim, sa šarenim šalom oko vrata, kako mi je otkopčala torbu i kako pokušava u nju staviti ruku. Zastajem, povlačim torbu naprijed i povišenim tonom je pitam: “Šta namjeravaš?”, a ona se samo okrenu i ode kao da ništa nije bilo. Ostatak boravka u Puračiću torbu sam pridržavala rukom, a da se džeparoši trude upropastiti boravak mnogima, potvrdila nam je i jedna prolaznica koju smo sreli nakon desetak minuta, a koja nam je kazala da su lopovi njenom suprugu prerezali i ukrali torbicu u kojoj je bio novčanik s pet bankarskih kartica.

“Jednoj su ženi ukrali minđuše iz ušiju. E, moj sinko, svakakve se bagre iz cijele bivše Jugoslavije ovdje skupi”, dodao je stariji mještanin.

Ne znamo je li ovo tačno i ne namjeravamo provjeravati, ali krađe su neizbježni dijelovi ovakvih skupova. Baš kao što su mnogi došli iz znatiželje i radoznalosti, kao i neki koji su stigli da se podsmjehuju i pitaju kako vašar može biti tradicija kojom se treba ponositi, isto tako dođu i oni koji se “profesionalno bave” nelegalnim aktivnostima.

Na putu ispred Pravoslavne crkve sv. Ilije, koja je nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine, okačen na tendu iznad jednog roštilja pažnju nam privlači natpis “Puračićki ćevapi”. Četiri-pet djevojaka i žena užurbano prevrću lepinje i ćevape, naplaćuju i mušterijama pakuju naručeno. Meso na platama cvrči. Mirisi se šire… Pitamo ih po čemu se puračićki ćevapi razlikuju od drugih, a žena, koju su njene saradnice proglasile glavnom, odgovara: “Nema nikakve razlike, ćevap k’o ćevap.”

Pomalo razočarani odgovorom, pozdravljamo ih i udaljavamo se prema školi, gdje nailazimo na dobro raspoloženog Selmira Dropića, čiji je otac Lutvo Dropić, vlasnik Pečenjare “Lutvo”.

“Danas smo ispekli više od 50 janjadi. Ljudi su zadovoljni. Svake godine smo ovdje, jer smo i mi iz Puračića”, navodi Dropić.

I na ovom su području poredani nizovi stolova i klupa. Prodavači sikiricom na ogromnom panju komadaju različite dijelove pečenih životinja, a kupci navode koji bi dio voljeli i za koliko novca žele kupiti mesa. Neki će jesti odmah, a drugi zahtijevaju da im se meso zamota u papir. Ovi koji se odlučuju jesti odmah s plastičnim tanjirima u rukama pogledom traže slobodna mjesta. Sve je zauzeto. Jedu i stari i mladi. Polahko jedu posmatrajući dešavanja uokolo, razgovaraju i odmaraju u hladovini. Djeluju sretno i vjerovatno su to pravi i iskusni ljubitelji ovakvih događaja, jer u sveopćem metežu učestvuju s distance.

Inače, vašar u Puračiću razvio se iz stočne pijace koja se održavala prije više od stoljeće i po. U ovoj su se maloj čaršiji tokom pijačnog dana prvo prodavale domaće životinje, a, pošto je posao znao potrajati, neko se dosjetio da počne prodavati i hranu, jer posjetioci ogladne dok dođu i pregledaju stoku. Malo-pomalo, počele su se prodavati i ostale sitnice, pojavio se i zabavni dio, a iz godine u godinu vašar je bivao sve posjećeniji. Ove godine rekord je oboren, iako je stvarni broj posjetilaca i prometa roba nemoguće utvrditi. Mada zvanično traje tri dana, vašar počinje noć uoči prvog dana održavanja.

Vraćamo se pješke prema Hrastiku, gdje s momkom koji radi na “parkingu” dijelimo utiske o vašaru. Čovjek u crnom Mercedesu odlazi a da nije platio.

“Šta ćeš”, sliježe momak ramenima i prelazi na drugu temu: “Vidite da vas niko nije zagradio, možete lijepo izaći.”

Zahvaljujemo i ulazimo u auto. Krećemo. Na magistralu se uključujemo u blizini benzinske pumpe. Vozač kombija nas pušta. Zastajemo. Naoružavamo se strpljenjem gledajući ispred stotine automobila. Pojačavamo radio. Zašto smo mislili da će povratak iz Puračića biti jednostavniji i brži nego dolazak?

Prethodni članak

“Abiymania”

PROČITAJTE I...

Gdje smo se izgubili toliko da nismo u stanju vidjeti da nas je na većini geografskog prostora kojim se prostire Bosna i Hercegovina sve manje i da taj negativni trend možemo spriječiti samo ako stanemo pred ogledalo vlastite savjesti i uvjerimo sebe da nam je u jedinstvu spas i da samo jedinstvenim nastupom možemo konačno definirati nacionalne interese koji će nam ubuduće biti vodilja u političkom, naučnom, kulturnom, umjetničkom, društvenom i svakom drugom djelovanju

Muhammed, a. s., iz svoje bi sobe provirivao i gledao ashabe kako klanjaju. Nije im se mogao pridružiti. Tek ponekad bi ga izveli među sobom. Drhtavim glasom im je rekao: “Tako mi Allaha, ne bojim se da će vas uništiti siromaštvo. Bojim se dunjaluka za kojim ćete trčati kao što su trčali oni prije vas pa će vas uništiti kao što je i njih uništio”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!